The Trial of the Chicago 7 je najnovija filmska poslastica briljantnog Aarona Sorkina

Dinamična režija te fantastično napisani i izglancani scenarij snažne poante odlikuju najnovije filmsko ostvarenje proslavljenog scenarista i redatelja Aarona Sorkina.

The Trial of the Chicago 7 (2020., 130min)
Režija: Aaron Sorkin
Scenarij: Aaron Sorkin
Glume: Eddie Redmayne, Sacha Baron Cohen, Jeremy Strong, Yahya Abdul-Mateen II, Daniel Flaherty, Joseph Gordon-Levitt, Michael Keaton, Frank Langella, John Carroll Lynch, Noah Robbins, Mark Rylance, Alex Sharp

Aaron Sorkin tokom svoje plodonosne karijere podario nam je filmska i televizijska ostvarenja neosporne kvalitete i jedinstvenog autorskog pečata. Kao scenarist radio je na filmovima poput Malo dobrih ljudi (1992.), Američkog predsjednika (1995.), Rata Charlieja Wilsona (2007.), Igre pobjednika (2011.) i Stevea Jobsa (2015.), a za film Društvena mreža (2010.) redatelja Davida Finchera osvojio je Oskara i Zlatni globus u kategoriji najboljeg (adaptiranog) scenarija. Produkti njegovog spisateljskog talenta također su nagrađivane serije Zapadno krilo (1999.–2006.) i Uredništvo (2012.–2014.), koje je i kreirao. No, ispostavilo se kako taj američki scenarist nije samo talentirani autor, već je i dobar režiser, što je dokazao svojim redateljskim debijem Velika igra iz 2017. godine. Kao što se iz navedenih naslova može iščitati, Sorkin se snalazi kao riba u vodi kada su u pitanju teme od društvenog značaja, s učestalim naglaskom na one političke prirode. Njegovo pisanje je pametno, britko i oštroumno, njegovi dijalozi su brzi, promišljeni i ispolirani, a njegovo obrađivanje sadržaja u koje s guštom uranja duboko je i višeslojno.

Svi ti epiteti primjenjivi su i na njegov drugi po redu film na kojem je sudjelovao u ulozi redatelja. Riječ je, dakako, o povijesnoj sudskoj drami The Trial of the Chicago 7 za koju je scenarij napisao još 2007., s namjerom da je Steven Spielberg režira. No, tadašnji štrajk američkih scenarista bio je zaslužan za odgodu snimanja, a kasnije su nastupile i financijske poteškoće, stoga se poznati redatelj povukao s projekta. Jedanaest godina poslije najavljeno je kako će, nakon što su po putu otpali Ben Stiller i engleski filmaš Paul Greengrass kao potencijalni redatelji, sam Sorkin preuzeti uzde i napokon snimiti film koji je toliko dugo čekao na realizaciju.

Ipak, možda je i dobro da se čekalo, jer Sorkinovo novo redateljsko ostvarenje nije moglo doći u bolje vrijeme. U godini koja je, osim pandemijom i svim popratnim tragedijama, obilježena antirasističkim prosvjedima u Americi s jedne i nadolazećim izborima za predsjednika SAD-a s druge strane, teško je ne primijetiti kako je puštanje filma The Trial of the Chicago 7 na Netflix 16. listopada (nakon što je tri tjedna igrao u odabranim kinima) bio itekako promišljen potez. Zašto promišljen? Jer tematike koje se obrađuju kroz uprizorenje jednog dijela američke povijesti ne mogu biti aktualnije – time nam se poprilično jasno crta kako se, ako to do sada nismo primijetili, na institucionalnoj razini zapravo malo toga promijenilo u zadnjih pedeset i kusur godina.

Kombinirajući arhivske snimke s igranim dijelovima na samom početku filma, Sorkin nam dočarava 1968. godinu koju je obilježilo štošta, između ostalog smrt Martina Luthera Kinga te slanje povećanog broja američkih vojnika u Vijetnam. Dok gledamo tu kratku, ali efektno napravljenu povijesnu lekciju, upoznajemo glavne protagoniste: predvodnike organizacije Studenti za demokratsko društvo Toma Haydena (Eddie Redmayne) i Rennieja Davisa (Alex Sharp), vođe Međunarodne stranke mladih Jerryja Rubina (Jeremy Strong) i Abbieja Hoffmana (Sacha Baron Cohen) te radikalnog pacifista i obiteljskog čovjeka Davida Dellingera (John Carroll Lynch). Svi oni putuju u Chicago kako bi održali mirne prosvjede protiv Vijetnamskog rata prije i za vrijeme Demokratske nacionalne konvencije. Ipak, puno toga pođe po zlu te se pred sudom, pod optužnicom zavjere, nađe spomenuta petorka, zajedno s Leejem Weinerom (Noah Robbins) i Johnom Froinesom (Daniel Flaherty) čije prisustvo zbunjuje ne samo nas, već i njih same. Kao dodatni optuženik pridružuje im se i nedužni suosnivač Crnih pantera Bobby Seale (Yahya Abdul-Mateen II) koji je ciljano stavljen pred porotu s preostalom sedmoricom. Jasno je kao dan – zavjera je itekako posrijedi, ali ne ona koja se pripisuje optuženim aktivistima.

