U Britaniji se još od kraja 80-ih ciklički mijenja dominacija rocka i elektronske plesne glazbe. Acid house je srušio indie-rock generaciju (dok je riječ „indie“ imala smisla), brit-pop je srušio acid-house, ples je ispunio prazininu nakon strovaljivanja brit-popa, a onda su se pojavili Peter Doherty i Carl Barat i sa svojim Libertinesima uzrokovali zadnje tektonske promjene. Kao i u slučaju kad se pojavio Oasis, došlo je do naglog porasta prodaja gitara, ali i do porasta prodaje ulaznica za koncerte. To je, između ostalog, rezultiralo i time da su open-air festivali počeli nicati kao gljive poslije kiše, čak i u Hrvatskoj!
Ako čitate tekstove o njima, Libertinesima, opće mjesto je da su u Americi isplivali Strokesi te da je potom s Otoka stigao odgovor. To se može nazvati tek poluistinom. Točno je utoliko što su Strokesi vratili u modu garažni zvuk, a netočno utoliko što su Libertinesi, sve da i nije bilo Strokesa, bili (a sada se vidi da su i ostali) tako dobar bend da bi eksplodirali sve da su se pojavili u nekom drugom vremenu.
Priča itekako podsjeća na kraj 70-ih i pojavu punka. Lavina se krenula valjati iz New Yorka, a tek je u Britaniji dobila svoju punu snagu (iako je i Ameriku spasila od „pošasti“ zvane nu-metal). Ona o Libertinesima započela je na studiju drame, gdje su se sreli Doherty i Barat, dva zaljubljenika u poeziju i opijate (Doherty u „spuštalice“, Barat u „dizalice“, zorno prikazano u izvrsnom novom spotu Heart of the Matter). Da sad ne zamaram s onim što se može pronaći i na wikipediji, The Libertines su bljesnuli 2002. sa svojim debitantskim albumom Up the Bracket, koji je – kako je tada tvrdio NME – bio novi „year zero“, događaj nakon kojeg se u britanskom rocku ponovo počelo brojati vrijeme. Možda na prvu to zvuči pretenciozno, ali je fakat. Bio je to album koji je razdvojio generacije: jedni su odmahivali rukom i ignorirali dolazak novih snaga, a drugi – među njima i Arctic Monkeys – jednostavno su se primili gitare i osnovali bend.
U čemu je bila magija Libertinesa? Nevjerojatan spoj romantizma i hedonizma, punkerske sirovosti i poetske profinjenosti, odnos između ljubavi i mržnje na liniji Doherty-Barat. Neuračunjljivi i neproračunati, vođeni nagonom i kreativnim zanosom, jednostavno su bili magnet. Za publiku, medije, druge glazbenike… Teško da je netko poželio osnovati bend zbog Strokesa (kako se indetificirati s sinom megabogataša?) ili zbog White Stripesa (pobogu, oni su bračni par, a ne bend!), a baš su Libsi su imali onaj dašak magije, auru, karizmu koja inspirira…
I sreću da nalete na clashovca Micka Jonesa. Kao što Joy Division bez producenta Martina Hanneta ne bi postao to što jest, tako su i The Libertines naletjeli na savršenog čovjeka koji je znao artikulirati ono što valja i mane pretvarati u vrline. Onima koji preferiraju moćni r’n’r epske snage, zvuk „raspadajućih“ gitara, falševi i afektirano pjevanje na Up the Bracket vjerojatno zvuče kao parodija. No, stari punker ih je itekako znao osjetiti i potom nam tu emociju servirati bez ikakve potrebe da je uljepša. Libertinesi, za razliku od, recimo, White Stripesa sa „Seven nation army“, nisu imali hit-ubojicu, ali su imali nevjerojatno ujednačen album. Posljedično, i nevjerojatno ujednačene koncerte. Nema kod njih da se čeka neka stvar pa da možemo doma. Dinamiku – ako imaju dan – drže od prve do zadnje stvari.
Za ostatak puta do slave su se pobrinuli sami. Živim nastupima stekli su reputaciju – ne zato što su bili toliko dobri da fasciniraju, nego zato što je svaki koncert bio rulet. Ovisno o efektu toksina u tijelu, Libertinesi su znali biti i najgori i najbolji bend, no ključno od svega, bend koji nije ostavljao nikoga ravnodušnim i koji je pustio publiku da im se približi najviše što može. Poznati po nenajavljenim, „gerilskim“ koncetima, fanove su pustili čak i u svoj dom. Nakon koncerta u londonskoj Astoriji pred 2.000 ljudi, Doherty i Barat su održali koncert u vlastitom stanu, tako da su fanove pozvali preko interneta. Oni koji su povjerovali da će se to ostvariti, zaista su i profitirali – barem dok nije došla policija i napravila fajront.
