The Libertines – Najveći bend na svijetu (ispod 69 godina)!

The Libertines

„Postoje veliki bendovi i postoje jebeno veliki bendovi. Oni koji utječu na stvari, oni koji mijenjaju način kako se ljudi oblače, govore… Zato su Libertinesi toliko ušli među ljude. Nakon Oasisa nastala je prazina. Jedna generacija se pomakla gore, druga je iskočila. A oni su bili još više jebeno luđi nego mi, rekao je oasisovac Noel Gallagher o Libertinesima, bendu koji je prije 15-ak godina vratio dignitet britanskom rocku, a ove se jeseni više nego uspješno vratio na scenu odličnim albumom Anthems for Doomed Youth.

U Britaniji se još od kraja 80-ih ciklički mijenja dominacija rocka i elektronske plesne glazbe. Acid house je srušio indie-rock generaciju (dok je riječ „indie“ imala smisla), brit-pop je srušio acid-house, ples je ispunio prazininu nakon strovaljivanja brit-popa, a onda su se pojavili Peter Doherty i Carl Barat i sa svojim Libertinesima uzrokovali zadnje tektonske promjene. Kao i u slučaju kad se pojavio Oasis, došlo je do naglog porasta prodaja gitara, ali i do porasta prodaje ulaznica za koncerte. To je, između ostalog, rezultiralo i time da su open-air festivali počeli nicati kao gljive poslije kiše, čak i u Hrvatskoj!

Ako čitate tekstove o njima, Libertinesima, opće mjesto je da su u Americi isplivali Strokesi te da je potom s Otoka stigao odgovor. To se može nazvati tek poluistinom. Točno je utoliko što su Strokesi vratili u modu garažni zvuk, a netočno utoliko što su Libertinesi, sve da i nije bilo Strokesa, bili (a sada se vidi da su i ostali) tako dobar bend da bi eksplodirali sve da su se pojavili u nekom drugom vremenu.

Priča itekako podsjeća na kraj 70-ih i pojavu punka. Lavina se krenula valjati iz New Yorka, a tek je u Britaniji dobila svoju punu snagu (iako je i Ameriku spasila od „pošasti“ zvane nu-metal). Ona o Libertinesima započela je na studiju drame, gdje su se sreli Doherty i Barat, dva zaljubljenika u poeziju i opijate (Doherty u „spuštalice“, Barat u „dizalice“, zorno prikazano u izvrsnom novom spotu Heart of the Matter). Da sad ne zamaram s onim što se može pronaći i na wikipediji, The Libertines su bljesnuli 2002. sa svojim debitantskim albumom Up the Bracket, koji je – kako je tada tvrdio NME – bio novi „year zero“, događaj nakon kojeg se u britanskom rocku ponovo počelo brojati vrijeme. Možda na prvu to zvuči pretenciozno, ali je fakat. Bio je to album koji je razdvojio generacije: jedni su odmahivali rukom i ignorirali dolazak novih snaga, a drugi – među njima i Arctic Monkeys – jednostavno su se primili gitare i osnovali bend.

The Libertines

U čemu je bila magija Libertinesa? Nevjerojatan spoj romantizma i hedonizma, punkerske sirovosti i poetske profinjenosti, odnos između ljubavi i mržnje na liniji Doherty-Barat. Neuračunjljivi i neproračunati, vođeni nagonom i kreativnim zanosom, jednostavno su bili magnet. Za publiku, medije, druge glazbenike… Teško da je netko poželio osnovati bend zbog Strokesa (kako se indetificirati s sinom megabogataša?) ili zbog White Stripesa (pobogu, oni su bračni par, a ne bend!), a baš su Libsi su imali onaj dašak magije, auru, karizmu koja inspirira…

I sreću da nalete na clashovca Micka Jonesa. Kao što Joy Division bez producenta Martina Hanneta ne bi postao to što jest, tako su i The Libertines naletjeli na savršenog čovjeka koji je znao artikulirati ono što valja i mane pretvarati u vrline. Onima koji preferiraju moćni r’n’r epske snage, zvuk „raspadajućih“ gitara, falševi i afektirano pjevanje na Up the Bracket vjerojatno zvuče kao parodija. No, stari punker ih je itekako znao osjetiti i potom nam tu emociju servirati bez ikakve potrebe da je uljepša. Libertinesi, za razliku od, recimo, White Stripesa sa „Seven nation army“, nisu imali hit-ubojicu, ali su imali nevjerojatno ujednačen album. Posljedično, i nevjerojatno ujednačene koncerte. Nema kod njih da se čeka neka stvar pa da možemo doma. Dinamiku – ako imaju dan – drže od prve do zadnje stvari.

Za ostatak puta do slave su se pobrinuli sami. Živim nastupima stekli su reputaciju – ne zato što su bili toliko dobri da fasciniraju, nego zato što je svaki koncert bio rulet. Ovisno o efektu toksina u tijelu, Libertinesi su znali biti i najgori i najbolji bend, no ključno od svega, bend koji nije ostavljao nikoga ravnodušnim i koji je pustio publiku da im se približi najviše što može. Poznati po nenajavljenim, „gerilskim“ koncetima, fanove su pustili čak i u svoj dom. Nakon koncerta u londonskoj Astoriji pred 2.000 ljudi, Doherty i Barat su održali koncert u vlastitom stanu, tako da su fanove pozvali preko interneta. Oni koji su povjerovali da će se to ostvariti, zaista su i profitirali – barem dok nije došla policija i napravila fajront.

