Teatar i emocije: obračun sa stereotipima

Pozornica je okrugla i mala, premalena za cirkusku predstavu – to je prvo što pomislim dok ulazim u komornu dvoranu kazališne kuće Summerhall u kojoj se ima održati predstava „L’ après-midi d’un foehn“ francuske novocirkuske kompanije Cie Non Nova.

U narednih sat vremena, bit ću suočena s vlastitim stereotipima o novom cirkusu; bit ću ganuta, preplavljena emocijama, i uvidjet ću da je novi cirkus puno slojevitiji i puno širi nego što sam dotad bila sklona misliti, i da može sasvim dobro i bez grandioznih pozornica.

Mjesto radnje je Edinburgh, vrijeme radnje sredina kolovoza. Festival Fringe je u punom jeku. Dok se publika uglavljivala u dvored stolica koje su uokvirivale pozornicu, muškarac u iznošenom crnom kaputu, lica nabrana u grimasu teške koncentracije, hodao je uokolo s rukama prekriženima na leđima. Kad su se sve stolice popunile, a žamor stišao (ne do kraja, budući da je u publici bilo još onih koji su na ideju cirkuske predstave gledali kroz prizmu benignih stereotipa, očekujući zabavu za djecu nižeg uzrasta, pa su u Sumerhall poveli dobro raspoloženu dojenčad), muškarac u crnom kaputu kleknuo je na pod i sa škarama u rukama nadvio se nad dvije pomno poravnate plastične vrećice. Nije se žurio. Polaganim, ali svrhovitim pokretima škljocao je škarama, praveći rezove, otkidajući geometrijske komade. Zatim je odnekud izvukao selotejp i dovršio prekrajanje zalijepivši dijelove jedne za druge.

Publika nije znala kamo vodi ta uvertira, nije se moglo naslutiti što taj muškarac u kostimu tužnog beskućnika kani postići prekrajanjem vrećica. Tim je veće bilo iznenađenje kad su, nakon što su ceremonijalno upaljeni ventilatori koji su bili postavljeni oko pozornice, struja zraka podigla preoblikovane vrećice s poda uvis – tek se tada vidjelo da to više nisu obične vrećice iz supermarketa, nego trodimenzionalne figure, mali zdepasti ljudi s lelujavim plastičnim udovima i glavama.

Djeca su dobila ono što su roditelji očekivali: zabavu. Ples ljudi-vrećica prkosio je gravitaciji i zabavljao malene posjetitelje koji bi ovdje-ondje oduševljeno zaječali. Ali, istovremeno, prizor koji smo gledali bio je daleko od puke, obične zabave. Količina emocija koje je evocirao taj raskošno koreografirani lebdeći ples oživjelih komada obojane tanke plastike, bila je istinsko iznenađenje, istinska čarolija, katarza do koje dovodi samo najfinija umjetnost. Bilo je u tome one nujne ljepote koju je u filmu „American beauty“ uhvaćena letom vjetrom nošene vrećice.

Ljudima-vrećicama upravljao je iskusni žongler, i to isključivo snagom vjetra, manipulirajući snagom ventilatora dok je sjedio za malim stolom s upravljačkom pločom.

Prvu granicu stereotipa o (novom) cirkusu probila sam shvativši kako ovdje, u „L’ après-midi d’un foehn“, nije riječ o trikovima, nego o magiji. I to magiji koja nema toliko veze sa zabavom koliko s duboko promišljenom umjetnošću. Gledala sam nešto za što nisam mogla ni pretpostaviti da je (kinetički) moguće: pokretne plastične figure lebdjele su u prelijepom, skladnom dijalogu u kojemu je u podjednakim udjelima bilo i klasičnog valcera i suvremenog baleta i mekanijih formi borilačkih vještina, poput capoeire.

Čaroliji je u značajnoj mjeri doprinosila i Debussyjeva glazba u pozadini. Što se tiče emocija koje je izvedba evocirala, glazba je možda bila i presudni element: ona je davala onaj suptilni pod-ton odnosu žonglera (muškarca u crnom kaputu) i vrećicama kojima je „udahnuo dušu“. Namjerno se, očito, kloneći življih gestikulacija, žongler nije izravno odavao svoja raspoloženja – bio je, naočigled, ravnodušan plesom vrećica, nije se razmetao time što im je u maniri Stvoritelja tako trijumfalno podario život. S njegovog se lica nije dalo očitati ni iznenađenje ni ushit ni uzbuđenje. Djelovao je kao pasivni sudionik nečega što je bila njegova svakodnevica.

