Tajna Le Monde diplomatiquea

peter sellersRedakcijski kolega Željko Špoljar u četvrtak me dosta obrukao na promociji u periferijskoj knjižnici u Zapruđu. Zapravo, sebe je obrukao.

O mojoj knjizi trebali su govoriti samo Čadež i Ilinčić, ali onda se u posljednji tren i on zavalio u stolac za govornike, u onim nekakvim svojim iznošenim, vrećastim hlačama i bejzbol jakni. Bio je mrtav pijan pa je počeo nešto nemuževno, otužno srat voditeljici Hrgovićki. Smrdoustio je da Pavle Svirac piše jeftine pizdarije koje svako može nadrkat samo ako se malo potrudi, da je to na razini kolumni Starčevića i Torbarine… Dok on, Špoljar, piše pravu književnost, sličnu onoj Stanka Andrića, samo malo ogoljeniju…

– Moja proza je križanac Andrićevog „Simurga“ i Gromačine „Božanske dječice“ – prosro je, trokirajući od alkohola. – Mene su jedino shvatili dekadentni gej Riječani okupljeni oko skupine Rilit… obrišem sa svima vama rit… Oni će objavit moj novi roman za koji sam inzistirao da se zove „Izbočina“, ali onda sam ga, na ženin nagovor, u zadnji tren preimenovao u „Štakorbar“…  sjetio sam se kako sam nekad često zalazio u jedan štakorbar, odnosno štakornjak na Srednjacima…  Ali kome ja to govorim, ionako je sve otišlo u totalnu kurčinu, odite si doma gledat Šimlešu, nek vam on preporuči šta da čitate.

Na to su ga svi iz publike isprdali da je moron, a Čadež mu je odbrusio da mu je onaj njegov kratki, poetski roman Gumeni galeb za kojeg nitko živ nije čuo, nešto najimbecilnije što je u životu pokušao čitat. Na sam spomen tog krepiloidnog naslova, Gumeni galeb, svi u publici popadali su od smijeha.

– Kaj, malo si nam se večeras pokušal furat na Dašu Drndić? Ono kad je prošli mjesec govorila na Sršenovoj promociji, pa mu izgadila roman, hiiihii… Jako si glup – za kraj mu je zasolio Čadež dok se ta oku neugodna ruina alkoholizirano ljuljala na stolcu, podsjećajući pomalo na stih Tome Bebića „Rastočija si se ka poriluk, leute moj, osta si sam, napušten brod“.

Nakon promocije nastavio sam se tajnovito držati po strani čak i kad se Slaven Letica počeo raspitivat među okupljenima za mene i tvrditi da mi može srediti gažu u Japanu kao što je Perišiću u Americi. Nisam se htio odati ni kad je Ilinčić rekao da bi me rado imao za gosta u onoj emisiji „Dobro jutro, kulturo!“ poznatoj po tome što ima jedan posto gledanosti i što se, ako baš želiš gostovati u njoj, moraš u nedjelju dići u sedam ujutro, jer ide uživo. To su negativne strane, a pozitivne su što besplatno možeš dobiti kavu s mlijekom i krafne s čijim se bijelim prahom lako zasereš po čistoj majici za tv nastup.

Nakon toga je Ilinčić pred knjižničarkama uvijek željnim novih tračeva iz svijeta književnosti, počeo ogovarat Nevenu Rendeli. Kako je, dok je u Lisabonu sjedila uz Pessoin kip, osjetila da i ona želi napisati knjigu.

– Samo nam na HTV-u fali još jedna koja će umislit da je književnica… Već je vidim kako će puhat nakon što ugosti nekog ala Julijana Matanović: „Tu ja njoj moram postavljat pitanja, reklamirat je, a pišem sto put bolje od nje, ja sam za nju ono što je Pessoa za Hrvoja Šalkovića“ – njunjkao je Ilinčić, pokušavajući odglumiti Rendeličin način govora.

Knjižničarke su se zahihotale, mrvice baklava ispadale su im po Ilinčićevom puloveru.

Otpratio sam Stojku do njezinog nebodera pa sam se pješke po nasipu zaputio prema Plitvičkoj. Stalno sam imao osjećaj da netko hoda za mnom. Oduran osjećaj. Svako malo sam se na slabo osvijetljenom nasipu panično osvrtao za sobom. U jednom trenutku uhvatila me paranoja da me to možda prati Letica, za kojeg je Čadež nagađao da bi mogao biti udbaš amater. Možda sam mu nekim svojim tekstom, metaforički rečeno, stao na žulj i sad me želi likvidirati. Uz pomoć Kuljiševog sina Marula kojem bi, zbog visine i snažnih mišica, više pristajalo ime Herkul. I on se iz nekog tajanstvenog razloga obreo na promociji moje knjige u opskurnoj, periferijskoj knjižnici. Sjedio je odmah do Letice i stalno se glasno smijao, želeći među okupljenima proizvesti dojam da je on samo prostodušan mladić koji voli dobru šegu… Pa da, prošlo mi je kroz glavu, Letica mu je za vrijeme promocije slao neke tajne znakove pomicanjem brkova, strizao je njima kao mačak pred parenje… Ti brkovi su zapravo njegova mašina morzeovih znakova… Letica je devedestih i objavio knjigu o metodama UDBE i KOS-a, uredio ju je Grakalić koji je tada bio urednik u Azur Žurnalu, tom izdavačkom kućom iz sjene je rukovodio udbaš svih udbaša, Manolić. Sve mi je to Stojka ispričala, Grakalić joj se pijan povjeravao u Cinkušu.