U suludom i autodestruktivnom tempu izdržali su tek do drugog albuma, a i to jedva. Doherty je sve više zapadao u herionski afan, izluđeni Barat više nije mogao držati protutežu. Brutalno iskreni singl, pjesma u formi dijaloga „Can’t Stand Me Now“, realistično je oslikala tadašnju situaciju na rubu raspada, no drugi, eponimni album nekako je dovršen i premda nije bio ujednačen kao debitantski, bio im je jedini trenutak kad su došli do broja jedan britanske ljestvice (što im nije pošlo za rukom ni s jednim singlom).

Doherty je nastavio rad s Bambyshamblesima, koji su bili više nego korektan bend, ali previše „low“ – tek će ponovno okupljanje Libertinesa pokazati koliko mu znači Baratov kontrast. Pažnju na sebe daleko je češće skretao vezom s Kate Moss i (d)ruženjem s Amy Winehouse nego glazbom. Barat je pak sa svojim novim bendom Dirty Pretty Things više po inerciji održavao karijeru.

Prvo, kratkoročno okupljanje, 2010. godine, bilo je dovoljno da odrade Reading/Leeds festival, a kad se lani počelo sve glasnije šuškati o „pravom“ reunionu, činilo se da će priča dobiti sasvim nepotrebni nastavak: ima li smisla ponovno spajanje benda kojemu je forte bila mladenačka snaga, što glasnogovornici „dvajst i kusur“ generacije trebaju tupiti u svojim 30-ima? Krenulo je s koncertom u Hyde parku, za koji je Doherty cinično izjavio da je jedini razlog za nastup taj da mu treba novac (između ostalog za odvikavanje), nastavilo se s festivalima, da bi nakon izbacivanja singla Gunga Din napokon usljedila i objava novog albuma Anthems for Dommed Youth.

Po objavi, prvi osjećaj mi je zapravo bilo olakšanje da se zbog objavljenog ne treba crveniti od srama u njihovo ime (kao što je bilo kad su Pixies objavili svoj novi, povratnički materijal). Pokazalo se da na raspolaganju imaju hrpu starih, nedovršenih radova koje samo treba presložiti, a uz nekoliko novih napravili su skladnu cjelinu. Ispeglaniju nego prva dva albuma, ali cjelinu koja i dalje odiše onim „libertarijanskim“ zanosom i začuđujuće uzbudljivom kemijom između dva heteroseksualca.

Kolega Vedran Harča (RTL, ex-Rolling Stone) nakon Anthems for Doomed Youth lakonski je zaključio da su danas Libertinesi neupitno najveći rock bend na svijetu – ako ne računamo one iznad 69 godina. I mogu im ja sad smišljati neki novi komplimet, ali nema razloga. Libertinesi to defintivno jesu, iako bi nas neke stvari trebale demantirati. A te neke stvari su klikovi na youtubeu ili činjenica da i dalje postoje stadionske mega-atrakcije poput Foo Fightersa. Moguće, ali zbog Libertinesa bih imao dovoljno drskosti da tvrdim da je „cijeli svijet“ u krivu, a ne nas dvojica.

Recimo, ako promatramo spomenute kriterije – klikove i stadionske atrakcije – i usporedimo ih s prijašnjim mjerilima, proizašlo bi da je prije 30-ak godina Bon Jovi bio daleko veći nego Pixies. Formalno gledajući jeste, ali nečija veličina u glazbi, pa i šire gledano u (pop) kulturi ne mjeri se – ili se ne bi trebala mjeriti time – što je netko u jednom trenutku bio na naslovnicama Brava i punio stadione, već koliko je njegov umjetnički rad imao utjecaj na samu glazbu i pop-kulturu. Bitni su „oni koji utječu na stvari, oni koji mijenjaju način kako se ljudi oblače, govore“, kako kaže Gallagher. Koji dobar bend je 2005. htio zvučati kao Bon Jovi? I koliko takvih u isto vrijeme nisu imali natruhe Pixiesa? Tu vaga debelo preteže na stranu Pixiesa. Ili, kako bi rekli u filmu Birdman, „popularnost je droljasta rođakinja prestiža“.

Da se ne pozivam samo na Gallaghera, jer čovjek je u životu rekao hrpu budalaština, poslužit ću se i citatom Nicky Wirea iz Manic Streat Preachersa, koji je također poznat kao čovjek oštrog jezika, ali i kao veliki poznavatelj pop-kulture. “Zadnji bend u koji sam vjerovao, zbog svih njihovih nesavršenosti, bili su Libertines. Oni su bili više od benda, oni su bili način života, mitologija“, izjavio je, a u drugom inteviewu – kada je govorio o današnjim bendovima, uz iznimku Libertinesa – još detaljnije je razradio misao: „Postoji hrpa dobre glazbe, postoji hrpa dobrih pjesama, ali ne postoji puno dobrih bendova. To je jebena razlika.

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More