Najveća je vrijednost ”Naše žene” prikaz nemogućnosti komunikacije među bližnjima

Nakon sedam godina i prve, obilato i s pravom nagrađivane, zbirke priča Moramo razgovarati (Algoritam, 2010), Tanja Mravak u listopadu je objavila novu knjigu u jednakom, premda nešto duljem žanru pod naslovom Naša žena (HENA COM, 2017).

Naša žena broji jedanaest proznih jedinica, nejednake veličine i vrijednosti, uglavnom prikazanih u pripovjedačkom prvom licu i ženskim očištem, iskazanih i standardnim jezikom i lokalnim govorom te smještenih u dalmatinski areal. Izmjena jezični standard – lokalni idiom odvija se po načelu da je standard većinom rezerviran samo za pripovjedački glas – bio on fizički prisutan u dijegetskom svijetu i ”subjektivan” ili bio nulti i ”objektivan”, kao u ponekoj priči – dok je idiom rezerviran za likove, čime se dobilo na živosti i ugođaju.

Radnja priča vrti se mahom oko ”malih” tema, komunikacije i ljudskih odnosa. U svakoj priči dominira jedna žena.

Ivana je fotoreporterka koja se vraća za Božić kući u Dalmaciju kako bi otkrila da je obudovjela majka našla pompoznog i ljigavog partnera preko oglasa. Julijana je viša savjetnica u banci koja ljubuje s bezličnim sredovječnim čovjekom, pravim pripadnikom onoga što se naziva aurea mediocritas, i istodobno njegovoj ženi ostavlja bonove za vlastito uređenje kako bi ponovo zadobila izgubljenu muževljevu pažnju. Irena je doktorica koja je došla stažirati u općinu ratom obilježena dalmatinskog zaleđa, gdje joj manje-više neuvijeno udvara dvadeset godina stariji, oženjeni načelnik.

Marica je tridesetsedmogodišnja visokoobrazovana žena koja se preselila iz grada na selo i pronalazi zajednički jezik sa susjedinim mužem. Zora je starija, opsesivno-kompulzivna žena, koja se želi razvesti od muža jer je on ne razumije te mora stalno za njega ”po kući raditi”, a ne želi više, dok istodobno nenajavljeno i nametljivo odrađuje kućanske poslove vlastitoj nećakinji koja to i ne želi. Ecija je senilna starica koja se stalno dotjeruje za svoga pokojnog muža, a vidi ga u svome unuku, te o kojoj se naizmjence jedva brinu kći, unuk i pomoćnica Kristina, kojoj se sviđa taj isti staričin unuk.

Magda je pretila žena, koja pokušava smršavjeti i naći pravu ljubav. Ivanka je domaćica koja je nagovorila muža da izađu na pučku zabavu noć uoči Velike Gospe u Sinju. Olja je s Berom i njihovim psom na odmoru na otoku, i nevolje koje imaju s jednim neobičnim stanarom – mišem – utječu i na njihov odnos. Ivka putuje u Dalmaciju kako bi se s bratom, s kojim je u narušenim odnosima, dogovorila oko prodaje kuće.

Već i iz toga brzinskog fabularnog presjeka može se uočiti da zbirka s čitateljem komunicira na trima planovima. Jedan je plan izlog razotkrivenih šablona i muških/ženskih tipova. Drugi je pokvarena traka muško-ženskih odnosa, a treći je album obiteljskih slika. Šablone ljudskih tipova vrlo su prepoznatljive i u svojoj se biti sastoje od stereotipa i šablonizirana načina viđenja drugih, premda u njima ima ponešto/podosta od općenitosti, koja se prepoznaje u mnogoj zbiljskoj partikularnosti. Ljudski tipovi u zbirci također su često sve odreda dosadni, nasrtljivi i ”njuškavi” tipovi s kojima se autorica sprda.

Muški se likovi zbirke dijele na dva modela. Jedan je poznati etnokulturni tomašićevski model dinarida sljedećih obilježja:

On je Naš čovik, nosi potkošulje, vozi Mercedes, zna otkloniti kvar u kući, inertan je, ostavlja rupu u kauču i fotelji, krut je i autoritaran, primitivan, sirov i korumpiran mačist, brešanovska Bukara.

O žalosnom fatalizmu i pomirenosti s takvim u kamen urezanim modelom govore tautološki citati: ”Zmaj je dobar dok je dobar”, ”muško je muško” itd. O dinaridskom modelu govore i nazivi pojedinih priča, koji označavaju bilo opredmećenu bilo gramatičku svojinu: Naša žena, Ničija žena, Meso.

Drugi je model, naravno, suprotan tome:

To su uštirkani ljudi koji funkcioniraju isključivo po unutarnjoj vekerici, govore isključivo tehničkim žargonom računa i izračuna, stalno su umorni, fizički nesposobni, ne znaju otkloniti kvar u kući, nekomunikabilni su i dosadni itd.

Ženski se likovi također dijele na dva šablonska modela. Jedan je Naša žena:

Naša je žena žena svojega muža i njegove dotjerane ljubavnice. Ona ”radi ko žena”, što će reći kao domaćica po kući i izvan kuće, brine se za sve, sitničava je, pedantna, štedljiva, koristi se najlonom od WC papira kao vrećicom za smeće, koristi vrijeme radeći za drugoga, potpuno neprimjetno i ”prirodno” jer joj je takva ”priroda”. Izgubila je svoje ja i pretvorila se u ti, a ne u mi, rječnikom praktične psihoterapijske psihologije. Ona je takva dok se ne razboli, dok ne napipa kvržicu, dok ne nastupi otrežnjenje. Naša je žena model fenomenologije domaćinstva.

