“Teret” Alena Marića: Prva izložba mladog fotografa testament je patnji, ali i izdržljivosti

Gubitak voljene osobe inspirirao je igrača malog nogometa i perspektivnog fotografa za prvu samostalnu izložbu koja nas kroz crno-bijele fotografije vodi u svijet teških životnih iskustava.

Galerija fotografije Fotokluba Split ovog će tjedna ugostiti prvu samostalnu izložbu mladog splitskog fotografa Alena Marića, inače profesionalnog igrača futsala u FC-u Split koji se fotografijom amaterski bavi posljednje četiri godine. Nakon sudjelovanja na nekoliko skupnih izložbi, Marić je upisao Dizajn vizualnih komunikacija na splitskoj Akademiji, a njegova prva izložba “Teret” sasvim je intiman pogled u traumu proživljenu zbog gubitka bliske osobe.

Koncept izložbe koja uključuje 21 crno-bijelu fotografiju polazi od višeznačne simbolike ljudskih leđa – ona istovremeno predstavljaju našu vertikalu, uporište, ono što nam daje čvrstinu i dostojanstvo, ali su i naša slaba točka koja podnosi teret svih životnih iskustava.

Predgovor izložbi koja je otvorena do 15. rujna napisala je kustosica Ana Žanko, a njezin tekst prenosimo u cijelosti.

Prva samostalna izložba Alena Marića donosi nam ciklus crno-bijelih fotografija kroz koje autor autobiografski bilježi recentno proživljenu traumu i gubitak bliske osobe. Radeći na konceptu za izložbu, Marić je prije dvije godine započeo s projektom fotografiranja ljudskih leđa, želeći tako ukazati na višeznačnu simboliku “leđa”. Ljudska su leđa vertikala, uporište, ono što daje čvrstinu i dostojanstvo, ali su isto tako i “slaba točka” na kojoj se kaleme svi tereti naših života. Prvotni koncept kretao je od fotografiranja tuđih leđa, kao svojevrsnih “obrnutih portreta” koji anonimno, bez lica, svjedoče određena ljudska stanja i iskustva, čime im autor namjerno uskraćuje prepoznatljivost i individualnost da bi prebrisao točku identifikacije i da bi svaki portret postao nositelj jednog kolektivnog iskustva i emocije.

U takvom kontekstu, umjetnik je samo neutralni promatrač koji dokumentira drugog, pretvarajući njegove osobne fizičke nedostatke, memoriju tijela i emocionalno stanje u univerzalne simbole. Međutim, prolazeći kroz osobni gubitak i emocionalni vrtlog, Marić odbacuje prvotni koncept te odlučuje izložiti sebe sama. Od isključivo vršitelja radnje, umjetnik postaje objekt koji ispred svog objektiva secira vlastitu traumu.

Marić svoje ogoljeno i ranjivo tijelo impostira ispred kamere u tri, za njega, tipične poze, koje nijansiraju proces suočavanja s gubitkom. Bez lica i facijalne ekspresije, bez naglašene gestualnosti, sav estetski i emocionalni naboj iščitava se iz položaja tijela, iz položaja leđa koja su suočena s teretom gubitka. Danas, u eri društvenih mreža, društva spektakla , forsiranja širokog osmijeha i prizora iz života kao s televizijske reklame te permanentne potrebe da onom drugom (s druge strane zaslona) naše lice i tijelo predočimo boljim, sretnijim, mlađim i ushićenijim nego li što doista je, zaboravljamo činjenicu da naša leđa i položaj našeg tijela često otkrivaju emocije koje ekspresijom lica pokušavamo sakriti.

Zaboravljamo i još nešto, leđa su jedini dio tijela koji ne možemo sami dirati. Ne možemo sami sebe potapšati po leđima – leđa traže komunikaciju, traže dijalog, traže drugoga kao oslonac i uporište. Bez drugoga ljudska su leđa nepregledna samoća. Ranjivo, izloženo tijelo, gesta je povjerenja koju autor ukazuje svojoj publici – okrenuo sam ti leđa, dakle, vjerujem ti. I dok na ljudskim licima osmijeh može biti s lakoćom odglumljen, položaj tijela, položaj leđa izdajnički razotkriva sve ljudske boli i ožiljke.

Dvadeset i jedna fotografija obnaženog tijela u ispražnjenom betonskom kosturu nedovršenog megalomanskog građevinskog projekta, kao u prostorno-vremenskom vakuumu, postaje tako krajnje intiman umjetnički čin koji svjedoči o osobnoj i univerzalnoj ljudskoj borbi, krhkosti u gubitku, hrabrosti da se teret gubitka po(d)nese i ustrajnosti u borbi da se tuga prevlada. Tuga je, kao i sreća, sastavni dio života svih nas, stoga Alen Marić izlaže posjetiteljima i dva prazna lista papira – jedan bijel i jedan crni – kako bi oni sami, osluškujući vlastitu emociju, na njima ostavili svoj trag i tako zajedno s umjetnikom ispisali posvetu ljudskosti.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More