S obzirom na apsolutni cirkus od suđenja koji je uslijedio, moglo bi se reći da bi bilo teško od takvog povijesnog materijala napraviti dosadnu sudsku dramu te da je redatelju/scenaristu znatno pomogla inherentna zanimljivost samog događaja. Sorkin se ipak pobrinuo za to da kvaliteta njegova filma ne ovisi isključivo o tematici koja kao da je stvorena za snažno poantiranu ekranizaciju. Nelinearnim pripovijedanjem vodi nas iz sudnice na prosvjede i obrnuto, pametno nam prezentirajući ključne djeliće slagalice točno onda kada imaju potencijal najjače odzvoniti. Pritom s velikom lakoćom žonglira između više suštinski neodvojivih tematika, pružajući nam time uvid u kompleksnost realnosti koju sačinjava koloplet osobnog, društvenog i političkog.

The trial of Chicago 7

Duboko ukorijenjeni institucionalizirani rasizam o kojem se u 2020. javno, glasno i beskompromisno govori ovdje je jedna od istaknutijih tematika, uprizorena na način kojem je cilj da nas razbjesni i protrese. Dok u nevjerici pratimo otvoreno ugnjetavanje koje dolazi od pristranog, u svojoj zadrtosti zlobnog i nesumnjivo nesposobnog suca Juliusa Hoffmana (fantastični Frank Langella), prelako nam je omogućeno povlačenje paralela s trenutnim američkim moćnicima. Tako nam Sorkin na istom pladnju poslužuje prikaze korumpiranosti vlade, policijske zlouporabe moći i ratovanja u sudnici koje, uslijed spomenute korupcije, u startu ima jasnog pobjednika – oni koji vuku konce ipak priznaju samo jedan ishod, i to onaj koji najviše pogoduje njihovoj agendi.

No, kao što protagonisti pokazuju, to što je ishod namješten i razvidan, ne znači da se ne treba boriti po putu koji do njega vodi. Znajući da samim svojim postojanjem pljuju u lice sistemu kojem očuvanje života i sloboda pojedinca nikad nisu bili u interesu, čikaška sedmorica (odnosno osmorica) svejedno koristi priliku i medijsku eksponiranost da javnosti ukaže na apsurdnost i iskvarenost sustava čija je jedina funkcija apsolutna kontrola. I u tome uspijevaju – jer cijeli svijet ih gleda.

The trial of Chicago 7

Osim dinamične režije te fantastično napisanog i izglancanog scenarija snažne poante, ono što Sorkinov film čini pravom filmskom poslasticom svakako su izvedbe cijenjenih glumačkih imena: spomenuti Frank Langella izaziva posve opravdani gnjev kao zatucani sudac bez integriteta, uloga revolucionara Abbieja kao da je stvorena za Sachu Barona Cohena, koji se uskoro “vraća” s nastavkom Borata, fascinantni Jeremy Strong (ako niste, najtoplija moguća preporuka za Emmyjima ovjenčanu seriju Nasljeđe) plijeni pažnju kao Jerry, a Eddie Redmayne odlično nijansira intelektualnog i prilagodljivog Toma.

Ako plovite morem često loših, neinspiriranih filmskih sadržaja koje bespuća Netflixa nude, dobro je znati da je otvoren prostor i za filmove s velikim F. Kao što to uvijek i biva s ekranizacijama stvarnih događaja, The Trial of the Chicago 7 uzima si određenu pjesničku slobodu u svrhu jačeg dramaturškog efekta, no taj efekt u konačnici i postiže. Sada bi, više nego ikad, funkcija umjetnosti trebala biti podizanje razine kolektivne svijesti, bilo stvaranjem originalnih projekata koji će rezonirati s publikom ili dramatizacijama povijesnih događaja koje imaju moć rasvijetliti prošlost i time nam pokazati koliko (ni)smo daleko dogurali u elementarnim pitanjima humanizma kao društvenog temelja. A Sorkinov novi film to nam i više nego zorno prikazuje.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More