Najdublje i najintimnije u hipnotičkom svijetu The Curea

But the world is neither just nor unjust/It's just us trying to feel that there's some sense in it

Kako se čini, tekuća godina ostat će upisana kao jedna od važnijih u povijesti dugovječnih goth-rock ikona The Cure. Osim što se 2019. navršava četrdeset godina od izlaska njihova debitantskog albuma ”Three Imaginary Boys”, trideset godina puni i legendarni ”Disintegration”, njihov vjerojatno najpoznatiji album. Bend je ove godine i primljen u Kuću slavnih rock’n’rolla, a najavio je i veliku svjetsku turneju u sklopu koje dolazi u Zagreb, kao headliner INmusic festivala.

No, The Cure ne bi bili The Cure kad frontman Robert Smith ne bi ”pokvario” tu slavljeničku atmosferu najavom kako će dugo očekivani četrnaesti album benda, ujedno i prvi nakon više od deset godina, biti intenzivno iskustvo, doom & gloom pun desetominutnih pjesama. Bez obzira na to pokaže li se priča istinitom, ona jako dobro ilustrira dvojaku narav benda.

Uzmemo li u ruke kompilacije poput ”Galore” ili ”Greatest Hits” bez nekog većeg poznavanja bendove diskografije lako možemo dobiti dojam kako je riječ o slatkastom, lepršavom pop-rock bendu. The Cure zasigurno ne oskudijevaju radiofoničnim singlovima – ”Close to Me”, ”Just Like Heaven”, ”Boys Don’t Cry”, ”Pictures of You”, ”Why I Can’t Be You”, ”Friday I’m in Love” odreda predstavljaju klasike onoga što se nekad zvalo college rockom, pa kasnije alternativnim rockom. Pitki je to, radiofonični pop-rock izveden u duhu doba u kojem je nastao, odnosno sredine i druge polovice osamdesetih te ranih devedesetih.

Osim te pop strane, koja je sigurno značajnu odigrala ulogu pri prodaji dvadeset sedam milijuna albuma tijekom karijere, bend ima i onu drugu stranu po kojoj je vjerojatno poznatiji, iako je u principu manje probavljiva. Taj drugi, načelno skriveniji The Cure predstavlja sliku neutješnih darkerskih vrana u čijem se katalogu nalazi niz dugačkih, sporo gorućih pjesama. Iz njih se melankolija cijedi poput olovka za oči i maskara na Smithovu licu.

Bend je bio najviše cijenjen kad je spojio te dvije strane u jednu cjelinu kao na ”Kiss Me, Kiss me, Kiss Me” (1987.) ili spomenutom ”Disentegration”, na kojem se uz bok velikih hitova poput ”Lullaby” ili ”Lovesong” nalaze epski komadi atmosferične melankolije poput ”The Same Deep Water as You” ili ”Prayers For Rain”. S druge strane, rani albumi poput ”Seventeen Seconds”, ”Faith” i ”Pornography” svojim nesmiljenim tekstualnim mrakom i sugestivnim, prostranim melodijama ostaju ne samo kamen temeljac goth-rocka koji su ih sa Siouxe and the Banshees i Bauhausom uspjeli stilski odvojiti iz šireg post-punk konteksta, nego i inspiracija brojnim bendovima iz drugih svjetova poput alternativnog rocka i metala.

Velika vrlina Roberta Smitha kao vokalista je ta da vam uspije prodati i najdublji očaj i najlepršavije leptiriće bez puno mijenjanja svojeg prepoznatljivo ljepljiva, razvučena tenora. But the world is neither just nor unjust/It’s just us trying to feel that there’s some sense in it, glasi refren ”Where the Birds Always Sing” s relativno podcijenjenog ”Bloodflowers” (2000.) i time nehotično sumira filozofiju i opus benda.

The Cure nisu samo jedna stvar ili jedan osjećaj, nego pokušaj oslikavanja raznih duševnih stanja pojedinca. Upravo zato u njihovoj glazbi u pravilu nema onog osjećaja samosažaljenja koji krasi ogromnu količinu glazbe s povišenim, teatralnim emocijama od gothic-rocka, hard rocka preko ema ili indie folka, pa čak do dobrog djela pop balada ili u novije vrijeme hip-hopa. Smith nikad ne opisuje pojedinca u odnosu na svijet, nego ono što se događa u njemu na često apstraktnoj razini. Činjenica da se takvim, izrazito osobnim pristupom uspio povezati s milijunima slušatelja u nekoliko generacija svjedoči ne samo o univerzalnosti takvih najdubljih i intimnih osjećaja prihvaćenosti i neprihvaćenosti, povezanosti i izolacije, nego i o njegovoj nespornoj umješnosti kao pop autora da osobno pretvori u opće. Miješanjem melodije i atmosfere dobili su sugestivnu mješavinu koja vas hipnotički uvlači u svoj tamno-šareni svijet.

Te dvije različite strane tvore neodvojivu cjelinu benda koji je gore spomenuti doom and gloom uspio pretvoriti u nešto prihvatljivo prosječnom kućanstvu. Sasvim solidan uspjeh za bend čiji je prvi singl bio ”Killing an Arab”, nadahnut egzistencijalnim nemirom Camusova ”Stranca”.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More