“Teokracija” i politički angažman kršćana

Da odmah na početku razjasnim ključnu stvar: riječ “teokracija” ovdje stavljam pod navodnike ne stoga što bih smatrao da ona tek vrlo djelomično opisuje ono na što referira, da je to pojam “u nedostatku boljeg”, a ponajmanje da ona ne referira zapravo ni na što u stvarnosti, već stoga što želim u određenom smislu spasiti njezino značenje – koliko je to uopće moguće – od okoštavanja koje joj prijeti u vladajućim diskursima.

Danas se, naime, o “teokraciji” govori uglavnom u negativnom smislu (i to, kao što ćemo vidjeti, iz izuzetno opravdanih razloga), a čak i oni koji govore o njoj u pozitivnom smislu u većini se slučajeva koriste tom riječju u približno istim jezičnim igrama kao njihovi ideološki protivnici: tu se radi više-manje o jednoj te istoj teokraciji. Osobno, pak, mislim da ta riječ, kao i većina drugih, zaslužuje znatno veće nijansiranje. Ne samo kao vjernik, već i kao prevodilac po Pozivu opčinjen etimologijama, smatram da etimološka značenja također zaslužuju neku pažnju, da nisu nužno posve irelevantna: riječ “teokracija” spoj je dviju grčkih riječi, theos (“bog”) i krateo (“vladati”). U našim postmodernim društvima iz kojih je Bog prognan iz bilo čega što ima veze s “vladanjem”, a “vladarima” je dopušteno ostvarivati veze s bilo čime osim s Bogom, mislim da nam malo “teokracije” ne bi nimalo škodilo – na kraju krajeva, za svakog tko vjeruje u Njega, Bog ima konačnu riječ u svim stvarima, pa tako i u onima političkim.

No, razlozi zbog kojih su “teokracija” i sve s njome povezano s vremenom poprimili toliko omraženo i zazorno značenje u novim diskursima iznimno su složeni i duboki, i ne dopuštaju se razmatrati u skučenoj optici koja ne vidi dalje od novovjekovne opreke između “profanog” i “sakralnog” i njihove dijalektike. I sama ta opreka slojevitija je i nijansiranija nego što to pretpostavljaju neuki, a ta dijalektika daleko je manje – pa i povijesno gledajući – oštra i isključiva nego što se smatra (ako uopće i postoji kao takva, što nije izvjesno). Iako ovdje nije moguće ni navesti sve te razloge, važno je utvrditi da se oni tiču ponajprije onoga što se smatra vjerskim vrednotama kao nečim više-manje specifičnim, različitim ili odvojivim od vrednota koje svi mogu prepoznati i priznati kao takve. Dakle, čitavo pitanje “teokracije” je u samoj svojoj biti etičko (a ne više metafizičko ili teološko, osim per accidens).

Tako se u novije vrijeme često govori o “teokratiziranju političkog prostora” koje nastupa uslijed obrane i promicanja vrijednosti od strane vjerničkih skupina. Budući da se ne osjećam sposobnim govoriti u ime drugih (vjerničkih skupina), ograničavam se na kršćansku vjeroispovijed uz koju prianjam. U svakom slučaju, kršćanski politički angažman ima veze ponajprije s kršćanskom etikom.

“Bog se povlači iz naših (kršćanskih) srca… ne svijet… mi se raskršćanjujemo, bijednici”, potresno je ustanovio Bernanos prodirući, tom zgodom kao i uvijek, u samo srce stvari. Jer kad se Bog povuče iz srca, to će srce, ako ne uvidi i ne prizna tu stvarnost (to jest, religioznim jezikom kazano, ako se ne pokaje), očajnički tražiti zamjenu, nadomjestak za Njega. A jedan od najprikladnijih, pa tako i najopasnijih nadomjestaka te vrste nesumnjivo su “vrednote” (uvijek u spoju s “krepostima”). Njihova prikladnost i opasnost počiva na tome što su one svojevrsne forme sposobne čuvati privid sadržaja i kad je on iz njih posve ishlapio.

