The Last Five Years: Ranjivo i ljudski zabilježeno Bowiejevo nestajanje

U posljednjim minutama dokumentarca “The Last Five Years” Francisa Whatelya dugogodišnji producent i suradnik Davida Bowieja, Tony Visconti pred kamerom pušta ogoljele vokale za pjesmu “Lazarus”. Između stihova se čuje glasno disanje, grčevit pokušaj da se isporuči završno poglavlje jedne fascinantne karijere. Prikladna je to slika za oproštaj s čovjekom koji je posvetio život izbjegavanju, anuliranju, ali najviše redefiniraju ljudskosti. Major Tom, Ziggy Stardust, Thomas Newton, Thin White Duke i ostali, manje istaknuti likovi koje je Bowie kreirao tijekom svoje karijere susreli su se tako s neizbježnom finalnošću tijela koje ih je skrivalo.

“The Last Five Years” usredotočuje se na razdoblje od 2011. do 2016., posljednji radni period autora koji ne samo da je jednu od svojih najpoznatijih ranih pjesama naslovio “Five Years”, nego se i cjelokupna njegova karijera odvijala u slično definiranim intervalima kreativnosti nakon kojih bi uslijedilo ili zatišje ili stvaralačka blokada. Whatley je 2013. za BBC snimio “Five Years”, film koji je pokrio Bowiejev uspon prema slavi, odnosno razdoblje od 1970. do 1975., no taj uradak objavljen svega godinu dana nakon Bowiejeve smrti izazvao je daleko veće zanimanje medija.

Središnja poruka Whatleyeva filma, da se David Bowie iz samonametnute glazbene mirovine nakon srčanog udara 2004. vratio kako bi ispunio dugogodišnju želju – napisao mjuzikl i još jednom se poigrao očekivanjima publike – sasvim je ispravna, no ne i ključna. Bowie je, napokon, najpoznatiji i najpopularniji glazbeni kameleon koji je karijeru gradio gotovo isključivo na izvrtanju očekivanja. No, tamo gdje film ne uspijeva u nametanju teze o završnoj radikalnoj preobrazbi, uspijeva u nečem puno važnijem – prikazu Davida Bowieja kao ljudskog bića, gotovo isključivo opisom njegova stvaralačkog procesa. Suprotno dugogodišnjem imidžu “čovjeka koji je pao na zemlju”, izvanzemaljske, eterične ikone, tu zatječemo samozatajnog autora u nastojanju da zaokruži opus.

Tako se “The Last Five Years” sastoji od dvije vrlo različite cjeline. Prva se odnosi na povratak glazbi nizom nostalgijom obojenih pjesama i albumom „The Next Day“ te stvaranju mjuzikla koji se oslanja na bogati izvođački katalog, a druga se bavi smrtnošću koja uokviruje Bowiejev oproštajni album “Blackstar”.

Povratnički klasicistički rock album „The Next Day“ na površini nije puno više od zbroja različitih razdoblja jedne duge karijere, a to je vrlo plastično prikazano pričom o odabiru grafičkog rješenja za omot albuma. Međutim, posredstvom svjedočanstva Viscontija i drugih dugogodišnjih Bowiejevih suradnika koji su sudjelovali u njegovom stvaranju, poput basistice Gail Ann Dorsey i gitarista Gerryja Leonarda, otkriva se i puno namjerno šlampavih ili referencijalnih detalja koji sve te naizgled nebitne sitnice vežu u nostalgijom obojenu cjelinu.

Cijela Bowiejeva karijera obilježena je onim što on u jednom kadru filma naziva “sintetiziranjem”, sposobnošću da tuđe motive i elemente posvoji i uklopi u vlastiti narativ. Tako gledano, Bowiejeva ostvarenja s prijelaza stoljeća – “Hours” iz 1999., “Heathen” iz 2002., “Reality” iz 2003. – kao i sam “The Next Day” iz 2013. predstavljaju taj proces primijenjen na vlastitu ostavštinu. U pitanju su komadići glazbene autobiografije poslagane u nove cjeline koji, kako film diskretno sugerira, možda i nisu bili namijenjeni publici nego samom autoru koji je htio podvući crtu.

Tijekom nekoliko desetljeća karijere Bowie je postao poznat kao inovator i transformator, a možda najviše katalizator. U ranoj je fazi karijere posuđivao od Boba Dylana, Scott Walkera i Jacquesa Brela, a u kasnijoj od svega zamislivog, počevši od afroameričkih glazbenih formi poput soula i funka do mehaniziranog čistunstva poslijeratne europske avangarde utjelovljene u duhu kraut rocka. Njegove najuspješnije ili najčuvenije radove nemoguće je zamisliti bez doprinosa drugih. Megahit „Let’s Dance“ nikad ne bi bio isti bez Nilea Rogersa, a legendarna “Berlinska trilogija” ne bi bila moguća bez inovacija daleko samozatajnijih glazbenih osobnosti poput Briana Ena ili Roberta Frippa.

Bowie je kao veliki autor bio sposoban cijeniti tuđi talent i to bi na kraju pametno iskoristio u vlastitu korist, najčešće tako što bi neki opskurniji, apstraktniji izričaj uspješno preveo u koncizniju pop formu. Na oproštajnom albumu “Blackstar” iz 2016. taj je proces ipak izveo samo djelomično. Okupivši bend sastavljen od iskusnih njujorških jazz glazbenika, Bowie je kreirao album koji svjesno sabotira većinu njegovih dotad uspostavljenih obrazaca, ako je o takvima uopće moguće govoriti u njegovoj dugoj, nepredvidljivoj karijeri. I dalje se radi o uratku ukorijenjenom u pop formi, no ono u čemu “Blackstar” odudara jest kontekst. Pjesme su obojene sugestivnom noir atmosferom, a nostalgija i melankolija prisutne i na “The Next Day” poprimaju gotovo zlokoban ton.

Ranije spomenuta “Lazarus” središnja je točka albuma. Napravljena kao song za istoimeni mjuzikl, pjesma je kulminacija dugogodišnje opsjednutosti idejom stranca, odnosno izvanzemaljca Thomasa Newtona kojeg je Bowie utjelovio u filmu “Čovjek koji je pao na zemlju” Nicholasa Roega iz 1976. ”Look up here, man, I’m in danger / I’ve got nothing left to lose / I’m so high, it makes my brain whirl / Dropped my cell phone down below / Ain’t that just like me?”, poručuje Bowie suočavajući nas s vlastitom, ali i našom smrtnošću. Čak se i izvanzemaljci utope u rutinom vođenu svakodnevicu, čak i oni umiru, i taj ton dokumentarac lijepo pogađa.

Drugu polovicu filma snažno obilježava osjećaj konačnosti koji istovremeno naglašava očekivani paradoks – priznajući vlastitu smrtnost, Bowie je potvrdio popkulturnu besmrtnost. Poput Johnnyja Casha prije njega ili Leonarda Cohena netom poslije, i on je neposredno, ranjivo i ljudski zabilježio vlastito nestajanje, utisnuvši se time još jednom, za svaki slučaj, duboko u kolektivno sjećanje masovne kulture.

Karlo Rafaneli

Film “The last five years” možete pogledati večeras, 14.1.2018. na HRT 2 u 23:25.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...