Brisao je granicu između poezije i života, oslobodio je riječi i stvorio zvukovne obrede. Neumorno je tesao svaki doživljaj i svaku neizgovorenu riječ.
''Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo'' nadilazi izvedbene granice proglasom, izravnim pozivom i komentarom.
U Krležinom je ženstvu Neva Rošić tražila nešto drugo, nešto što se razlikovalo od dotadašnjih stereotipnih predodžbi - jedan neočekivani prostor slobode.