T-HT@MSU: Pedeset nijansi sive i pokoji brzopotezni štos

Nimalo ne iznenađuje činjenica da su hrvatski likovni umjetnici u tako velikoj mjeri obuzeti tjeskobom i drugim neuralgijama koje su nusprodukt života u suvremenoj Hrvatskoj.

Duboko uronjena u dijalog s društvenim pitanjima, velika izložba T-HT@MSU i ove godine, šeste po redu, donosi presjek najboljega u recentnoj domaćoj umjetničkoj produkciji. Konferencija za novinare održana je danas u novozagrebačkom muzeju, a otvaranje je zakazano za sutra (petak) u 20 sati. Za sudjelovanje se prijavilo dvjestotinjak autora, a odabrano ih je 38. Svi su već postavljeni. Obišli smo postav koji se proteže na dvije razine Muzeja i prvi dojmovi su na tragu entuzijastičnog zaključka ravnateljice Snježane Pintarić kako je posrijedi uzbudljiva, šarolika, dinamična izložba koja donosi presjek raznih medija i generacija.

Kako je izložba usmjerena prije svega na stvaralaštvo u novim medijima, prevladavaju videoradovi (poput, primjerice, onoga u kojemu Dalibor Martinis u Drugom formatu odgovara na pitanja koja mu je 31 godinu ranije uputio mlađi on), snimke i foto-dokumentacija performansa (poput onoga kojim Irma Omerzo, plešući na obali Save, plesom spaja iznevjerenja meteorologije i utučenost društvenom situacijom, u radu koji nosi znakovit naziv Sivo) i zvučne i video instalacije (poput one Ivana Marušića Klifa koja na zid projicira distorzirane pokrete posjetitelja). Tu je još i snimka performansa Marijana Crtalića s Noći performansa u HDLU-u, kojim je sisački umjetnik fizički nasrtao na tobožnja vrata na zidu, odašiljajući time jasnu poruku o (ne)mogućnosti izlaza i granicama (umjetničkog) djelovanja; kao i rad Sandre Sterle koja se ćekićem obračunala s kičastim suvenirima Balkana, od kipića Velog Jože preko zagrebačkog licitarskog srca do jeftinih keramičkih pepeljara s napisom Beograd.

Arteisti, poznato je, vole umjetnicu OKO koja se u MSU-u predstavlja jednim od svojih golemih šamana apokalipse, poznatih sa zida prošlog Salona mladih u HDLU-u – ovaj put riječ je o divovskom gospodinu Zecu u šarenom sazviježđu koje se mijenja ovisno o pokretima posjetitelja. Rad koji podsjeća na legendarnu foru Sajber van der Last Baci zeku u svemir (također ovjenčanu ljubavlju arteista) jedan je od rijetkih radova na ovoj izložbi koji emitiraju čistu, radosnu, djetinje zaigranu pozitivu.


OKO

Iako se slažemo s organizatorima da izložbu vrijedi i treba vidjeti, nismo njome bez ostatka oduševljeni. Općenito je ona bljedunjavija nego ona prošlogodišnja; forsiranje multimedijalnih radova nije baš u svim slučajevima opravdano, neki se performansi svode na brzopoteznu foru (kao onaj Oštrenje Marka Markovića koji se svodi na brušenje noževa na Wall Streetu i koji je – posve neopravdano, čini nam se – postavljen kao prvo poglavlje izložbe) ili pak šibanje stabala koje Petar Bunić nije uspio opravdati ponuđenom teorijom o reinterpretaciji jedne legende o perzijskom caru Kserksu, ili pak fotografije Šikumeni Dubravke Vidović.

Među najdojmljivijim su radovima, paradoksalno, oni koji se utječu dobrom starom tradicionalnom slikarstvu – ali s pomakom – kao Dvoboj Lane Stojićević (koja je priču o korporacijskim igrama moći “oslikala“ vezenjem goblena) ili ciklus Tvornica Martine Grlić koji smo jesenas zapazili i na Salonu mladih. Alem Korkut je ponovo inovativan i moćan s radom koji propituje civilizaciju straha (kroz tunel prepun napetih praćki).

Šteta što i MSU, kao Ministarstvo kulture, ne nudi javni prikaz odbijenih projekata: bilo bi zanimljivo vidjeti koji su to odbijeni radovi žrtvovani da bi izložba dobila ovakav oblik.

Marin Raster 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More