Nekad sam živjela za umjetnost, išla sam barem na jednu likovnu izložbu tjedno, često i na više njih. Pisala sam likovne kritike, nastojala u tome biti beskompromisna. Nekoliko su mi ih objavili na Arteistu.
Brzo sam na sebe navukla mržnju scene. Jednom sam na Salonu mladih u HDLU-u čula mladog slikara kako iza mojih leđa govori kolegi kiparu: “Eno očajna povjesničarka, opet nas je došla pljuvat, očajnica!”. Osjećala sam se loše, kao što se sigurno osjećao Vili Beroš kad su mu prosvjednici pod prozorom vikali “Odlazi!”.
Tako je to s kritikom, auru ti zamrači mržnja onih koje si svojim riječima povrijedio. Čini mi se da je kod nas lakše biti novinar koji piše o kriminalu nego kritičar koji piše o likovnim djelima.
Korona me uspjela potpuno udaljiti od moje strasti. Ispočetka nije ni bilo izložaba, kasnije su uveli kovid potvrde. Tako su prošle skoro dvije godine koje sam provela po dječjim parkovima sa sinom i kćeri. Sjedila sam katatonično na kraju klupe kao vrana na telefonskoj žici dok su druge majke razmjenjivale savjete o zdravoj prehrani i odgoju, uvijek dobro opremljene vlažnim maramicama. Moja su djeca izgledala kao gerilci Vijetkonga, lica zamazanog šmrkljima koje su naučili brisati tako da bi se njima umili.
Muž mi je sve više spočitavao da bih se i ja morala zaposliti, ne možemo više ovako s jednom plaćom. U očaju sam čak razmišljala da napravimo i treće dijete pa da se prijavim na plaću roditelja-odgojitelja. U međuvremenu je gradonačelnik Bandić naprasno preminuo i nova vlast u gradu ukinula je tu mjeru. Možda se sama sudbina uplela i poštedjela me tog zakucavanja lancima na galiji roditeljstva. Tko zna kako bi sve to završilo? Vjerojatno depresijom i pred Božić mojom – umjesto svinjskom – glavom u pećnici.
– Mogla bi opet počet pisat za Arteist, vidim da su se opet nešto zalaufali. Da nam tu i tamo kapne još neki honorar, barem režije da pokrijemo. Jer ako Putin napadne Ukrajinu, a rat presiječe plinovod… – zabrinuto će moj muž nakon što su na vijestima najavili poskupljenje plina od sedamdeset posto.
– A o čemu da pišem? O tome kako sam po cijele dane doma s djecom dok ti…
Da presiječe moje zanovijetanje i skrene mi pažnju na temu koja me zanima, muž je pojačao ton na televiziji, počela je reportaža o testiranju školske djece.
*
Muž je otišao rano na posao. Sin mi je plašljiv, nježan, pomalo čak feminiziran. Ujutro je drhtao kao lasta kad sam mu nosu približila testni štapić koji su nam poslali iz škole.
– Ne mogu, mama, bojim se jako! Curit će mi krv iz nosa! Ti to ne znaš…
Ne, nije imao povjerenja u mene. Zna da imam dve lijeve ruke. Da zovem susjedu da to napravi?
Bespomoćno sam držala štapić u ruci.
– Zamisli da je ovo Harry Potterov čarobni štapić! Kad ti ga gurnem u nos, dobit ćeš neviđene moći. I možda po tebe dođe onaj div da te odvede u tajnu školu za čarobnjake, Hogwarts… – pokušala sam ga pridobiti pričom o njegovom omiljenom liku.
– To bih volio…
– Hajde onda zažmiri i nagni glavu, a ja ću ti što nježnije mogu stavit malo taj štapić u nos.
Sin je poslušno sjeo na kauč. Zabacio je glavu preko naslona. Čim sam mu štapićem dotaknula nosnicu, zajaukao je:
– Peče! Boli! Neeeee!
Izmaknuo je glavu, otvorio oči.
– Jesi uspjela?
Zurila sam u štapić. Nisam više imala živaca za ovu gnjavažu. Zabila sam štapić sebi u nos. A onda sam njime pročeprkala po uhu. Hračnula sam na vatu, iscijedila je na testnu trakicu. Za par minuta pokazale su se dvije crte. Pozitivan nalaz.
– U redu je, sine, možeš mirno u školu, pozitivan si – tutnula sam mu test u ruku.
Dok sam ga pratila do lifta, sin se uznervozio.
– Što je? – upitala sam ga.
– Danas je Valentinovo… Svi će učiteljici donijeti ruže… Ja sam ti zaboravio reći da mi je kupiš.
Zamislila sam se. Da, to će biti problem. Svi koji učiteljici donesu ruže sigurno će steći njezine simpatije. Mozak mi je brzo radio, u meni se probudila uspavana kreativnost. Vratila sam se u stan. Od ukrasnog crvenog papira koji nam je ostao od božićnih poklona, napravila sam ružin pupoljak. Zalijepila sam ga na vrh testnog štapića.
– Evo, ponesi to učiteljici – pružila sam sinu umjetnu ružu.
S oduševljenjem ju je prihvatio.
– Hvala, mama! Ovo je tako lijepo! Ti si prava umjetnica! – zagrlio me.
Osjećaj je bio dobar, skoro kao kad bi mi netko u mlađim danima pohvalio tekst o slikarstvu.
Sin koji se do maloprije toliko bojao štapića za testiranje, sad ga je sa zadovoljstvom nosio u ruci, baš kao što je i rekla ona epidemiologinja sparušenog, neveselog lica – djeca će na kraju zavoljeti štapiće za testiranje, počet će ih doživljavati kao igračke, nešto kao čahure u ratu.
Vratila mi se želja za pisanjem. Možda čak i napišem neki osvrt za Arteist. Skuhala sam si kavu, stavila laptop u krilo. Lauba je na facebooku najavljivala izložbu mlade umjetnice Tare Stanić. Gledala sam neko vrijeme fotografije njenih radova, svidjeli su mi se. Crni pas s cerekom na licu, mačor buljavih očiju. Mogla bih napisati nešto o tome. Spomenut ću kako se slikarica efektno poigrava harmsovskom infantilnošću dok slika svoja mračna čudovišta iz noćnih mora. Što ih više gledaš, ta čudovišta čak postaju simpatična, kao onaj moj štapić za testiranje koji se uz malo kreativnosti pretvorio u nešto pozitivno, u valentinovsku ružu.
Mirna Mirt