Tajni nauk dirigenta Kazušija Ona

Dva dana prije Nove godine pomogao sam Stojki odvesti njenog starog na Filharmonijski bal u Lisinski na koji je, kao bivši filharmoničar, imao besplatan upad za sebe i za one koje povede sa sobom.

Noga mu je bila bolje, ali još se teško kretao. Trebalo ga je pridržavati. Pogotovo ako će se na tom balu sasut od cuge kao letva, što mu je, priznao je dok smo se u Cameo taksiju vozili prema Lisinskom, i bio jedini razlog za taj mukotrpni odlazak na bal.

Stojka je bila donekle zavodljivo odjevena: crna suknja i košulja boje maslinovog ulja. Pošpricala se i nekim senzualnim parfemom od kojeg mi se u taksiju svako malo dizao i spuštao poput rampe na prometnoj pruzi.

U Lisinskom se poznatih faca nakupilo koliko i prhuti na jastučastim naramenicama retro-sakoa Stojkinog starog koji je očito imao problema s prhutanjem vlasišta. Valjda mu je to bilo od cuge i neuredne, samačke prehrane. Tip je, spomenula mi je jednom Stojka, živio na jajima na oko zasoljenim šakama soli. Jednjak i čulo okusa bili su mu razoreni dugogodišnjom konzumacijom žestice. Po tome je bio sličan mom starom koji je solio čak i makovnjaču. Stric Peko prikrpao mu je zbog tog ženskasti nadimak Soljenka.

Na balu sam od pisaca spazio samo pustolova Hrvoja Šalkovića i Nedjeljka Fabria. Šalković je bio odjeven u elegantni frak u kojem je nastupio u “Plesu sa zvijezdama”. Fabrio je pak za ovu priliku izabrao nešto jednostavniji crni, samtasti sako i smeđe, sulejmanaste hlače takozvanog mrkva-kroja; valjda je htio da ga od ispod hladi dok pleše zaneseno poput Vronskog u vrijeme kad se još palio na ćudljivu, možda i melankolično frigidnu Karenjinu. Poduža kosa bila mu je kao i uvijek besprijekorno oprana i fazonirana u svojevrsnu kuglu.

Stojkin stari se za jednim od improviziranih šankova zalijepio za jednu svoju nekadašnju kolegicu koja je u Filharminiji svirala obou. Na brzinu se skršio cugom i izgubio svaku mjeru dobrog ukusa. Toj je kolegici upornošću metilja nudio da proba puhnut i zasvirat na njegovoj zahrđaloj “oboi”.

Oko ponoći, bal se pretvorio u svojevrsni bal vampira. Mlađim i razuzdanijim filharmoničarima niz brade se slijevalo crveno vino boje krvi. Na zdravici su se svi oni natiskali oko predsjednika Josipovića koji se svojom iznimno blijedom puti i bijelom kosom doimao kao njihov vrhovni gospodar Drakulija. Mladi glazbenici valjda su mu se ulizivali i žicali ga pare za svoje glazbene projekte po šibenskim i zadarskim sakristijama.

Kad ga je zabolila noga, Stojkinom starom pomogli smo da zasjedne u jednu od niskih fotelja u foajeu. I to baš do plesom izmorenog Nedjeljka Fabria kojeg je Stojkin stari, sudeći po prisnom razgovoru u koji su se odmah upustili, očito poznavao otprije sa koncerata.

Skoknuo sam nam po nove čaše šampanjca. Vratio sam se baš u trenutku kad je Fabrio zažarenih obraza šaputavo povjerljivim glasom objašnjavao Stojkinom starom:

– Kod mušakaraca u godinama snaga u postelji znatno se može produžiti ako se na cede plejeru tijekom ljubavnog odnosa pusti jedna Šnitkeova kompozicija koja je gotovo čitava odsvirana na violinskoj e žici. To uzastopno guđenje kao da uspijeva s te najtanje, rekao bih, eterične žice, prenijeti titranje na muškarčev ud koji onda zadobiva upravo neobičnu živost. Stalno se nanovo podiže iz mrtvila omlohavljenosti… nešto slično kao kad su u onoj jezovitoj pripovijetci Edgara Poea umirućeg održavali na životu pomoću Mesmerovog magnetizma – poentirao je Fabrio.

– Ne zvuči loše – priznao je Stojkin stari. – Ali nama je u Filharmoniji naš nekadašnji dirigent Kazuši Ono prodao puno bolju i jednostavniju foru, doduše malo bolniju od ovog sa Šnitkeom…

– Koju? – piskutnuo sam znatiželjno.

– Prije fuka, lagano se iglom upikneš po dva puta u svako jajce. I štrajfaš čitavu noć, pa da ti je i devedest kljuki.