Vrednote i kreposti, koje su temelji etike, lako i zapravo neminovno postaju ideološkim oruđem čim uđu u sferu političkog. A danas je svaki javni i profesionalni angažman nužno politički angažman ili ga bitno uključuje – kao što je primijetio Jacques Ellul u jednome manje poznatom ali u mnogo pogleda ključnom tekstu (Teze o kršćanskoj vjeri i politici, 1980) na koji ću se u daljnjem uvelike nadovezivati: “Budući da su politika i politički organizmi povlaštena mjesta u kojima se ljudi okupljaju, treba odlaziti onamo (umjesto da čekamo da nas ljudi dođu pronaći u našim hramovima).”

Kad se god bori za bilo kakve vrednote u političkoj areni, a osobito kad su te vrednote specifične za određenu društvenu ili vjersku skupinu, treba uvijek imati na umu tu njihovu nužnu ideologizaciju u procesu. U navedenomu tekstu Ellul pokušava odrediti uvjete pod kojima kršćanin usprkos njoj može i mora sudjelovati u tome procesu, ne dopuštajući da se on posve ideologizira (biti “sol” i ovdje) te navodi među ostalima sljedeće: relativizaciju uloga borbe, to jest neprestano “stišavanje” političke igre u nastojanju da se izbjegne apsolutiziranje stvari za koju se borimo i smanji, koliko je god moguće, polarizacija “mi-oni”, neprestano preispitivanje sredstava kojima se koristimo za ostvarenje ciljeva i djelatno poštivanje onih koji su protiv nas, što uključuje iskreni napor razumijevanja njihovih stajališta i razloga.

Ukratko, od kršćanina se očekuje neprestana budnost, u prvom redu nad samim sobom i svojim angažmanom. Čak i više od drugih, od njega se traži “politička zrelost”, u nedostatku koje on postaje najgora vrsta ideologa i moralizatora: corruptio optimi pessima… Više-manje istu misao nedavno je izrazio i Sveti Otac u homiliji od 17. listopada 2013, na čitanje iz Lk 11,52: “Jao vama zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući!” Papa Franjo veli: “Vjera prolazi, takoreći, kroz destilator i pretvara se u ideologiju. A ideologija ne poziva ljude k sebi. U ideologiji nema Isusa: njegove nježnosti, ljubavi, blagosti. Ideologije su uvijek krute, ma koje vrste bile. A kad kršćanin postane sljedbenikom ideologije, on je izgubio vjeru: on više nije Isusov učenik, već učenik toga određenog misaonog stava”. I pojašnjava: “Vjera postaje ideologija, a ideologija straši. Ideologija tjera ljude od sebe, udaljava ih od Crkve i udaljava Crkvu od ljudi. Ta bolest ideoloških kršćana je ozbiljna bolest. To je bolest, ali ona nije nova…” Kao što svi znaju, najteži i najopasniji bolesnici jesu oni koji nisu svjesni svoje bolesti, koji kao da su izgubili mogućnost suočiti se s vlastitom bijedom, uvjereni da je s njima i njima sličnima više-manje sve u redu. Panično tjeranje od sebe i demoniziranje protivnika i neistomišljenika što redovito prate taj stav uvijek su kobni i nadalje sprečavaju mogućnost uspostave prijeko potrebne samodijagnoze.

Ma koliko imali “dobre namjere”, ma koliko se zalagali za ispravnu ili legitimnu “kršćansku” stvar, kršćani koji su postali ideolozi neminovno unose i intenziviraju dijabolični raskol o kojem govori papa. Upravo u tome mislim da počiva duboka tragika svega onoga što se dogodilo i dalje događa u tome pogledu u našoj zemlji.