Na ulasku u Plitvičku, ponovo sam se naglo okrenuo i pred sobom ugledao čovjeka u kišnom mantilu kakav je sedamdesetih nosio Alan Delon. Na glavi je imao francusku kapu. Protrnuo sam. Bio sam uvjeren, sad će mu u ruci škljocnut nož…

– Bon žur – začuo sam ga.

Pomislio sam da je to redatelj Kurcpagić, s tim „bonžur“ on stalno započinje emisiju „Dobro jutro, kulturo!“ koju vodi zajedno s Ilinčićem.

– Bonžur… – drhtio mi je glas.

– Že mapel Stipe Ćurković.

– Boku – blebnuo sam.

– Že mae a editor a le časopis Le Mond Diplomatik – ljubazno će neznanac u noći.

– Le Mond Diplomatik! – ushićeno ću. – Obožavam taj časopis! Još nikad ga nisam čitao, ali znam da ga čitaju intelektualci, Nuhanović, Vlatka Kolarović na primjer… Svi oni neopredijeljeni kakvim se i sam smatram. Kad si ni vrit ni mimo, čitaš Le Mond Diplomatik. Kad oćeš ispast samosvojno kul, kažeš da su sve novine i časopisi u kurcu i da jedino na kiosku znaš uzeti to hrvatsko izdanje Le Mond Diplomatika.

– Komon tapel tu, ma šeri…

– Sa va. Na sip. Le voda.

– Odlično govoriš francuski. Ništa manje nisam ni očekivao od tebe, ma šeri – odao mi je priznanje urednik Le Mond Diplomatika.

– Mersi.

– Me va ala kart.

– Kravua travu passe.

Nakon sve te frankokakofonije Stipe Ćurković mi je na jasnom hrvatskom rekao je da vrlo lako mogu dobiti kolumnu u Le Mond Diplomatiku. Što mi itekako može dati prestiž u društvu, za čime žudim. Mogao bih torbat sve žive intelektualke. Ni honorari nisu premali. Samo, zauzvrat bi mu morao odraditi jednu malu uslugu. Oči su mi se zažarile.

– Naravno, napravit ću sve što god hoćete… Mogu vam fotokopirat tekstove, šiljit redakcijske olovke, nosit taj mantil na kemijsko čišćenje, ići na Dolac po svježi sir i vrhnje kao što Postnikov ide ministrici Zlatar… Treba mi posao više nego ikad. Stara mi je prestala slat pare, štedi za svadbu… Sestra mi se udaje idući mjesec, starci su mi bankrotom jer je sestra pukla, naručila je direktno s neke holivudske aukcije originalno prstenje iz Gospodara prstenova, ono koje je hobit Frodo nosio na svom prljavom nožnom palcu…

– Pratio sam sve vaše tekstove na portalu, le Pavle… Vidio sam da ste učestvovali u pokretanju seljačke bune u Đakovu – tišim će, pomalo konspirativnim glasom Ćurković.

– Mislite ono kad sam sa starim skupljao mačja govna… Pa ih neuspješno išao bacat na kuću ministra poljoprivrede u Bukovlje?

– Da, da – zaklimao je Ćurković. – Znači, vama se… le merd uopće ne gade? Mogu li računati da nemate nikakav otpor prema izmetinama?

– Naravno! Baš sam prošli petak u to uvjeravao Pavića na razgovoru za posao. Rekao sam mu da mi ne bi bila nikakva frka da mi ko Tomiću neko izlije kantu govana na glavu. Ali nisam ga baš nešto fascinirao…

–  La muzik e fantastik! – protrljao je Ćurković ruke.

– Uostalom, moj nadraži narod, Francuzi, oduvijek su bili na ti s govnima. Još u osamnaestom stoljeću izlijevali su kućne izmetine ravno na ulicu…  A i čuvena avangardna drama Alfreda Žarija, „Kralj Ubu“ završava uzvikom: Merd! Ili u prijevodu: Govna! Rablea da i ne spominjemo… Njegovog Garganutuu stara je doslovno israla na svijet nakon obilne porcije škembića. Bio je to valjda najbezbolniji porod u čitavoj povijesti književnosti, toliko različit od onog odurnog poroda u „Ani Karenjini“ od čijeg se opisa osjećaš kao da prisustvuješ nekom porađanju bez epiduralne u rodilištu u Petrovoj.

