prvo slovo kulture

Pomicanje granica pulsirajućim i živim suvremenim kazališnim formama

Srpska dramska spisateljica Maja Pelević na okruglom je stolu Društvena odgovornost umjetnika 22. svibnja 2017. u Temišvaru istaknula problem institucionalizacije političkoga kazališta i svijesti kao dijelom šireg problema pozicioniranja izvedbenih umjetnosti u društvenom kontekstu. Društvo i kazalište kao nerazdruživi u vlastitom supostojanju daju mnogo više kada progovaraju umjetničkim, a ne aktivističkim jezikom. Takav je snažni umjetnički izraz bio u srži desetoga kazališnog festivala TESZT u organizaciji mađarskoga kazališta Csiky Gergely. Mladi festival ugošćuje susjedne (Rumunjska, Mađarska, Srbija), europske i svjetske nove kazališne forme pod vodstvom ravnatelja Attile Balázsa i umjetničkoga koordinatora Zoltána Gálovitsa te uz pomoć mnoštva mladih suradnika i volontera.

Tijekom festivalskoga tjedna odigrano je 29 različitih predstava, ne uvijek i visokih dometa, ali pažljivo probranih po jasnome ključu. Među odabranih 29 našla se i jedna djelomično hrvatska predstava – Predviđanje (Forecasting) Giuseppea Chica i Barbare Matijević. Takva je profesionalnost, promišljenost i kontinuirana gradnja festivalskoga repertoara u našim prilikama prava rijetkost. Tematske okosnice repertoara bile su u oprekama intimizma i političnosti, dramskoga slojevitog građenja i fizičkoga teatra, autobiografskog i izvanjskog, ozbiljnog i zaigranog.

O nama

Već sam pisala o vrijednosti dvostrukoga i nepretencioznoga čitanja Čehova Maruše Kink i njezinim Trima sestrama slovenskog instituta Margareta Schwarzwald. Neobičan, jednostavan i čist dramaturški rez s ambijentalnošću i nakon više gledanja ostavlja jednak dojam uhvaćene biti melankolije i prolaznosti naših života. Nešto poletniji i površniji pogled na život pružila je nizozemska trupa BOG. s istoimenom predstavom koja u pomaknutom i infantilnom dramaturškom okviru kružno, ali s pokojim uzmicanjem, rekonstruira svu jednostavnost i složenost naših života. Judith de Joode, Benjamin Moen, Sanne Vanderbruggen i Lisa Verbalen jezičnu igru grade na oprekama i kalamburima ne pokušavajući joj dati metafizički smisao. Pojedinca, nekad četveroglasno, a nekad jednoglasno, postavljaju na raskrižje u čijem stvarnom i izmišljenom kaosu on nalazi ili ne nalazi vlastiti smisao. BOG. istražuje ljudsku potrebu izražavanja misli jezikom i u toj nenamjernoj površnosti, zapravo i uspijeva.

BOG.

Kálmánov dan (Kálmán’s Day) mađarskoga redatelja i autora Szabolcsa Hajdua istražuje seksualnost bračnih parova nakon dobivanja djeteta koje označuje početak ponavljajuće svakodnevice, izražene u izvrsnim i sažetim dijalozima te sugestivnim ulogama Orsolyje Török-Illyés, Nóre Földeáki, Domokosa Szabe, Imre Gelányi i Szabolcsa Hajdua. Skučena i pomalo voajerska scenografija Balázsa Antala smješta likove u nemogućnost bijega od kriza i puknuća. Njihovi razgovori zapravo ništa ne razrješuju te povećavaju stalno prisutan osjećaj emocionalne zatvorenosti i tjeskobe. Prikazuju se fine nijanse prešućivanja, uzmicanja i žaljenja koje na koncu i dovode do izvanjski vidljivih lomova. Riječ je o komornoj drami slojevitoga intimizma bez suvišnih riječi, a velike interpretativne snage.

O društvu

Libanonski redatelj i autor Rabin Mroué u Skakanju po oblacima (Riding on a Cloud) vješto koristi audiomaterijale, videomaterijale, arhivsku i dokumentarnu građu te izvođača, u ovome slučaju njegova brata Yassera Mrouéa. Saznajemo da je pogođen snajperom dok je prelazio cestu u Bejrutu. Narativ se ne rastvara iz pozicije žrtve građanskoga rata, nego iz posljedica Yasserove nemogućnosti povezivanja pojmova i stvari. Stoga mu fotografije i crteži služe kao mentalna mapa. Problem posljedice, odnosno nemogućnosti reprezentacije u njegovu umu izražen je kazališno jer on, primjerice ne može gledati predstavu kad je percipira kao stvarnost. To čini ispreplitanje stvarnosti i fikcije dirljivim, humornim i autentičnim kazališnim doživljajem te punokrvnim umjetničkim proizvodom.

Situacija s ispruženom rukom

Njemačka Situacija s ispruženom rukom (Situation with Outstreched Arm) u režiji Olivera Zahna i izvedbi Sare Tamburini problematizira na inteligentan i umjetnički vrijedan način simboliku geste podignute ruke od likovne umjetnosti do Hitlerova pozdrava. Ruka izvođačice Sare Tamburini četrdeset i pet minuta stoji podignuta od prsa pod kutom od 45. Sara ne govori, osim kad je pripovjedač nešto upita. Premješta se s jednoga kraja pozornice na drugi s podignutom rukom. Pripovjedač izgovara esej i čitavo je vrijeme zapitkuje hoće li izdržati u tom položaju. Kako vrijeme odmiče te se narativ približava gesti jedne kazališne izvedbe i nacionalsocijalizmu, tako i njezino tijelo počinje reagirati i grčiti se. Riječ je o fiziološkoj reakciji. U Hrvatskoj gdje je rasprava o prošlosti najomiljeniji hobi u kolokvijalnome leksiku kronično nedostaju izvedbeni eseji takvoga tipa – promišljeni, provokativni i mnogoznačni.

Stvari olako zaboravljene

Malena, ali zapravo velika predstava španjolskog autora Xaviera Bobésa namijenjena izvođenju za svega pet osoba – Stvari olako zaboravljene (Things easily forgotten) – na nevjerojatno se maštovit, mađioničarski i duhovit način poigrava s našom podsviješću i povijesnim narativima potaknutim autorovim pronalaskom jednoga dnevnika iz 1942. Riječ je o kratkom i dojmljivom putovanju španjolskom poviješću 20. stoljeća, koje dopušta našoj mašti da luta i divlja u potrazi za izgubljenim i nađenim. Rastvaraju se priče, stvarne i izmišljene, a detalji i autorova preciznost razotkrivaju svu našu krhkost. Riječ je o predstavi, koju za razliku od mnogobrojnih usputnih stvari, neću lako zaboraviti.

Anđela Vidović
Foto: Petru Cojocaru/Bíró Márton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...