U suludom i autodestruktivnom tempu izdržali su tek do drugog albuma, a i to jedva. Doherty je sve više zapadao u herionski afan, izluđeni Barat više nije mogao držati protutežu. Brutalno iskreni singl, pjesma u formi dijaloga „Can’t Stand Me Now“, realistično je oslikala tadašnju situaciju na rubu raspada, no drugi, eponimni album nekako je dovršen i premda nije bio ujednačen kao debitantski, bio im je jedini trenutak kad su došli do broja jedan britanske ljestvice (što im nije pošlo za rukom ni s jednim singlom).
Doherty je nastavio rad s Bambyshamblesima, koji su bili više nego korektan bend, ali previše „low“ – tek će ponovno okupljanje Libertinesa pokazati koliko mu znači Baratov kontrast. Pažnju na sebe daleko je češće skretao vezom s Kate Moss i (d)ruženjem s Amy Winehouse nego glazbom. Barat je pak sa svojim novim bendom Dirty Pretty Things više po inerciji održavao karijeru.
Prvo, kratkoročno okupljanje, 2010. godine, bilo je dovoljno da odrade Reading/Leeds festival, a kad se lani počelo sve glasnije šuškati o „pravom“ reunionu, činilo se da će priča dobiti sasvim nepotrebni nastavak: ima li smisla ponovno spajanje benda kojemu je forte bila mladenačka snaga, što glasnogovornici „dvajst i kusur“ generacije trebaju tupiti u svojim 30-ima? Krenulo je s koncertom u Hyde parku, za koji je Doherty cinično izjavio da je jedini razlog za nastup taj da mu treba novac (između ostalog za odvikavanje), nastavilo se s festivalima, da bi nakon izbacivanja singla Gunga Din napokon usljedila i objava novog albuma Anthems for Dommed Youth.
Po objavi, prvi osjećaj mi je zapravo bilo olakšanje da se zbog objavljenog ne treba crveniti od srama u njihovo ime (kao što je bilo kad su Pixies objavili svoj novi, povratnički materijal). Pokazalo se da na raspolaganju imaju hrpu starih, nedovršenih radova koje samo treba presložiti, a uz nekoliko novih napravili su skladnu cjelinu. Ispeglaniju nego prva dva albuma, ali cjelinu koja i dalje odiše onim „libertarijanskim“ zanosom i začuđujuće uzbudljivom kemijom između dva heteroseksualca.
Kolega Vedran Harča (RTL, ex-Rolling Stone) nakon Anthems for Doomed Youth lakonski je zaključio da su danas Libertinesi neupitno najveći rock bend na svijetu – ako ne računamo one iznad 69 godina. I mogu im ja sad smišljati neki novi komplimet, ali nema razloga. Libertinesi to defintivno jesu, iako bi nas neke stvari trebale demantirati. A te neke stvari su klikovi na youtubeu ili činjenica da i dalje postoje stadionske mega-atrakcije poput Foo Fightersa. Moguće, ali zbog Libertinesa bih imao dovoljno drskosti da tvrdim da je „cijeli svijet“ u krivu, a ne nas dvojica.
Recimo, ako promatramo spomenute kriterije – klikove i stadionske atrakcije – i usporedimo ih s prijašnjim mjerilima, proizašlo bi da je prije 30-ak godina Bon Jovi bio daleko veći nego Pixies. Formalno gledajući jeste, ali nečija veličina u glazbi, pa i šire gledano u (pop) kulturi ne mjeri se – ili se ne bi trebala mjeriti time – što je netko u jednom trenutku bio na naslovnicama Brava i punio stadione, već koliko je njegov umjetnički rad imao utjecaj na samu glazbu i pop-kulturu. Bitni su „oni koji utječu na stvari, oni koji mijenjaju način kako se ljudi oblače, govore“, kako kaže Gallagher. Koji dobar bend je 2005. htio zvučati kao Bon Jovi? I koliko takvih u isto vrijeme nisu imali natruhe Pixiesa? Tu vaga debelo preteže na stranu Pixiesa. Ili, kako bi rekli u filmu Birdman, „popularnost je droljasta rođakinja prestiža“.
Da se ne pozivam samo na Gallaghera, jer čovjek je u životu rekao hrpu budalaština, poslužit ću se i citatom Nicky Wirea iz Manic Streat Preachersa, koji je također poznat kao čovjek oštrog jezika, ali i kao veliki poznavatelj pop-kulture. “Zadnji bend u koji sam vjerovao, zbog svih njihovih nesavršenosti, bili su Libertines. Oni su bili više od benda, oni su bili način života, mitologija“, izjavio je, a u drugom inteviewu – kada je govorio o današnjim bendovima, uz iznimku Libertinesa – još detaljnije je razradio misao: „Postoji hrpa dobre glazbe, postoji hrpa dobrih pjesama, ali ne postoji puno dobrih bendova. To je jebena razlika.“
Daniel Radman