Fabrio je otpio šampanjac i muklim glasom izustio:

– Mi tu na ovom blještavom, bogatom balu razglabamo o potenciji, a tamo vani… – zamahnuo je rukom prema zatamnjenoj staklenoj stijeni kroz koju se vidjela pusta cesta na Vukovarskoj aveniji i zgrada Općinskog suda – potkupljeni suci i bankari izbacuju ljude iz stanova… Eh, da je pokojni Vlado Gotovac živ…

– Eno vam predsjednik Josipović pa s njim možete porazgovarat o tome – mrzovoljno će Stojkin stari. – On dobiva vilu, masnu plaću i šofera za provođenje “nove pravednosti” i za to da svima u Hrvatskoj bude bolje.

– Govorite kao da se to vas pod milim Bogom ništa ne tiče – prigovorio mu je Fabrio.

– Ja sam bil plaćen da gudim, između ostalog i skladbe modernih kompozitora kakav je i naš predsjednik Josipović. Te moderne skladbe uništile su mi sluh. Sad sam ko da mi je slon prdnul u uho. Ne znam na violini bez falšanja više odsvirat ni pratnju za Severininu “Italianu” – odvratio je Stojkin stari i bez naše pomoći odšepao do šanka po čašu žestice; šampanjac mu nije odgovarao.

– Pretjeruje… – uskomešala se Stojka pred Fabrijom koji joj je znalački poljubio ruku.

– Voli, izgleda, od sebe pravit žrvtu – intelektualno frojdistički sam se pokušao i ja prosrat.

– Ne, mislim da uopće ne pretjeruje – Fabrio ga je uzeo u obranu.

Pa pojasnio:

– U vrijeme kad su me FAK-ovci napadali da loše i pompozno pišem, moj urednik Visković nagovorio me da pročitam prozu vodećih pripadnika FAK-a. Uvjeravao me da ću tako bolje upoznati neprijatelje. Budala sam ga poslušao. I nakon toga potpuno izgubio nekadašnju moć pisanja fino istkanih, baroknih rečenica sa gomilom erotičnih pridjeva od kojih su se gimnazijskim profesoricama kostriješile bijelkasto prozirne, iznadguzne dlačice.

– Znači, zbog tog već godinama ne objavljujete baš nikakvu prozu? – ljubopitljivo ću.

Kimnuo je, zgađenog izraza na licu.

– Izgleda da me to studiozno čitanje FAK-ovskih romana i priča zauvijek uništilo. Sad mi sve što pokušam napisat, zvuči kao da je sastavio Robert Perišić.

– Zašto bi to samo po sebi moralo biti loše? – usprotivio sam se. – Pa Perišić je u onom svom zadnjem modernom, opsežnom romanu pokazao zavidnu razinu obaviještenosti i pismenosti…

– Mladiću, prosim vas, pa rečenice u tom romanu su na razini pismene zamolbe škverskog radnika za novim trlišom – Fabrio me prekinuo prezirnim tonom.

Baš kad sam mu odlučio i dalje oponirati, vratio se Stojkin stari bijel kao kreč u licu. Pozlilo mu je. Pred polazak na bal nakljukao se tabletama protiv bolova uz koje se alkohol ne smije konzumirati. Morali smo odmah pozvat taksi i odvest ga natrag doma u Utrine.

Nakon što smo ga stavili spavat, otišao sam se popišat u kupaonu. Na polici iznad umivaonika spazio sam šiljastu mini-četkicu za čišćenje nečisti između zubi. Onakav pijan, pomislio sam kako bi bilo dobro da se njome, po tajnom nauku Kazušija Ona, izbodem po jajima pa tandarim Stojku na razlohanom kauču u dnevnoj sobi sve dok joj se stari drugi dan oko podne mamuran ne probudi.

Zakoračio sam u dnevnu sobu. Stojka je poluotovorenih očiju gledala neki uspavljujući portugalski art film na trećem programu HTV-a. Sjeo sam do nje. Gvaljastim glasom izustila je da bi sutra morala nazvat pisca Mirka Kovača za onaj intervju za studentski časopis “Kiklop” koji je dogovorila još u Puli. Svrnuo sam pogled na deku kojom se ogrnula sve do ispod sisa koje sam mogao zamisliti da izgledaju poput dopola ispuhanih rođendanskih balona. Ta karirana, uprđena dekica podsjetila me na onu kojom je Broj Jedan pokrivao svoje paralitične noge. Prošla me i zadnja trunka želje da se vratim u kupaonu i izbodem si mošnje iglom za čišćenje međuzublja.

Koju minutu kasnije začuo se Stojkin stari kako iz spavaće sobe izgovara nešto na japanskom. Valjda je u snu raspravljao sa svojim nekedašnjim dirigentom Kazušijem Onom o bezbolnijim načinima za postizanje višesatne potencije.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More