”Svjetionik” kao falični simbol na površini divljeg oceana

Keeping secrets, are you?

Usamljena hrid u Atlantiku s bljeskajućim faličnim simbolom o koji se razbijaju valovi i bjesne oluje, dva muškarca istodobno prijatelji i neprijatelji, sami samcati u drvenoj kolibi održavaju Svjetionik, pogledan u dugometražnoj konkurenciji igranih filmova Glavnog programa ZFF-a. Samu simboliku svjetionika redatelj i koscenarist Robert Eggers smatrao je velikim falusom, te je scenu u kojoj se on miče kao u erekciji, a na kraju pretapa u Pattinsonov penis, maknuo iz filma nakon premijere u Cannesu. Film nas atmosferski vraća u devetnaesto stoljeće, no ne zastrašuje ni približno kao redateljev dugometražni prvijenac, Vještica, koji je opasno utjerivao strah u kosti.

Sniman u ekstremnim vremenskim uvjetima, pod snijegom, na vjetru i vrlo niskim temperaturama, Svjetionik i u glumačkom smislu ide u ekstreme. Žudeći za seksom sa sirenom, koja mu se pričinjava od prvog dana kad je pronašao figuricu, šutljivi Ephraim Winslow (Robert Pattinson) pomoćnik je zajedljivom Thomasu Wakeu (Willem Dafoe) na otočiću u Maineu. Dok Ephraim čisti, dovozi ugljen, kopa i popravlja, Wake ga drži na distanci. Uz stalno ponižavanje i iživljavanje, teške uvjete, vjetar i valove, njih dvojica razvijaju netrpeljivi odnos koji se prividno smekša u večerima kad se zajedno napiju, no opet eskalira bijesom kad se sljedećeg dana nastavi ”poslovna” suradnja.

U ovaj film noir Eggers pedantno niže slojeve nadmetanja, bijesa i katarze. Britkog jezika i dijaloga glumci kao da su na kazališnim daskama, s biranima naglascima i riječima. No, u tim se često predugim, besciljnim dijalozima osnovna nit pomalo razvodnila. Bilo je tu zagrljenog spavanja na podu, pijanih plesnjaka oko stola i recitiranja poezije. Pa ako nije svime time, do ludila nas je uspio dovesti skučenim, klaustrofobičnim formatom slike i neprestanim ponavljanjem zvuka brodske sirene za maglu. Tu se osim dvojice svjetioničara, pojavljuje i morska sirena (Valeriia Karaman), plod Ephraimove mašte, te galebovi i reski zvuk njihova glasanja. Jednooki galeb koji nesretno skonča u još jednom ispadu bijesa, Ephraimovo je često, ali neželjeno društvo tijekom obavljanja zadataka.

Originalni soundtrack Marka Korvena pun je eksperimentalnih zvukova vode i puhaćih instrumenata. Redatelj je htio da naginje drevnoj grčkoj glazbi jer ga je za film dijelom inspirirala grčka mitologija. Naglasak se proteže na centralnoj osi ili pak točki kadra oko koje su kružno postavljeni ostali objekti, a to djeluje hipnotizirajuće. Kao da je Eggers uz čitav taj niz detalja htio da tako hipnotizirani još i izmaštamo nešto svoje, valjda o falusu ili svjetioniku.

Od svijeta pomalo prognana dvojica puno saznaju jedan o drugome. ”Nemoj mi govoriti tajne, tvoja nečista savjest mi je jednako dosadna kao i svačija.”, izmudrovao je Wake Ephraimu jedne pijane noći. Vizualno i zvučno prilično dojmljiv i u današnje doba nesvakidašnji film, svoje je korijene povukao još iz vremena Fritza Langa, a može se primijetiti i utjecaj Bergmanova Kroz tamno ogledalo, te Kubrickova Isijavanja. Ali, od previše pomno posloženih stabala ne vidjesmo šumu, pa naš gotički Svjetionik ostaje falični simbol iznad površine divljeg oceana.

Iva Sirotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More