Narativnu nit (skrivenu u pokretima, u atmosferi) publika je slijedila prateći ljude-vrećice koje su, zapanjujuće usklađene s Debussyjevim skladbama, isprva slavile život raskošnim, ekstatičnim, gotovo razmetljivim plesnim figurama. A onda, kad je glazba postala sumornija, nujnija, promijenila se čitava atmosfera na pozornici. Vrećice su na tu ćudljivost reagirale kao ptice pred oluju – i zbilja, više ih nismo doživljavali kao lebdeće zdepaste baletane nego kao rojeve zlogukih ptica iz Hitchcockovog filma: kako je muškarac za pultom pojačavao snagu ventilatora, njihovo je umirujuće klizanje zrakom postajalo divlje, unezvijereno, bjesomučno. Uskoro su vrećice-ptice postale nasrtljive, agresivne. Napadale su muškarca u kaputu, koji se od njih branio kao od opsesivnih, destruktivnih misli, pokrivajući rukama uši, glavu. Neka neodređena jeza vibrirala je u napadima rojeva pomahnitalih vrećica; njihov uzvrtloženi let više nije bio razbibrižan, predosjećala se nadolazeća katastrofa. Ona je nastupila kad je muškarac u kaputu, izluđen nastrljivošću ptica-vrećica koje su se iz visine obrušavale na njega, dohvatio opet one škare i bijesno se počeo s njima obračunavati. Pukao mu je film. Sad su mu se na licu vidjele emocije: iritacija, bijes. Debussyjeva glazba funkcionirala je kao dobar „soundtrack“ za smrt ljudi-ptica-vrećica koji su, napadani škarama, padali na pod na hrpu iskrzanih plastičnih komadića.

Došlo je vrijeme da zauzmemo stranu. Koga smo, mi publika, žalili u ovom sukobu? Gnjevnog muškarca u kaputu ili ljude-ptice-vrećice?

Bilo je to novo iznenađenje. Dogodilo se nešto što bi se moglo nazvati transferom emocija; moja je empatija bila na strani neživih vrećica, tih aerodinamičnih skulptura od jeftine plastike koja se opire razgradnji, uništava planet, nagrđuje okoliš, ubija kornjače. (Još jedna paralela s filmom – ovaj put s filmom „Smoke“.) I usprkos tome što se predstava definitivno može „čitati“ kao alegorija o ekološkoj bitci za planet, u maloj dvorani Sumerhalla, za mene osobno, vrećice su bile prokleta, izgubljena bića – neupitno humana, osjetljiva i krhka – čija me sudbina  izravno pogađala, s kojima sam osjećala neko čudno pobratimstvo. Probila sam time još jednu granicu svojih stereotipa: uvjerivši se da za empatiju nije potrebna čak ni naracija.

O važnosti empatije za umjetnost pisao je francuski filozof Henri Bergson u svom kapitalnom djelu Essai sur les données immédiates de la conscience. Empatija je sposobnost koju Bergson smatra uvjetom za razumijevanje i solidarnost prema umjetničkom djelu. On kaže da je nemoguće razumjeti drugog bez da se postane drugi, i da samo umjetnost može nadvladati tu nemogućnost, zato što je umjetničko djelo izraz cjelovite ličnosti, izraz kojeg se može jasno sagledati i provjeriti.

Zašto sam nakon predstave „L’ après-midi d’un foehn“ tako zaokupljena pitanjem empatije, intuitivnog razumijevanja Drugih i Dugačijih? Zato jer mi je ona prvi put pokazala da empatiju može izazvati i kazališno djelo koje nije utemeljeno na tekstu, u kojemu nema ni tragova klasične naracije; štoviše, da gledatelj može osjetiti emocionalnu bliskost čak i s neživim „likovima“, s predmetima koje mu u svakodnevnom životu ne predstavljaju ništa više doli reciklažnog problema. Možda je nepopularno zanositi se ovakvim sitnim, i u krajnju ruku privatnim otkrićima, za kakve možda i ne bi trebalo tražiti mjesta u kazališnoj kritici, toj hladnoj stvari koja teži objektivnosti i zazire od zanosa. Ipak, sve predstave koje sam nakon ovog projekta kompanije Cie Non Nova gledala u Edinburghu na Fringeu, gledala sam razmišljajući baš o empatiji – o tome što u novom cirkusu budi emocije, što nas kao publiku dira, ushićuje, rastužuje, što apelira na našu humanost.

Pišući o predstavi „Knee Deep“ australske skupine Casus, u recenziji koju je „podebljala“ s oduševljenih pet zvjezdica, kritičarka Guardiana Lyn Gardner spominje kako je posrijedi „predstava o odnosima“. I drugi kritičari koji su pisali o ovoj nagrađivanoj predstavi, zamjećuju, barem usput, tu „priču“ o odnosima. S obzirom na to da je i ovdje riječ o neverbalnoj predstavi – a iz razgovora s Emmom Serjeant iz „Casusa“ da se zaključiti i nekovrsni prezir prema oslanjanju novog cirkusa na tekst, na naraciju – taj je detalj jako zanimljiv.

