Neumorna potraga Tamare Kučinović za najdubljom intimom

''Zamrznute pjesme'' u produkciji GKL Rijeka osvojile su nagradu za najbolju režiju i tekst na 12. Malom Maruliću. Obje su otišle u ruke Tamari Kučinović.

Jedna od najvećih prošlogodišnjih premijera na Broadwayu bila je – lutkarska. ”King Kong” iz 1933. postao je mjuzikl, Ann Darrow u duhu vremena više nije vrišteća, nego neustrašiva plavuša, a sama je marioneta ogromne životinje viša od šest metara i tonu teška. Za njezinu animaciju bilo je potrebno dvadesetero izvođača, a za pokretanje jednoga uda desetero. Kazalište je tu da uvijek pomiče granice. Toga su odavno svjesni u komercijalnom i za naše pojmove iznimno skupom sportu poput Broadwaya. Lutkarstvo u ”King Kongu” nije bilo izlet, nego ispitivanje i prožimanje mnogobrojnih kazališnih mogućnosti i tehnika prisutnih, primjerice i u oživljenom hitu ”Anđeli u Americi”.

Razmišljati o lutkarstvu kao ograničenoj formi za djecu nižih uzrasta, znači ujedno i slabo poznavanje kazališne povijesti i ograničenost mašte. Lutkarstvo se, ističe teatrolog Igor Tretinjak, u zadnjih stotinu godina nevjerojatnom brzinom raste i razvija. Tu brzinu ne možemo uočiti u svim našim lutkarskim predstavama, no entuzijazam i energija koja se stvara na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, pomalo mijenja percepciju i krvnu sliku lutkarskoga kazališta u cjelini. Izlaze sve obrazovaniji i razigraniji glumci i animatori, a Akademija se može podičiti prvom diplomiranom lutkarskom redateljicom, Tamarom Kučinović, koju je oblikovao Osijek i Državna akademija kazališne umjetnosti u Sankt Peterburgu.

U sveopćoj krizi redatelja mlađe generacije, Kučinović pripada najraznovrsnijim, najzaigranijim i najkvalitetnijim lutkarskim redateljima. Relativno nepoznata široj javnosti, s mnoštvom nagrada u naramku, izgrađuje svoj vlastiti svijet na uvjetno rečeno marginama – u Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Čakovcu i Splitu te je samo pitanje vremena kad će njezin talent biti šire prepoznat. Poetiku ponajviše izgrađuje na iznimnoj vizualnosti i atmosferi. Postavlja li predstavu u gradskom kazalištu ili radi li sa studentima, svijet koji izgrađuje brižljivo je planiran i uvodi vas u priču prije samoga ulaza u zamišljeni kazališni prostor.

Nerijetko odabire klasične, univerzalne priče, no njezina interpretacija u potpunosti je pomaknuta, drukčija i moderna čime postiže heterogeno spajanje forme i sadržaja. Kučinović je itekako svjesna zašto je pripovijedanje važno za djecu i odrasle pa nas njezine predstave nerijetko vode u svjetove gdje smrt označuje nestanak boja, ribar prijateljuje s pingvinom, čovjek je malen naspram prirode, a djeca izmišljaju prijatelje. Njezino pripovijedanje na sceni sastoji se od mnoštva detalja, scenskih razina, istraživanja mogućnosti animacije, pokreta i glume. Studioznost i maštovitost s kojom izgrađuje te različite snovite krajolike s glumcima ne bi ni kazalište za odrasle ostavila ravnodušnim.

Dindim, o nježnosti; Umjetnička organizacija Gllugl

Na prošlogodišnjem je, 11. Malom Maruliću ”Dindim, o nježnosti” proglašena najboljom predstavom koju je radila u suautorstvu s ansamblom varaždinskog Gllugla, a ove godine na 12. Mali Marulić odlazi sa ”Zamrznutim pjesmama” (GKL Rijeka). Obje predstave karakterizira iznimna toplina, ljubav i tuga prijateljstva prožeta humornom notom. U doba ambalaže i plićine, njezine nas predstave, poput slikovnica Jo Witek, podsjećaju na neumornu potragu za onim što nas čini zdravom djecom, a poslije i odraslima – našom intimom, skrivenim osjećajima i potrebom za drugim i dijeljenjem. Kada se svi natječu u društvenom angažmanu, ona nas vraća u izmaštano, a ponekad tako blisko vrijeme kad nismo bili odrasli.

Zamrznute pjesme, GKL Rijeka

Zanimljivo, iz svijeta se režije za odrasle posve lako prebaciti u svijet režije za djecu. Uostalom, neke su od najboljih predstava za djecu režirali Saša Anočić, Olja Lozica, Anica Tomić ili Rene Medvešek. No, kad ste u svijetu režije za djecu, a posebno lutkarske, ne vrijedi uvijek obrnuti reciprocitet. Na Broadwayu prožimanje svih kazališnih tehnika nije novina, a mi se još toliko toga trebamo usuditi. Nadam se da će se Tamara Kučinović i dalje moći usuditi pomicati granice našega kazališta u smjeru u kojem god to ona poželi. No, prvo joj moramo još malo odškrinuti vrata.

Anđela Vidović

*Esej je prvotno objavljen u tjedniku Express (broj 457) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More