Riječju, ono što kršćanin u političkoj sferi – kao i svakoj drugoj – mora imati jest, među svim krepostima, krepost poniznosti. Onu poniznost koju je sveti župnik Arški usporedio s niti što povezuje zrna krunice i bez koje će se sve druge kreposti jednostavno rasuti u besmislenoj nepovezanosti. Pravu, istinsku poniznost. Jer i poniznost – i njezina mlađa kći poslušnost – mogu postati “prazne kreposti”, leševi vrline, i izgubiti svoju “odrednicu” koja je, kako nas uči moralna teologija, ljubav to jest agape. U tome slučaju one se pretvaraju u kukavičku puzavost i/ili fanatično priklanjanje određenoj ideološkoj opciji koja ne preže ni pred čime da bi ostvarila svoje tobož uzvišene ciljeve: između kukavištva, naime, i fanatizma postoji manja razlika nego što na prvi pogled izgleda. Danas se sve više uviđa da su to zapravo dvije strane iste medalje. Kao što nas uči filozofija, a i zdrav razum, korumpirana poniznost je oprečnija istinskoj poniznosti od otvorene uznositosti. Za kršćanina, prvi znak da bi mogao krenuti krivim putem, da bi mogao nasjesti na kušnju Zloga, i najneznatniji je osjećaj da je “uhvatio Boga za bradu”.

Konačno, posljednji uvjet ispravnog javnog to jest političkog djelovanja za kršćanina, koji Ellul ne spominje izričito u svojemu tekstu, jest po mojem mišljenju nalog da nadahnuće za to djelovanje traži i nalazi najdalje od dohvata političkog. “Kršćaninov zadatak je da uvijek relativizira”, piše Ellul, ali u jednom drugom pogledu on je čovjek Apsoluta i Krajnosti. “Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo!” (Lk 12,49) Uslijed krajnje radikalizacije čitavog života do koje nužno dovodi sljedbeništvo Isusa Krista on će često biti sablazan ma gdje se nalazio i ma što činio. A prvenstveno među svojima. I on ili ona moraju biti spremni preuzeti sve posljedice što ih to može imati, pa i ako one uključuju mijenjanje, za mnoge sablažnjivo, političkih strana ili čak potpuno isključenje iz aktualnog političkog nadmetanja. On ili ona ne smiju nikad gubiti iz vida da je političko u našemu postmodernitetu postalo “prostor demonskog” (Ellul), i da njihova zadaća nije braniti vrednote poradi samih vrednota i kreposti poradi samih kreposti, već sveto živjeti. Čim se izgubi taj krajnji horizont svetosti, na koju je na svoj način pozvan svaki čovjek, i u kojoj se sastoji njegovo konačno Ispunjenje, sve ono što je s tim horizontom možda i bitno povezano u opasnosti je okameniti se u “teška bremena” koja ideolozi onda tovare ljudima na leđa, “a sami ni da bi prstom maknuli”.

Osobno u današnjemu svijetu nalazim dva velika možebitna nadahnuća za kršćanina koji osjeća poziv, ili čak imperativ da se u bilo kojem vidu uključi u političku arenu: to su “ostavština” Majke Terezije i Arka Jeana Vaniera. Razlog zbog kojih mislim da su to dva osobito duboka vrela iz kojih on ili ona mogu crpsti jest što su te dvije suvremene pojave najdalje od moći, to jest najdalje od politike koja je uvijek, kako naglašava Ellul, “umijeće stjecanja i vršenja moći”. Nadahnjujući se primjerom Majke Terezije i njezinih sestara – ako je sposoban ignorirati propagandu kojom zlobnici žele omalovažiti njihov rad, i ako je sposoban ignorirati ili barem svesti na prave razmjere ono što se možda pokazuje Terezijinim gafovima u određenim područjima – i nevjerojatnim živim iskustvom Arke, kršćanin će biti djelomično zaštićen (jer to nikad nije potpuno ovdje na zemlji) od opasnosti da nasjedne na iluziju moći. A to je ključno, posve ključno za njegov politički angažman. Karizma Misionarki Ljubavi i Arke sastoji se, naime, u radikalnom življenju vlastite ne-moći, u neprestanom otkrivanju vlastite ranjivosti u ranjenosti drugog. To življenje i to otkrivanje vode onome što Majka Terezija i Vanier opisuju kao bit i krajnji cilj svojeg poslanja: stvaranju zajedništva, communio. Stvaranje zajedništva ovdje naprosto znači uvid – ne samo intelektualni nego i “egzistencijalni”, i koji se iz dana u dan produbljuje – u to iskonsko, vazda postojeće, “ontološko” zajedništvo među svim ljudima. To je zajedništvo sa svima – ili, bolje, svakog sa svakime – u našoj zajedničkoj izgubljenosti, našoj zajedničkoj bijedi, slabosti i trpljenju, našoj zajedničkoj krivnji, ali i našoj zajedničkoj otkupljenosti u Gospodinu Isusu Kristu. Jedino zajedništvo koje je na kraju krajeva zbiljsko i pravo i konačno, jer obuhvaća sve i svakoga (drugim riječima, koje je doista katoličko). Jedino vizija tog zajedništva omogućuje da se započne proces oproštenja, koji mora biti vrhunska “vrednota” za svakog kršćanina. Osobito u političkoj sferi, kršćanin mora znati, i nikad ne zaboraviti, da bez te žive i životvorne temeljne vizije sve političke radnje kad-tad, ako postignu uspjeh, završavaju u krvožednom, sotonskom trijumfalizmu. Bez nje, ma koliko se pozivao na Boga i njegove zakone, i ma koliko njegov kratos izgledao tijesno i automatski povezan s theosom, on bilo svjesno ili nesvjesno, bilo iz divnih ili manje divnih namjera, bilo iz onoga što misli da je poslušnost ili iz onoga što misli da je neprihvaćanje “svijeta” i njegovih imperativa, iznevjerava Boga žrtvujući ga vladavini ili – što dolazi na isto – poistovjećujući ga s njome.