Njezin je antipod Ničija žena, žena kojoj svi traže i namještaju partnere:

”Zauzete” s njom ne razgovaraju jer nemaju vremena i tema, daju joj dijagnozu uzroka samoće: ”Ovako ću ja tebi reć, nije ona nesritna pa se zato nikad neće ni usrećit. Po cile je dane nečim zauzeta, a kad to muško vidi, odma mu je jasno da za njega nema mista.”

Planom pokvarenih odnosa bave se ustvari sve priče osim Malo moje. Pokvarene su trake uvijek ujedno i neispravne komunikacijske trake s različitim mogućim ishodima. Tanja Mravak je majstorica prikaza komunikacije i dijaloga, a to je potvrdila i prvim izdanim naslovom sa sugestivnim naslovom Moramo razgovarati.

Nekada netko treći izvana potpomogne popravljanju odnosa kao u priči Ničija žena, nekada nažalost završi sve u nasilju (u pozadini glavne radnje Našega čovika), nekada se neispravni komunikacijski čimbenici naprosto ignoriraju kao u odličnoj dijaloškoj priči Žeženj. Nekada se sve skupa pomiješa u jednu dobru priču s elementima humorne drame (Kristal, porculan i beštek). Najveća je vrijednost zbirke upravo taj prikaz nemogućnosti komunikacije među najbližima, dok se istodobno s lakoćom komunicira s ostalima, bili ostali tek usputna ili trajnija postaja u životu.

Obitelji, obiteljskim problemima, sjećanjem i osjećajima bave se četiri komada: Trešnja, Malo moje, Kad smo se pravili mrtvi te Kristal, porculan i beštek. Zbirka završava najemotivnijom i najozbiljnijom pričom Kad smo se pravili mrtvi, pričom o Ivki i njezinu bratu koji se nalaze u obiteljskoj kući kako bi je prodali. No, usprkos svim nesuglasicama i zamjeranjima, priča i zbirka završavaju onako kako su i počele – vjerojatnim velikim obiteljskim okupljanjem bratove i sestrine obitelji za Božić, u kući punoj uspomena, starih stvari i fotografija – zaokružujući i na formalnom kompozicijskom planu manje-više jedinstvo tema.

Tek se dvije priče mogu izdvojiti kao drukčije, obje dobre: Malo moje, koja nije spomenuta u nabrajanju zbirkinih žena te Meso. Malo moje je zapis o nostalgiji, djetinjstvu i druženju s djedom u prirodi, ali i priča o požaru u dalmatinskom zaleđu. Malo moje su lirizirani, zaigrani, jezično igrivi i ritmizirani glasi iz planina poput priča iz davnina (Potjeh, Regoč, Domaći – požar). Malo moje je kolažirani pastiš usmenoknjiževnih oblika, pjesmica, bajalica, nabrajalica, pitalica i narodne mašte:

”Šta ćemo danas? Tražit ćemo poskoke, malo didovo. Šta ćemo danas? Jest ćemo zelene smokve, oko didovo. Šta ćemo danas? Bacat ćemo stine u bunar, ružo didova.” ” – Brže, brže, noge prže. / – Leti, leti, bože sveti. / – Trči, trči, kozu prči. / – Skoči, skoči, ispast će ti oči.”

S druge strane, Meso je u postupku donekle slična, ali sadržajno, strukturno i stilski posve drukčija priča. Riječ je o svojevrsnoj romantičko-realističkoj travestiji, persiflaži hrvatske devetnaestostoljetne književnosti, nešto što je inače Slamnigov ”đir”. Likovi su Magda i Vatroslav. Duhovitim izvrtanjem uobičajenih klišeja Vatroslav u Magdi vidi samo tijelo i želi je isključivo zbog ogromnog tijela i mesa, potpuno suprotno od progonjene nevinosti u kojoj je tijelo krhko, a duh ono u što se vitezovi zaljubljuju. Prva je polovina priče ujedno i nutricionistički hodogram kroz različite tipove dijeta. Okidač i pokretač radnje (upoznavanja likova) mesna je dijeta jer je Vatroslav mesarev sin. U skladu je s travestijskim i pastišnim odrezani nagli završetak: namjerno ”otfikaren”, nagao, arbitraran i konvencionalno sretan. Ona smršavi i uda se. Meso je višeznačno, spoj putenoga i karnalnoga, a sadrži i nešto od marinkovićevske srameće komike, ali i od komike neugode Snježane Tribuson.

Šteta što je u zbirci takva priča iznimka. U njoj se očituju mnoge autoričine kvalitete koje proplamsavaju i pogdjegdje drugdje, premda ne ovoliko kondenzirane: (auto)ironija, komika, dobar prikaz sitnih ljudskih odvratnosti, fiziologije, nesavršenosti, jezična i stilska razigranost itd. Spomenuto je ujedno i najveći prigovor. Dojam je da se u mnogim dijelovima zbirke išlo na sigurno te stoga u smislu inovativnosti ili pomaka u umjetničkoj vrijednosti u odnosu na prvijenac zbirka Naša žena ipak predstavlja stagnaciju, ako već ne i korak unatrag.

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...