Neumorna potraga Tamare Kučinović za najdubljom intimom

''Zamrznute pjesme'' u produkciji GKL Rijeka osvojile su nagradu za najbolju režiju i tekst na 12. Malom Maruliću. Obje su otišle u ruke Tamari Kučinović.

Jedna od najvećih prošlogodišnjih premijera na Broadwayu bila je – lutkarska. ”King Kong” iz 1933. postao je mjuzikl, Ann Darrow u duhu vremena više nije vrišteća, nego neustrašiva plavuša, a sama je marioneta ogromne životinje viša od šest metara i tonu teška. Za njezinu animaciju bilo je potrebno dvadesetero izvođača, a za pokretanje jednoga uda desetero. Kazalište je tu da uvijek pomiče granice. Toga su odavno svjesni u komercijalnom i za naše pojmove iznimno skupom sportu poput Broadwaya. Lutkarstvo u ”King Kongu” nije bilo izlet, nego ispitivanje i prožimanje mnogobrojnih kazališnih mogućnosti i tehnika prisutnih, primjerice i u oživljenom hitu ”Anđeli u Americi”.

Razmišljati o lutkarstvu kao ograničenoj formi za djecu nižih uzrasta, znači ujedno i slabo poznavanje kazališne povijesti i ograničenost mašte. Lutkarstvo se, ističe teatrolog Igor Tretinjak, u zadnjih stotinu godina nevjerojatnom brzinom raste i razvija. Tu brzinu ne možemo uočiti u svim našim lutkarskim predstavama, no entuzijazam i energija koja se stvara na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, pomalo mijenja percepciju i krvnu sliku lutkarskoga kazališta u cjelini. Izlaze sve obrazovaniji i razigraniji glumci i animatori, a Akademija se može podičiti prvom diplomiranom lutkarskom redateljicom, Tamarom Kučinović, koju je oblikovao Osijek i Državna akademija kazališne umjetnosti u Sankt Peterburgu.

U sveopćoj krizi redatelja mlađe generacije, Kučinović pripada najraznovrsnijim, najzaigranijim i najkvalitetnijim lutkarskim redateljima. Relativno nepoznata široj javnosti, s mnoštvom nagrada u naramku, izgrađuje svoj vlastiti svijet na uvjetno rečeno marginama – u Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Čakovcu i Splitu te je samo pitanje vremena kad će njezin talent biti šire prepoznat. Poetiku ponajviše izgrađuje na iznimnoj vizualnosti i atmosferi. Postavlja li predstavu u gradskom kazalištu ili radi li sa studentima, svijet koji izgrađuje brižljivo je planiran i uvodi vas u priču prije samoga ulaza u zamišljeni kazališni prostor.

Nerijetko odabire klasične, univerzalne priče, no njezina interpretacija u potpunosti je pomaknuta, drukčija i moderna čime postiže heterogeno spajanje forme i sadržaja. Kučinović je itekako svjesna zašto je pripovijedanje važno za djecu i odrasle pa nas njezine predstave nerijetko vode u svjetove gdje smrt označuje nestanak boja, ribar prijateljuje s pingvinom, čovjek je malen naspram prirode, a djeca izmišljaju prijatelje. Njezino pripovijedanje na sceni sastoji se od mnoštva detalja, scenskih razina, istraživanja mogućnosti animacije, pokreta i glume. Studioznost i maštovitost s kojom izgrađuje te različite snovite krajolike s glumcima ne bi ni kazalište za odrasle ostavila ravnodušnim.

Dindim, o nježnosti; Umjetnička organizacija Gllugl

Na prošlogodišnjem je, 11. Malom Maruliću ”Dindim, o nježnosti” proglašena najboljom predstavom koju je radila u suautorstvu s ansamblom varaždinskog Gllugla, a ove godine na 12. Mali Marulić odlazi sa ”Zamrznutim pjesmama” (GKL Rijeka). Obje predstave karakterizira iznimna toplina, ljubav i tuga prijateljstva prožeta humornom notom. U doba ambalaže i plićine, njezine nas predstave, poput slikovnica Jo Witek, podsjećaju na neumornu potragu za onim što nas čini zdravom djecom, a poslije i odraslima – našom intimom, skrivenim osjećajima i potrebom za drugim i dijeljenjem. Kada se svi natječu u društvenom angažmanu, ona nas vraća u izmaštano, a ponekad tako blisko vrijeme kad nismo bili odrasli.

Zamrznute pjesme, GKL Rijeka

Zanimljivo, iz svijeta se režije za odrasle posve lako prebaciti u svijet režije za djecu. Uostalom, neke su od najboljih predstava za djecu režirali Saša Anočić, Olja Lozica, Anica Tomić ili Rene Medvešek. No, kad ste u svijetu režije za djecu, a posebno lutkarske, ne vrijedi uvijek obrnuti reciprocitet. Na Broadwayu prožimanje svih kazališnih tehnika nije novina, a mi se još toliko toga trebamo usuditi. Nadam se da će se Tamara Kučinović i dalje moći usuditi pomicati granice našega kazališta u smjeru u kojem god to ona poželi. No, prvo joj moramo još malo odškrinuti vrata.

Anđela Vidović

*Esej je prvotno objavljen u tjedniku Express (broj 457) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...