Iako, kao ni većina velikih romanopisaca, Dostojevski nije pisao alegorije, on je, smatram, dovoljno velik pisac da bi se neki njegovi romani i pripovijesti, ili barem njihovi dijelovi, mogli čitati alegorijski. Selo Stjepančikovo je, naravno, satira, a ne alegorija, ali mislim da ona sadrži značajan alegorijski potencijal. Osobito središnji lik Fome Fomiča Opiskina. Za mene njegova priča upečatljivo ilustrira to otkrivanje ranjivosti i zajedništva i sve što ono konkretno podrazumijeva. Majstor kakav je Dostojevski u početku nas, i zapravo sve do samog raspleta, vještom rukom vodi kroz zbivanja iz vizure pripovjedača, mladoga Sergeja: svaki senzibilan čitalac u određenim je trenucima u iskušenju, kojem je ponekad teško odoljeti, da, iziritiran, baci knjigu iz ruku ili barem preskoči one užasno otegnute dijaloge, zapravo monologe, u kojima Foma nepodnošljivo tiranizira dobroga ujaka. Majstor nas dovodi do ruba strpljenja, pa čak i odvodi preko njega, time što nam živopisno kao što samo on umije dočarava demonsku prijetvornost toga lika, koji je zacijelo jedan od najgnusnijih u povijesti književnosti, i njegov sadizam nad dobrotom.

Uglavnom, dok čitamo prvi dio pripovijesti mi cijelo vrijeme nestrpljivo priželjkujemo konačno Fomino razotkrivanje i njegovu zasluženu kaznu – ali Majstor onda zakreće kormilom na jedinstven način. Iako u raspletu naravno dolazi do stanovita razotkrivanja, do očitovanja i razlučivanja dobra i zla, kazna je čudesno odsutna u obliku koji smo očekivali da će poprimiti – štoviše, ukoliko smo uspjeli vjerno slijediti nit, pa i ako je to možda uključivalo nadljudsko strpljenje i zatomljivanje naše naravne pravedničke želje za odmazdom, mi naposljetku više ni ne priželjkujemo nikakvu kaznu osim te koja se zbila, a koja uopće ne izgleda kao kazna! To je veliki Majstorov trik, koji je on zacijelo naučio od svojega učitelja, Majstora Gogolja (Fomin je lik dobrim dijelom izgrađen prema modelu Čičikova). Zlotvor, đavo, odjednom naime postaje smiješan. Zapravo, kako se priča razvija svi postaju smiješni, pa čak i – a možda i napose! – sam pripovjedač. Pa čak i ujak u svojoj nedotupavnoj dobroti. Svi se nekako počnu ogledati jedni u drugima, u svojemu grotesknom tragikomičnom zajedništvu.

