Nikad neću zaboraviti cvrkut čiopa koji sam u predvečerje slušao nad Stradunom

O Dubrovniku u pjesmama Dragutina Tadijanovića

Dubrovnik kao motiv i njegova pjesnička tradicija prepoznaju se u Tadijanovićevim stihovima kroz dugo razdoblje njegova stvaralaštva – od prvog susreta s morem o kojem pjeva u pjesmi Moj Dubrovnik (objavljena trideset godina poslije, 1953.) pa sve do posljednje, uvjetno je možemo nazvati „dubrovačke pjesme“, Pjesanca svetome Vlahu u Dubrovniku koja je napisana u Zagrebu 1955. godine. U Tadijanovićevom bogatom opusu postoji “pjesničko poglavlje” dubrovačko, lirska posveta gradu koji ga je trajno zatravio svojom ljepotom i u kojem je još ranih mladenačkih dana ostavio svoje srce. Pozdravljam te, srce moje, /U dalekom gradu; pozdravljam te/U gradu vječnom, u Dubrovniku.(…) pjeva u pjesmi Poslanica koja je nastala u Zagrebu 1951., a objavljena je u Hrvatskom kolu 1953.

Iz tih Tadijanovićevih “dubrovačkih pjesama” moguće je iščitati pjesnikov odnos prema Dubrovniku koji mu je referentna točka, mjesto neizmjerne mediteranske ljepote, ali i bogata riznica hrvatske književnosti i kulture s kojom u svojim pjesmama uspostavlja aktivni intertekstualni dijalog razgovarajući tako i s vlastitim duhovnim ishodištima. Znamo da je Tadijanović svojim pjesmama davao autobiografsku notu te tako u ovim dubrovačkim pregledima Tadijanovićeva pjesništva prepoznajemo vrijeme, mjesta, boje, doživljaje i mirise Dubrovnika kao jedinstveni iskustveni kontekst nastanka njegovih pjesama vezanih uz Dubrovnik i dubrovačke motive.


„Ne kanim govoriti o svom prvom dolasku u Dubrovnik: bio sam tada đak sedmog razreda gimnazije, u osamnaestoj godini. Nikad neću zaboraviti cvrkut čiopa koji sam u predvečerje slušao nad Stradunom, kod Orlandova stupa, kod Sata. (Gdje su sada čiope? Kamo nestadoše?) Godinama sam nosio njihov cvrkut kao muzičku pratnju uz prvi svoj doživljaj Dubrovnika“. (Pjesni dubrovačke 2003: 48) Taj prvi susret s „gradom pjesnika“ kako je Tadijanović nazvao Dubrovnik trajno je zaustavljen u pjesnikovom pamćenju iz rane mladosti uz cvrkut čiopa i lirski uobličen u pjesmi Moj Dubrovnik.



MOJ DUBROVNIK(1923 – 1953)
Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osamnaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No imao sam srce
 
Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.
 
Ni samom sebi ne bih priznao,
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.
 
U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom,
Na Mihajlu… Mrtvo zvono. Tišina.
 
Dubrovnik, 1953.

Ova Tadijanovićeva, uvjetno nazvana „dubrovačka pjesma“, svojim naslovom i motivima (mirisni svibanj, naranče u cvatu, ruže, čempres, čiope) sukus je pjesnikova odnosa prema Dubrovniku. Iako spjevana tri desetljeća poslije mladenačkog susreta živo je stihovano podsjećanje na prvi susret s Dubrovnikom, na mediteranske mirise, boje, zvukove. U ovoj pjesmi predstavio nam se budući pjesnik, velikan hrvatskog pjesništva koji je u Grad došao sa srcem „zaljubljenim i prepunim pjesama nenapisanih“. U ovim stihovima iščitava se prepoznatljivi Tadijanovićev pjesnički jezik, ispovjedni ton njegovih stihova i čvrsti ritam koji nosi svoju specifičnu muzikalnost. U posljednjem stihu kao suprotnost rascvjetanom mirisnom svibnju i cvrkutu čiopa zauvijek zaustavljenom u pjesnikovu sjećanju pjesnik uvodi motiv starog dubrovačkog groblja na Mihajlu i tišinu. Motivu groblja kasnije će se često vraćati u svojim pjesmama inspiriranim ili nastalim u Dubrovniku, posebice vezujući ga uz opus dubrovačkog književnika Iva Vojnovića.

Uz Vojnovića motiv koji dominira u lirskim podsjećanjima na Dubrovnik u Tadijanovićevom opusu je more. Pri prvom susretu s „veličanstvom mora“ ono se snažno dojmilo pjesnika i ostao je trajno zadivljen njegovom ljepotom.

