T-HT@MSU: Pedeset nijansi sive i pokoji brzopotezni štos

Nimalo ne iznenađuje činjenica da su hrvatski likovni umjetnici u tako velikoj mjeri obuzeti tjeskobom i drugim neuralgijama koje su nusprodukt života u suvremenoj Hrvatskoj.

Duboko uronjena u dijalog s društvenim pitanjima, velika izložba T-HT@MSU i ove godine, šeste po redu, donosi presjek najboljega u recentnoj domaćoj umjetničkoj produkciji. Konferencija za novinare održana je danas u novozagrebačkom muzeju, a otvaranje je zakazano za sutra (petak) u 20 sati. Za sudjelovanje se prijavilo dvjestotinjak autora, a odabrano ih je 38. Svi su već postavljeni. Obišli smo postav koji se proteže na dvije razine Muzeja i prvi dojmovi su na tragu entuzijastičnog zaključka ravnateljice Snježane Pintarić kako je posrijedi uzbudljiva, šarolika, dinamična izložba koja donosi presjek raznih medija i generacija.

Kako je izložba usmjerena prije svega na stvaralaštvo u novim medijima, prevladavaju videoradovi (poput, primjerice, onoga u kojemu Dalibor Martinis u Drugom formatu odgovara na pitanja koja mu je 31 godinu ranije uputio mlađi on), snimke i foto-dokumentacija performansa (poput onoga kojim Irma Omerzo, plešući na obali Save, plesom spaja iznevjerenja meteorologije i utučenost društvenom situacijom, u radu koji nosi znakovit naziv Sivo) i zvučne i video instalacije (poput one Ivana Marušića Klifa koja na zid projicira distorzirane pokrete posjetitelja). Tu je još i snimka performansa Marijana Crtalića s Noći performansa u HDLU-u, kojim je sisački umjetnik fizički nasrtao na tobožnja vrata na zidu, odašiljajući time jasnu poruku o (ne)mogućnosti izlaza i granicama (umjetničkog) djelovanja; kao i rad Sandre Sterle koja se ćekićem obračunala s kičastim suvenirima Balkana, od kipića Velog Jože preko zagrebačkog licitarskog srca do jeftinih keramičkih pepeljara s napisom Beograd.

Arteisti, poznato je, vole umjetnicu OKO koja se u MSU-u predstavlja jednim od svojih golemih šamana apokalipse, poznatih sa zida prošlog Salona mladih u HDLU-u – ovaj put riječ je o divovskom gospodinu Zecu u šarenom sazviježđu koje se mijenja ovisno o pokretima posjetitelja. Rad koji podsjeća na legendarnu foru Sajber van der Last Baci zeku u svemir (također ovjenčanu ljubavlju arteista) jedan je od rijetkih radova na ovoj izložbi koji emitiraju čistu, radosnu, djetinje zaigranu pozitivu.


OKO

Iako se slažemo s organizatorima da izložbu vrijedi i treba vidjeti, nismo njome bez ostatka oduševljeni. Općenito je ona bljedunjavija nego ona prošlogodišnja; forsiranje multimedijalnih radova nije baš u svim slučajevima opravdano, neki se performansi svode na brzopoteznu foru (kao onaj Oštrenje Marka Markovića koji se svodi na brušenje noževa na Wall Streetu i koji je – posve neopravdano, čini nam se – postavljen kao prvo poglavlje izložbe) ili pak šibanje stabala koje Petar Bunić nije uspio opravdati ponuđenom teorijom o reinterpretaciji jedne legende o perzijskom caru Kserksu, ili pak fotografije Šikumeni Dubravke Vidović.

Među najdojmljivijim su radovima, paradoksalno, oni koji se utječu dobrom starom tradicionalnom slikarstvu – ali s pomakom – kao Dvoboj Lane Stojićević (koja je priču o korporacijskim igrama moći “oslikala“ vezenjem goblena) ili ciklus Tvornica Martine Grlić koji smo jesenas zapazili i na Salonu mladih. Alem Korkut je ponovo inovativan i moćan s radom koji propituje civilizaciju straha (kroz tunel prepun napetih praćki).

Šteta što i MSU, kao Ministarstvo kulture, ne nudi javni prikaz odbijenih projekata: bilo bi zanimljivo vidjeti koji su to odbijeni radovi žrtvovani da bi izložba dobila ovakav oblik.

Marin Raster 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...