„Knee Deep“ je jedna od onih produkcijski „uglačanih“ predstava koje na pozornici djeluju moćno, u kojima ništa nema šlampavosti, iz kojih je jasno vidljiv ozbiljan, predan (fizički i umjetnički) rad. Četvero izvođača, djevojka i tri muškarca (Emma Serjeant, Jesse Scott, Lachlan McAulay i Natano Fa’anana) stvaraju dinamične skulpture od svojih tijela, penjući se jedni na druge, preskačući jedni preko drugih, podsjećajući na ono najbolje od tradicionalnog cirkusa – vratolomije koje se iz gledališta prate zapanjenim uzdasima. Jedna od temeljnih odlika cirkusa, usađenih u samu definiciju te izvedbene vrste, je izvanredna vještina. (U predstavi „L’ après-midi d’un foehn“, izvanredna vještina odnosila se na minuciozno, pedantno koreografiranje plesa vrećica; time je ona zadržala pravo da se smatra cirkuskom predstavom, usprkos izostanku vratolomnih trikova i velikog izvođačkog ansambla.) „Knee Deep“ na izvanrednoj vještini počiva i njome trijumfira. Tih sat vremena koliko predstava traje, gusto je zasićeno demonstracijama – i pravim malim slavljima – iznimne vještine. To je ono zbog čega kritičari svrstaju ovu predstavu među vrhunce ovogodišnjeg festivala u Edinburghu.

Casus ima za misiju pokazati dokle seže fizička izdržljivost, a ta je granica omeđena neizvjesnostima: hoće li se zbilja taj visoki momak popeti djevojci na glavu?; je li to fizički izvedivo?; hoće li pasti?; hoće li ona moći balansirati njegovu težinu? Granica je krhka, toga smo stalno svjesni. Empatija proizlazi iz zabrinutosti za izvođače, iz svih tih pitanja koja postavljamo sa zebnjom. Zajedno s njima, bojimo se mogućnosti njihova pada. Na neki čudan, bratski način – zajedno smo u ovome. To je druga temeljna odlika cirkusa: gledatelji osjećaju navalu adrenalina jer su poistovijećeni s izvođačima, saživljeni s njima, i zato prestravljeni mogućnošću pada.

Ali jedan drugi oblik empatije uzdiže ovu predstavu na razinu punokrvne, „prave“ umjetnosti. Da se u „Knee Deep“ radi samo o maratonu dobro uvježbanih trikova, predstavu bismo smatrali dobrom zabavom – ali ne i nečim višim od toga. Ono što je čini umjetničkim djelom, to su suptilno izraženi, prisni odnosi među likovima; njihova ogoljena krhkost, razmjena iskrenih, gotovo djetinjih signala podrške, bodrenja, načina na koji bez izgovorene riječi stvaraju tvrđavu prijateljstva. Da bi Emma uspjela hodati po tucetu uredno poslaganih jaja u kutiji, potrebna joj je pomoć jednoga od momaka. Da bi uspjela na ramenima ponijeti kolegu, treba joj podrška druge dvojice. S jednim ulazi u koketan, nježan, vrlo suptilan neverbalni dijalog koji se vodi komadićima osmijeha u kutu usana, pogledima iskosa: to se između trikova rađa čarolija, ona se osjeća i u publici, i zato „Knee Deep“ dobiva pet kazališnokritičkih zvjezdica u recenzijama vodećih medija.

„Knee Deep“ je priznavanjem emocija i njihovim inkorporiranjem u podtekst predstave dao gledateljima priliku da s predstavom uspostave empatičan odnos, kroz koji je strujala mogućnost katarze. Ta mogućnost nije, na primjer, postojala u predstavi „Noodles“ ugledne engleske novocirkuske kompanije „No Fit State“, koja se na Fringeu prikazivala u New Town Theatreu. Sličnosti između ovih dvaju projekata su veći negoli između „Knee Deep“ i „L’ après-midi d’un foehn“: obje su predstave sačinjene od niza akrobacija koje nas podsjećaju koliko je ljudsko tijelo moćno i zabavno, obje se mogu smatrati cirkuskima u onom klasičnijem smislu, dok „L’ après-midi d’un foehn“ zahtijeva rastezanje te definicije. Ipak, predstavi „Noodles“ nedostaje, čak nasušno, onih emocija na kojima počivaju druge dvije predstave – i u tome je njezin glavni umjetnički podbačaj. Jer, „Noodles“ je tehnički i produkcijski sasvim solidna predstava u kojoj se neobični likovi opsesivno bave rezancima: izvođači su vješti u akrobacijama na raznim visećim elementima i spravama, njihovim se ukazivanjima na pozornici ne može prigovoriti neprofesionalnost ni šlampavost, trikovi su uigrani i uvjerljivi. Ali čarolija izostaje – zato jer joj nije ostavljeno mjesta u odnosima između likova. Ljudi na pozornici doimaju se hladni jedni prema drugima, apatični, fokusirani isključivo na mehaničke imperative vlastite točke, nezainteresirani za ono što se zbiva na drugom kraju pozornice. Oni nam pokazuju što su naučili na probama, i u nekoliko navrata nagradit ćemo ih pljeskom za trud – ali iz dvorane ćemo izaći nepromijenjeni, isti, možda tek zavijeni u neko mutno razočaranje. Ona empatijska povezanost s predstavom, s atmosferom i likovima, s međuljudskim odnosima, koja nam je punila pluća ganućem u Summerhallu i u šatoru u kojemu se davao „Knee Deep“, ovdje potpuno izostaje. Nije problem u publici – ona je sposobna osjećati čak i tragediju vrećica s logom supermarketa.

 Maja Hrgović

*tekst je nastao u sklopu rezidencijalnog programa Unpack the Arts za europske novinare kulture.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More