„More sam prvi put doživio u osamnaestoj godini. Kao đaci sedmog razreda realne gimnazije u Slavonskom Brodu putovali smo u svibnju 1923., sa svojim razrednikom u Sarajevo, Dubrovnik i Boku Kotorsku. Rano ujutro prispjeli smo željeznicom iz Sarajeva u Gruž pa odatle nastavili tramvajem u Dubrovnik. Razumije se da smo ugledali more već u Gružu, ali pravi moj doživljaj mora desio se na samom pragu Dubrovnika, na Boninovu: pogledom sam obuhvatio veliko more, veličanstvo mora, koje otada ponijeh u sebi zauvijek. Nakon povratka, u Brodu, istog sam dana napisao dvije pjesme: Misao na tebe (Spomen na Dubrovnik) i Snove sniju stari maslinici“ “. (Pjesni dubrovačke 2003: 39)

U pjesmi Misao na tebe podnaslovljenom Spomen na Dubrovnik povezuju se i isprepliću dva motiva naznačena i naslovom pjesme. To su motivi ljubavi, snažne zaljubljenosti u „noći tamne modrine“ koja nosi lirski subjekt i snažnija je od pjesnikove opčinjenosti noćnim gradom koji šuti, burnim morem koje „beskarjno šumori u noći“ pod „krupnim zvijezdama“. Pjesma je zapravo dijalog dviju pjesnikovih ljubavi, one prama gradu i one prema djevojci koja je zarobila pjesnikovo srce.

MISAO NA TEBE

(Spomen na Dubrovnik)

Trepere zvijezde na visòku nebu.

Na obali morskoj, kraj Grada,

Sjedim sa dragim prijateljem

I razgovaram. Sluša nas čempres.

Grad šuti, kasno u noć,

Pod gorom, nijem i mrk.

A burno more mrmori,

O tvrde hridi udara.

O, moja djevojko mala,

Kako je divno gledati

Treptanje zvijezdā na nebu

I sabran slušati beskrajno

Šumorenje mora u noći.

Djevojko mala, kada bi znala

Koliku osjećam ljubav

Prema moru nemirnom,

Krupnim zvijezdama i nebu

U noći tamne modrine.

Ali i od te ljubavi goleme

Još je snažnija misao na tebe.

Brod (Zvjerinac), 25. svibnja

Pjesma Snove sniju stari maslinici za razliku od smirenog misanog doživljaja noćnog stišanog Dubrovnika u predhodnoj spomenutoj pjesmi isijava toplinu juga i Mediterana, snagu mora, optimizam suncem okupanog pejzaža. U stihovima ove pjesme „snove sniju stari maslinici“, zelene se rodni vinogradi“ , „žarko sunce žeže sa visine“, a „vjetar vijevitkim čempresima“. Bogatstvo sunčanih toplih boja, limuni, naranče, masline, raskošni mirisi i naravno, mirno more s usnulim valima posveta su ljepoti sunčanog juga, optimistična pohvala životu, u stihovima zaustavljena raskošna slika Dubrovnika.

O svojoj antologijskoj pjesmi Veličanstvo mora koja je prema autorovoj bilješci napisana u Dubrovniku 1954., a objavljena u Narodnom listu 1955. zapisao je: “Dubrovnik me oduvijek privlačio, i ja sam u njemu boravio često, ponajviše ljeti: u njemu sam napisao i nekoliko pjesama. Poslije moje bolesti, u proljeće 1954., otišao sam ponovo u Dubrovnik, na odmor, u rujnu iste godine; stanovao tada na Lapadu, u kući za goste Historijskog instituta, i svaki dan dolazio u Dubrovnik. Radosan se svraćao i u park Gradac, gdje bih satima sjedio na klupi, čitao, gledao more“ (Pjesni dubrovačke2003:39). More je pjesnika opčinilo od prvog susreta kad je kako piše u pjesmi Misao na tebe „slušao njegovo beskrajno šumorenje u noći.“ Pjesma Veličanstvo mora oda je beskrajnoj ljepoti mora, opjevani trenutak i u vremenu zaustavljen bljesak ljepote koja ga ostavlja bez glasa. Zadivljenost morem očita je i u naslovu pjesme – veličanstvo mora, ono je za pjesnika Slavonca, kontinentalca „modri šumor vječnosti“ pred kojim stoji zatravljen i „Premda su mu usta otvorena ne zna kazati ni riječi pred veličanstvom mora“. Tog rujanskog popodneva Tadijanović je sišao i u obljižnu crkvu na Dančama okrenutu i od mora odijeljenu strmim stijenama, iz koje su se dubrovačkim pomorcima na brodovima u olujnim noćima palile vatre koje su im ukazivale put i tako ih spašavale havarija, slale posljednje molitve pred odlazak i prve pozdrave na povratku s dugih i nesigurnih putovanja. Snazi i vječnoj ljepoti mora, veličanstvu prirode pridružio je i jedno veličanstveno djelo ljudskih ruku Triptih Nikole Božidarevića koje se nalazi u crkvi i tako spojio prirodu i čovjeka u jedan jedinstveni trenutak vječnosti i ljepote. Motiv mora dominantan je u svim Tadijanovićevim dubrovačkim pjesmama, on je konstanta koja je najsnažnije obojila njegove boravke u „gradu neprolazne ljepote“.

