“Tenet” je najkompleksnije igranje vremenskim petljama koje je filmska umjetnost iznjedrila

Film Tenet hvaljenog redatelja Christophera Nolana s budžetom od 200 milijuna dolara jedan je od najskupljih originalnih filmova svih vremena, no vrijedi li ga pogledati?

Tenet (Tenet, 2020., 150min)
Režija: Christopher Nolan
Scenarij: Christopher Nolan
Glume: John David Washington, Robert Pattinson, Elizabeth Debicki, Kenneth Branagh, Aaron Taylor-Johnson, Dimple Kapadia, Clémence Poésy, Michael Caine

Tri godine nakon hvaljenog Dunkirka, jedan od najcjenjenijih filmaša današnjice vratio se na velika platna u još većem stilu sa špijunskim filmom Tenet, daleko najambicioznijim projektom svoje karijere kojim si je dao u zadatak redefinirati granice i dosege filmskog stvaralaštva. To ne bi trebalo čuditi, jer redatelj i scenarist Christopher Nolan uvijek je stremio grandioznosti na svim poljima, pazeći da sadržaj svoje umjetnosti temelji na međuljudskim odnosima kao žili kucavici života, a da način na koji taj sadržaj oblikuje i isporučuje bude daleko veći od života. Taj je način, češće nego rjeđe, podrazumijevao Nolanovo igranje konceptom koji ga beskrajno intrigira i inspirira. Riječ je, dakako, o vremenu.

Tako se u kultnom Mementu priča naizmjence kreće unatrag i unaprijed, prije no li dobije priliku sastati se sama sa sobom na sredini. Početak (Inception) nas pak vodi kroz četiri razine sanjanja, pri čemu svaka traje dulje od prethodne. Likovi Interstellara putuju kroz crvotočine u svemiru, stareći drugačije od svojih najbližih na Zemlji. A u ranije spomenutom Dunkirku svjedočimo izmjenjivanju kopnene, zračne i vodene perspektive u različitim vremenskim trajanjima. S filmom Tenet Nolan je otišao više od jednog koraka dalje u svojoj opsesiji vremenom i načinima na koje ga može iskoristiti za potrebe tkanja ove bondovske priče o zaustavljanju Trećeg svjetskog rata. Paradoksalno, da bi ga se zaustavilo, potrebno je kretati se unazad i unaprijed – istovremeno.

Ponovno surađujući s teorijskim fizičarom i nobelovcem Kipom Thorneom koji ga je savjetovao u pitanjima kvantne fizike (Thorne mu je bio konzultant i na Interstellaru), Nolan se ovog puta odlučio pozabaviti inverzijom vremena kao istodobnim problemom i rješenjem u srcu svog dosad najkompleksnijeg narativa. Glavnom liku nikada ne saznamo ime, već ga naprosto upoznajemo kao Protagonista (John David Washington), agenta CIA-e čiji je novi zadatak ući u trag mecima koji su doputovali iz budućnosti zahvaljujući njihovoj obrnutoj entropiji. No, meci nisu jedini koji imaju mogućnost kretanja unatrag kroz vrijeme (ne ispaljuješ ih, “hvataš” ih) – tome su podložni i ljudi, što će Protagonist ubrzo iskusiti na vlastitoj koži. Udruživši snage s agentom Neilom (Robert Pattinson), on mora pronaći način stupanja u kontakt s ruskim oligarhom Andreijem Satorom (Kenneth Branagh) kako bi došao do istine o “obrnutim” mecima i ljudima te shvatio kakav utjecaj ta inverzija ima na njegov svijet i zašto. Stoga najnovije čudo iz Nolanove tvornice cerebralnih blockbustera i je i nije film o putovanju kroz vrijeme – jer kako bi se otišlo u prošlost, potrebno je kretati se unatraške dok se do željene točke ne dođe.

Tenet

Palindromski Tenet projekt je koji se u umu svoga tvorca rađao puna dva desetljeća, ali “tek” je prije 6 do 7 godina počeo poprimati konkretne konture na papiru. Ipak, priča Tenetova začetka nije jedini zapanjujući element njegova nastanka, ako uzmemo u obzir da je sam proces snimanja bio jednako slojevit i kompleksan kao i nelinearna (ne samo nelinearna, već i ciklička!) narativna struktura filma. Da parafraziram Nolana, publika uvijek na nekoj razini osjeća razliku između materijala koji je snimljen “za stvarno” i CGI-ja, neovisno o tome koliko dobar potonji bio. Stoga, da bi pružio gledateljima iskustvo u koje će moći u potpunosti uroniti, redatelju nije preostalo ništa drugo nego da sve i snimi – “za stvarno”. Ili rečeno riječima filmova scenografa Nathana Crowleyja: “Naša metoda korištenja specijalnih efekata je takva da pokušavamo napraviti sve bez njih.”

To će reći da je Nolan, povrh svega ostalog, stvarno snimio Boeing 747 kako se zabija u hangar. To isto tako podrazumijeva da je Tenet (s budžetom od 200 milijuna dolara jedan od najskupljih originalnih filmova svih vremena) stvarno sniman na svim lokacijama koje posjećuju likovi u filmu – u Estoniji, Italiji, Indiji, Danskoj, Norveškoj, Engleskoj i SAD-u. To također znači da su scene inverzije stvarno snimane unatraške, što je predstavljalo nesvakidašnji izazov za kaskadere koji su tijekom svojih karijera iskusili svašta, ali snimanje scena tučnjave kao da je netko stisnuo rewind nije se nalazilo na njihovom popisu odrađenih vratolomija. Sve do sada. A još jedna osoba koja je odabrala suočiti se s istim tim izazovom bio je glavni glumac. John David Washington (BlacKkKlansman), inače sin Denzela Washingtona, objeručke je prihvatio Nolanovu želju za autentičnošću te inzistirao na tome da sve svoje akcijske scene (“obrnute” i “normalne”) odradi sam.

