Sedmi studijski album Taylor Swift ”Lover” ogroman je komercijalni uspjeh. Prije nego što je uopće izašao naručen je u milijun primjeraka, a u već u prvom tjednu u SAD-u je prodan (računajući i streaming) u tri milijuna primjeraka.
Tog predzadnjeg tjedna u kolovozu prodan je u više primjeraka nego svi ostali albumi na Billboardovoj ljestvici Top 200 zajedno. U Kini je postao prvi međunarodni album koji je unutar tjedan dana prodan u više od milijun streamova, downloada i fizičkih primjeraka. Veselje je pokvario samo ”novi bend” Tool koji je na užas njezinih obožavatelja skinuo ”Lover” s prvog mjesta Billboarda u drugom tjednu prodaje i usput blokirao uspon hvaljenoga novog albuma Lane Del Rey ”Norman Fucking Rockwell!’‘ na kojem je također radio producent Jack Antonoff.
No dok ćete u metalskom i rokerskom tisku čitati o velikom trijumfu Toola, benda ogromne fanovske baze koji trinaest godina nije izdao album, kao o znaku da gitarska glazba nije posve mrtva, ostaje činjenica da je Swift sa svojih dvadeset devet godina već skoro puno desetljeće fenomen suvremenog adolescentskog popa i po svemu sudeći neće nestati čak i ako sustavno pokušava zvučati zrelije.
Za razliku od također iznimno dugačkog ”Norman Fucking Rockwell!”, ”Lover” nije konceptualno zaokružen i više funkcionira kao kolekcija singlova, negoli koherentna cjelina. S druge strane, kad bi se njegovih osamnaest pjesama prepolovilo, dobio bi se solidan synth pop album kreativne i relativno zanimljive produkcije. Za razliku od prethodnog, hip-hopom i RnB-jem obojenog ”Reputation” (2017), ”Lover” je izravna poveznica s njezinim ”1989” i odjecima ”permanentnih osamdesetih”, na kojem se iz country pop princeze transformirala u svjetsku megazvijezdu. Pjesme poput ”I Forgot That You Existed”, ”The Archer” ili ”Daylight” zrače promišljenim soft rock profesionalizmom osamdesetih na sličan način kao i Antonoffov rad na Lordeinu albumu ”Melodrama”. No, ta strana albuma izaziva daleko manju pozornost javnosti i kritike od bubblegum pop trenutaka poput singlova ”ME!” i ”You Need To Calm Down”, ”The Man”, ”lažne Lane Del Rey” u ”Miss Americana & the Heartbreak Prince” ili ”lažnog” pop punka u ”Paper Rings”.
Dok ”ME!” igra na kartu samoostvarenja i pozitive, ”You Need To Calm” i ”The Man” predstavljaju nespretne pokušaje društvenog komentara izvođačice kojoj se često spočitavala apolitičnost. ”The Man” sadržava načelno zanimljivu ideju o medijskoj slici Swift kad bi bila muškarac, no umjesto željene snažne feminističke poruke nekako više nalikuje na kakav egomanijački ispad starog ”neprijatelja” Kanyea Westa. ”You Need to Calm Down” izazvala je pak napad s dvije strane; pjesma izdana u lipnju, mjesecu Pridea, zamišljena je kao obrana LGBTQ zajednice, ali zbog šarenog i zapravo donekle eksploatacijskog spota može biti shvaćena kao pomodno liberalno iskorištavanje raznolikosti u promocijske svrhe. S druge pak strane, konzervativni dio publike pjevačice koja je s četrnaest preselila u Nashville kako bi postala country zvijezda pobjesnio je zbog prikaza konzervativnih prosvjednika kao agresivnih white trash stereotipa.
Takav namjerno polarizirajući scenarij iskorištava trenutačnu društvenu klimu u SAD-u u tržišne svrhe. Swift u tim pjesmama djeluje kao osoba koja je sposobna svaku društvenu temu fokusirati na sebe pa višedesetljetne borbe za feministička ili LGBTQ prava uspijeva svesti na vlastiti obračunom s online osporavateljima.
Na koncu, kad se maknu ugodne soft rock balade, ”Lover” nastavlja tematsku (glazbenu i izvanglazbenu) opsesiju percepcijom koja je već godinama prisutna u Swift. Bez obzira na sasvim solidan pop album, to je ono što je i dalje najzanimljivije u njezinu slučaju. Činjenica da je jedna od najuspješnijih pop izvođačica na svijetu toliko dubinski opsjednuta mišljenjem neznanaca, pokazuje nam koliko je suvremeni svijet isprepleten. Internet ima svojstvo neprekidno matirajućeg i nepredvidljivog mnogoglavog megafona čija buka utječe čak i na naizgled nedodirljive figure poput Taylor Swift.
Možda je ona doista u pravu, možda se svi trebamo smiriti, a možda je jednostavno problem u kulturi koja promovira individualnost kao osobinu odvojenu od društva kao cjeline. U tom smislu, ona savršeno utjelovljuje isti taj mrežni diskurs protiv kojeg se bori, koncentrirajući se samo na sebe i vlastitu perspektivu, pokazujući nam koliko je svačije mišljenje, uključujući i njezino, nebitno i posve izgubljeno na informacijskoj autocesti.
Karlo Rafaneli