VELIČANSTVO MORA

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,

A more uzburkano šumori i udara o hridi,

I huči, i buči, pod suncem rujanskim.

Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi

Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve

Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru

Ispred Triptihona Nikole Božidarevića

(MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII

NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).

U davnini, i on je slušao

Šumorenje mora o kojemu sada

Učiteljica mlada, u crno odjevena,

Tumači svom erazredu malih

Djevojčica i dječaka; govori im,

Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom

More: »Svratite, djeco, pažnju

I pogledajte kako se more razbija

O hrid, i kako se pjeni, i kako… Hej, vi,

Dođite bliže i slušajte mene…«

Sedam dječaka, u košuljama zelenim,

Prestaše da osluškuju šumorenje mora

Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve

O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,

A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim

Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,

Premda su mi usta otvorena, kazati

Ni riječi pred veličanstvom mora,

Pred modrim šumorom vječnosti.

Od dubrovačkih književnih velikana Tadijanoviću najbliskiji je Ivo Vojnović, upravo s njim otvara u svojim pjesmama slojeviti intertekstualni dijalog, referira se na glasovite Vojnovićeve Lapadske sonete, zaokupljaju ga vojnovićevski motivi – čiope, lovorika, brnistra, ruzmarin, groblje na Mihajlu, odlazak, suton, smrt. Upravo staro dubrovačko groblje na Mihajlu ostavilo je snažan trag u Tadijanovićevim dubrovačkim pjesmama. U tekstu Nas troje ili oko pjesme Zabilježeno na groblju zapisao je Tadijanović: “Prekjučer, u petak, nakon ručka, pođoh u šetnju, pješice, preko Boninova, Putem Iva Vojnovića, na Mihajla; to groblje posjećujem već godinama, kad se god desim u Dubrovniku. Željezna grobljanska vrata bila su zatvorena. Kad sam ih otvarao zaškripala su. (…) Odmah sam skrenuo nalijevo, zna se, prema grobu Iva Vojnovića. Često sam razmišljao da bih jednom o tima svojim posjetima napisao neke stihove, a ovog puta ponesoh u džepu i mali crni notes, prazan, s tankom olovčicom.“ (Pjesni dubrovačke, 2003: 41) Tijekom tih posjeta nastaje pjesma Zabilježeno na groblju (Na Mihajlu, u Dubrovniku) kojoj Tadijanović kao intertekst uzimaVojnovićev sonet Na Mihajlu kojim Vojnović zatvara svoju Dubrovačku trilogiju, majstorski komponiran raskošni triptihon povijesnog pada Dubrovnika.

Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l’jesu nošeni od fakina
na zadnje s’jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba nasl’jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav’jek spali

Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv’jetnom travom pase krotko stado,

Što san gospara ne budi u svom gaju.
– “Requiem aeternam!” – – – čuj eolsku liru
čempresa grobnih!… možda šapću o raju.

(Ivo Vojnović, Na Mihajlu)

Dijalog s Vojnovićevim tekstom otvara temeljna egzistencijalna pitanja, javljaju se čiope kao simbol života, a groblje na kojem počivaju uz Vojnovića brojni dubrovački književnici postaje susretište života i smrti, prostor razmišljanja o prolaznosti, o živima i mrtvima, mjesto na kojem se postavljaju retorička pitanja. Stihovi pjesnika sutona slavne Dubrovačke Republike potaknuli su Tadijanovića na misli o ograničnosti naših životnih putovanja. Groblje je doživio kao mjesto na kojem je osvijestio vlastitu egzistenciju, kratkotrajnost i prolaznost života i neizbježnost smrti.

Gospar Ivo Vojnović, počiva u slavi,

Blizu kamenog zida, u tamnom grobu,

S pozlaćenim slovima svog imena. A gdje su

Knezovi? Gdje su? Zamuknula je, davno,

Eolska lira čémprěsă grobnih

I u ovom pjesničkom dijalogu u tišini groblja i u okružju smrti i svijesti o njenoj neminovnosti Tadijanovićevi stihovi posveta su životu koji teče, životu koji nas smrti usprkos nosi i vraća da živi među živima mrzimo i volimo, da živimo.