Jedini lik koji ostaje “izvan”, koji nije smiješan, je svetačka Nastja – zato što ona nije ni u kakvom protuslovlju sama sa sobom (što je jedna od mogućih definicija svetosti): ona je doista ono što jest, potpuni čovjek. Ona je čista. I upravo ta njena čistoća i cjelovitost dovode do neočekivanoga obrata i razrješenja situacije. Jer Foma nije satrt munjom s neba, niti raskrinkan od kakva pravedničkog deus ex machina, on čak sve do kraja ostaje “šef” koji prividno kontrolira događaje – ali sada samo prividno. Jer krinke su pale, a Nastjina svetost pokazala je ono što on uistinu jest: bijedno, nesretno stvorenje koje zaslužuje više sažaljenje nego išta drugo. Uglavnom, znatno drukčiji rasplet od onoga kaubojskog na koji smo toliko navikli i koji smo, pod utjecajem kaubojskih ideologija, čak počeli smatrati “kršćanskim”.

Demon se ne istjeruje nasiljem, optužbama i isključivanjem (to su njegove metode: kako može Sotona izgoniti Sotonu?), nego smijehom. To je pravi, gogoljevski egzorcizam. I zato se ideolozi, ma koje sorte oni bili, prepoznaju po nesposobnosti za smijeh – oni su, kao što ih je veličanstveno okarakterizirao onaj stariji veliki Majstor, maître Alcofribas Nasier iliti Rabelais, agelasti: nesposobni za smijeh. Jer sposobnost za smijeh je sposobnost za istinu, sposobnost za njeno prepoznavanje i prihvaćanje. A ta sposobnost bitno uključuje sposobnost prepoznavanja sebe u drugima, posebno u onima drugima koji su nam mrski i koje nam je teško prihvatiti kao bližnje: s kojima ne uspijevamo ostvariti zajedništvo. Istina nije samo da je Foma žaljenja vrijedan i smiješan bijednik, nego i da smo svi mi Foma.

I tu nema nikakve opasnosti, kao što nas pokušavaju uvjeriti stanoviti agelasti kojima je tobože stalo do uspostave pravde pod svaku cijenu, od opasnog brkanja i poistovjećivanja: Nastja iskreno sebe smatra krivom za sve, iskreno smatra sebe puno nižom i podlijom od Fome – i to uistinu smatra, to njeno uvjerenje nije nikakvo pobožnjačko prenemaganje, već sastavni dio njezine svetosti. I kao takvo ono jest istina. Ali ta istina, njena istina, nikad je neće učiniti ni za dlaku sličnom Fomi.

“Shvatiti da bih ljubio, ljubiti da bih shvatio”, bio je Bernanosov životni moto. A i više od toga – životni program. I svi oni koji su ga imali sreću bliskije poznavati, svjedočili su o njegovim čestim nastupima dječačkog, neodoljivoga “zaraznog” smijeha koji je nivelirao sve razlike, ne poništavajući ih. Iza svih njegovih grmljenja i napada, iza sve njegove žestine, ponekad okrutne, počivala je svijest, prožeta ljubavlju, o tome da se svi nalazimo u istomu glibu, ali i da smo svi na koncu konca pripadnici iste velike Zajednice – zajednice otkupljenih. To je pravi, zapravo jedini kršćanski stav i u politici. To je prava teokratičnost, koja krateo u potpunosti prepušta theosu, i umije se odreći opiskinovske pretenzije da budemo mrgodni zastupnici Boga i kao takvi s visoka osuđujemo one, prokletnike, koji se ne uklapaju u naša umišljena zastupništva ili ih se čak usuđuju dovoditi u pitanje. Da, kršćanin je prisiljen u svakome trenutku, u svakom području svoga djelovanja, izabirati između tog stava i… pa zašto bismo se skanjivali rabiti snažne riječi: rizika da se sâm nađe osuđen na onome Sudu koji nas sve podjednako čeka, i koji je jedini posve izvjestan i jedini konačan.

Marko Marija Gregorić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...