Tenet

Ukratko, Nolanu je u cilju bilo napraviti film koji će gledatelji bespogovorno osjetiti – svojim je pristupom temeljenim na rijetko viđenoj potrebi za realizmom to htio i osigurati. I premda je neosporno da je Tenet velik film inteligentne priče i impresivnog vizualnog identiteta, upravo je na polju osjećanja ovaj filmaš, ovaj put, podbacio. Njegova genijalnost inače je ležala u tome da su mu što (želi ispričati) i kako (to planira reći) bili podjednako važni. Što je bila duboka emotivna komponenta koja je služila kao glavna pokretačka sila Nolanovih protagonista i njihove motivacije za akcijom. Ta motivacija bila je ono što priču gura naprijed i vodi je do njenog neosporno katarzičnog razrješenja. Kako je, pak, bio ambiciozni koncept ukorijenjen u redateljevom istraživanju i razumijevanju znanstvenih postulata i hipoteza ili psiholoških teorija, nikad traljav te nerijetko besprijekorno ispoliran do najsitnijih detalja.

No, taj ambiciozni koncept uvijek je bio u službi priče, nikad obrnuto. Taj ambiciozni koncept, premda pomno razrađen i impresivno raspisan (i kao takav itekako vrijedan divljenja), nikad nije bio sam sebi svrhom, već je služio kao sredstvo uzdizanja ljudske priče, čineći je tim upečatljivijom i dirljivijom. Time je kod gledatelja istovremeno postignuta katarza i oduševljenje samim načinom na koji je ta katarza postignuta.

U Tenetu je, nažalost, priča stavljena u službu koncepta, premda na papiru to ne izgledalo tako. Jer emotivna komponenta (međuljudski odnosi) jest prisutna i nominalno služi kao pokretač akcije, no zbog Nolanove opsjednutosti grandioznim kako, ta komponenta ostaje na razini neutjelovljene ideje koja postoji isključivo zato da bi inverzija vremena mogla biti savršeno matematički sprovedena. I to je velika šteta. Koliko god se mi željeli povezati s likovima i osjetiti opasnost koja prijeti ne samo njima, već i cijelom svijetu, teško je uhvatiti tu nit i dopustiti joj da nam bude vodilja jer ona se preolako gubi u kontinuiranoj izmjeni intenzivne akcije i obilne ekspozicije.

Tenet

Ali paradoksalno, premda likovi provode puno vremena objašnjavajući jedni drugima “što se tu zapravo događa”, ta objašnjenja (p)ostaju nepotpuna, zbrzana, nezainteresirano i neinteresantno isporučena ili naprosto preopterećena značenjem. Čim se protagonisti dotaknu nekog koncepta i mi kao publika silno poželimo da se uđe u makar malo dublju razradu istoga, odmah se prelazi na drugu temu ili na daljnju akciju. Naravno, Nolanu je upravo sve to u interesu.

On ne želi da kao publika osjetimo prostor za udahnuti i promisliti o svemu viđenom i izrečenom, već stremi izbjeći naše prerano povezivanje naizgled rasutih komadića radnje u jednu smislenu cjelinu, kako bi nas svakim novim otkrićem (a pogotovo onim finalnim) mogao iznenaditi. Zato je narativ toliko gust i višeslojan, očekujući od gledatelja maksimalnu prisutnost i posvećenost – a čak ni tada ne garantira stopostotnu razumljivost, barem ne u datom trenutku. Nolan naprosto želi na svakom koraku biti pametniji od svojih gledatelja i beskrajno u tome uživa.

Tenet

I ta njegova želja da nas drži budnima i angažiranima sasvim je u redu, s obzirom na to da inteligentnih filmova koji pozivaju na višestruka gledanja uvijek manjka, a Nolan ih redovito isporučuje. Ipak, u slučaju Teneta, manje bi bilo više, a dublje bi bilo bolje. Jer premisa je toliko dobra, ali od silne sadržajne preopterećenosti, često loše napisanih dijaloga i kontinuiranog bombardiranja naših osjetila podražajima, teško je u potpunosti uživati u procesu odmatanja (pa zamatanja…pa ponovnog odmatanja) Tenetove bogate radnje.

Entropija, vremenski paradoks, ciklička percepcija vremena naspram linearne, sudbina naspram slobodne volje – sve su to teme i pojmovi za koje bi bilo dobro da su vam prethodno poznati i, po mogućnosti, dragi. Jer Nolan vas neće tetošiti i koristiti vrijeme koje mu je na raspolaganju kako bi vam ih približio. Jednako je legitimno to mu zamjeriti i uopće mu ne uzeti za zlo. No, za koju god se opciju opredijelili, teško je osporiti činjenicu da je Tenet možda najkompleksnije i najbombastičnije igranje vremenskim petljama koje je filmska umjetnost iznjedrila (od TV serija koje se bave tom tematikom, ne tražite dalje od njemačkog Darka). I za to mu treba skinuti kapu, svim spomenutim manama usprkos.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More