…Pomislih na trenutak:

Od nas troje živih na ovom groblju sad,

Tko će prvi biti mrtvac, kostur, zemlja?

Drugi će netko donositi ruže,

Leandar, peruniku, ruzmarin, brnistru, da ih ostavi

Na drugom grobu. I da zatim ode.

Živ među žive, da mrzi, da voli.

Tadijanovićeva poezija puna je melodioznosti iako je on izraziti pjesnik slobodnoga stiha. Glazba u ovim stihovima proizlazi iz njihove unutarnje strukture, naglašenog ritma, ozbiljnog promišljanja o svakoj riječi. Temelji se na prirodnosti kazivanja i govornoj strukturi jezika. Tadijanović je i u pjesmama o Dubrovniku pjesnik jednostavnosti, pjesnik čiste i nevine riječi, tvorac originalnih i sugestivnih stihova. „(…) jednostavnost,prirodnost, razumljivost bit će da su osnovne značajke i mene, moje psihe. Takav sam kakve su moje pjesme: ako ostanem ostat ću po njima“ izjavio jepjesnik u jednom davnom razgovoru za novine (Borba, Zagreb1963.).

U nekim pjesmama nastalim u Dubrovniku Tadijanović je sjetan i obuzet mislima o protoku vremena, ispraća dane koji nepovratno odlaze i pokušava stihovima proniknuti u tajnu života. Pjesma Izgubljenost (napisana u Dubrovniku 13. svibnja 1959.) svojevrsna je pjesnička intimna iventura, svjedočanstvo iskustvene mudrosti, životne i pjesničke „Godine su odmjerene, nalivene/Do ruba, kao čaša.Započni/ Ispovijest srce zaboravljeno.“ (Pjesni dubrovačke,2003: 25)

Kroz sve njegove stihove, tijekom dugog putovanja neravnom cestom života Tadijanović je bio sluga riječi kako pjeva u istoimenoj pjesmi (pjesma Sluga riječi napisana u Dubrovniku 1974. ), a one „mučilište i izvor tuga i radosti“ njegovih.

i more i cvijeće i usta

kazivahu mu ti si

čitavi vijek svoj bio

sluga riječi a one

mučilište izvor

i tuga i radosti

u pjesmama tvojim.

Posljednja Tadijanovićeva pjesma koja jereferenca na Dubrovnik jest pjesma Pjesanca svetome Vlahu u Dubrovniku napisana u Zagrebu 1995.g. u kojoj autor donosi napomenu „Skladana po želji Luka Paljetka, dubrovačkog spjevaoca“, a stihovani je angažirani razgovor pjesnikov s dubrovačkim zaštitnikom svetim Vlahom koji stoljećima bdije nad Dubrovnikom.

Sveti Vlaho, počuj me, molim te:

Nas dvojica nikad nismo razgovarali,

Al dođe rok da se i to dogodi.

Prvi put sam lik tvoj ugledao

Kad ne imah ni osamnaest ljeta,

I znam: odonda pratiš moje korake.

Uz komentar na aktualna ratna događanja čime pjesmu situira u stvarni kontekst i povijest svojih dolazaka što pjesmi daje ispovijedno-meditativniton čime pjesnik tematizira vlastitu poziciju lirskog subjekta, pjesma je posveta vlastitim pjesničkim ishodištima, pohvala hrvatskom jeziku koji je baš u Dubrovniku imao svoje najdičnije predstavnike. Dijalog s dubrovačkom pjesničkom tradicijom od prvih petrarkističkih pjesnika Šiška Menčetića i Đore Držića do suvremenika mu Luka Paljetka Tadijanović ostvaruje na sintaktičkoj i leksičkoj razini povezujući u ovoj pjesmi stoljeća dubrovačke i hrvatske književnosti ijezika.

Sadavte, Sveti Vlaho, molim: Blagoslovi

Sve nam spjevaoce jezika horvatskoga,

Od Šiška i Džore do našeg dobrog Luka:

Neka im piesan cavti, maslina i lovor se zelene!

Topos Dubrovnika i njegova pjesnička tradicija u bogatom Tadijanovićevom opusu prostor je zrcaljenja ljepote, sunčanih toplih slika dubrovačkih pejzaža, ali i prostor postavljanja univerzalnih pitanja o životu i smrti, o prolaznosti, prostor propitivanja i dijaloga sa svojim predhodnicima, otvaranje bogate riznice hrvatskog pjesništva.

Katja Bakija

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More