– Kakva erudicija! – zadivljeno će Ćurković. – Pogotovo iz područja frankofonije! Vi ste, le Pavle, kao stvoreni za Le Mond Diplomatik!

– Tu moju erudiciju baš je maloprije na promociji u Zapruđu istaknuo i Tomislav Čadež. Nazvao ju je volterovskom, a moju knjigu usporedio s Kandidom. I time izazvao neurotični svrab kod povjesničara književnosti Vinka Brešića koji redovito dolazi na skoro sve promocije u Zapruđe – izustio sam, ne bez razmetanja.

Ćurković je rekao da će mi se uskoro javiti s naputcima što trebam obaviti za njega. Toliko sam bio uzbuđen zbog svega toga da dugo nisam mogao zaspati. Pred ponoć sam nazvao sestru Slavicu. Pitao sam je jel se zbilja misli udat?

– Pa, mislim… Kad sam ovako sama, previše uživam, pijem, izlazim, po čitave nedjelje čitam Gospodara prstenova i Sumrak sagu pa se stalno bojim smrti, da će mi smrt sve to prekinut… U braku ću se bar oslobodit tog straha. Bolit će me patka jesam živa ili mrtva. Vjerojatno ću čak više želit bit ovo drugo – odvratila je i rekla da mora spavat.

Nisam znao što bi sa sobom. Fakat me previše nabrijao taj pomalo konspirativan razgovor s Ćurkovićem. Tko zna što želi od mene? Kakvu to točno uslugu… koja je očito na neki način povezana s govnima? Zašto je bio toliko profinjeno tajnovit kao  da je ispao iz nekog pustolovnog Dumasovog romana…

To s pustolovnim romanom sjetilo me da je naklada Fokus na čelu s Davorom Uskokovićem upravo organizirala natječaj za najbolji krimić. Nagrada i nije baš neko bogatstvo… Deset tisuća kuna. Više je Špoljar dobio za svoju štakorbarsku izdrkotinu na riječkom natječaju „Drago Gervais“. Ti Riječani daju dvadeset tisuća kuna za najbolji rukopis… I uopće ne traže da se držiš nikakvih pravila žanra. Možeš nadrkat šta ti se sprdne, možeš umjesto proze čak poslat i pjesme, totalno ludilo… Ali opet, mene baš mami da pokušam napisat krimić, da pokažem istinsko, zanatsko umijeće, pitkost rečenica…

Možda uz Uskokovićevu uskočki organiziranu propagandu prodam pun kurac primjeraka tog krimića, u slučaju da ga uopće uspijem napisat. Doduše, tog se vjerojatno već dosjetio svaki ucviljeni hrvatski pisac. Napisat krimić i napokon zgrnut neku lovu, zarundat ekipi rundu u Starom fijakeru, bez da ti konobari moraju izdavat poseban virman ili R1 na konto Društva pisaca.

Za sada još uvijek, koliko mi je poznato, jedini koji u Hrvatskoj objavljuje neke krimiće je Jurica Pavičić. Pavla Pavličića i Tribusona ne računam, oni su zaslužili časnu mirovinu. Tu je i Nada Gašić, ali ona se ustrtarila da će je svi percipirat kao autoricu krimića, hrvatsku Agatu Kristi, pa je brzo odlučila da je to što piše ipak visoka književnost koja samo koketira sa krimićem kao akademski obrazovani građanin s dostavljačicom iz Rubelja.  A Juricu Pavičića i one njegove štrebersko komunalne, neporočne istražitelje lako ću nadjebat. Osmislit ću privatnog detektiva koji loče ko konj, a isto tako i jebe. Vjerojatno će mu omiljeno piće biti rinfuzno vino Simfonija. To lokanje jeftinog vina bit će ujedno i moje jedino unošenje takozvane socijalne zbilje u krimić. S tom socijalnom zbiljom moraš bit oprezan kad pišeš krimić, inače ti uništi fabulu i atmosferu kao što bi previše prirodnog grožđa uništilo onaj trpki, purgerski rečeno, šmek etilnog alkohola u Simfoniji.

Nedavno sam obrijao glavu, pa čak malo i ličim na skandinavsku krimić zvijezdu, Đo Nesba. Zapravo, ako ću bit iskren, s tim svojim arhaiziranim cvikama više izgledam kao da je neko, zbog epidemije vaški na Filozofskom, na nulericu ošišao Pavla Pavličića, s kojim osim izgleda, eto, dijelim čak i ime.

 Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More