Vijest o Balaševićevoj smrti zatekla me na kućnom partiju kod jazz glazbenika Borne Šercara. Na Facebooku sam ga molio da mi sa svojih turneja donese bocu Calvadosa; napopastio sam se na to piće čitajući Remarkov roman Trijumfalna kapija. Glavni lik tog romana, doktor Ravik, na svakoj stranici ispije po četiri čaše te skupe rakije od jabuke iz Provanse, a njeno djelovanje opisuje kao da u sumornom kišnom danu ispijaš kapi sunca.
Dobri Borna mi je već nakon dva tjedna javio: “Imam Calvados!” Pozvao me k sebi, gore iznad Britanca, na druženje i čašicu razgovora.
Nisam među tim đezerima u bijelim dolčevitama htio pokazat da nešto previše držim do Balaševića, nisam htio da izvrgnu ruglu moj petparački, pauperski ukus. Nad gramofonom, na kojemu se vrtjela ploča Rej Kudera, nadvijao se, sve do visokog stropa, gusti dim iz lula i kratkih, tankih cigara. Jedan je Bornin prijatelj imao šeširić okruglog oboda, a oko vrata na tankoj kožnoj uzici, ovješen komadić jelenjeg roga. Stalno je pričao nešto o fuziji jazza i ličkog etna. Od svih imena koja je spominjao, znao sam jedino za Lidiju Bajuk.
Onda, kako sam sve više ispijao Calvados – koji me zavarao kao Markotićka javnost, ono kad je blefirala da zna ime novinara koji je preko reda uzeo cjepivo – iz mene je kao znoj iz koronaša probijala emocija.
– Jebemu, pa Balašević je danas umro! – viknuo sam da nadjačam Kuderov saksofon. – Odajmo čovjeku počast, jebemu!
Svi su gledali u mene.
– Borna, imaš li nešto od Đoleta…? Barem Bezdan? Ili Vasu Ladačkog? Ili Lepu protinu kći? – razgalio sam se.
Onaj šeširko prezrivo je otpuhnuo dim kratke cigare:
– Okej, žao mi je čovjeka. Ali nisam dužan sad tu slušat njegove sladunjave kič pjesme. Ako ti se to sluša, izađi van pa slušaj… – nakezio se.
Uhvatio sam ga naglo za ručni zglob, unit mu se u facu.
– Po čemu je to kič!?
Pokušao se izvući iz mog hijavata zahvata. Jače sam ga stegnuo i svrdlao mu suho zapešće na ruci tanjoj od invalidnog štapa mog djeda Baje.
– Tri akorda… Jeftina, prazna emocija. Topli ispljuvak na ogledalcu licitarskog srca na vašaru – ispalio je šeširko.
Totalno sam uskuhao.
– I ja sam u pubertetu prezreo njegove pjesme kao sladunjave, čak sam prezreo i njegove one humoristične pjesme, smatrao sam ih jeftinim humorom za raju… U stilu ti ovdje malko repuješ… Ali to je samo dokaz da smo u pubertetu svi zapravo debili nadobudni… Poslije si nikad nisam mogao oprostit to kako sam u to doba pljuvao po Balaševiću… Kako sam ga zatajio, čak ga nazivao i ulizicom političkom, ono kako je Titu spevao stih… Moj stari ga je prije rata volio, a onda zamrzio kao srpsku pripuzicu… A danas kad se sjetim kako smo djed Bajo i ja kad sam bio mali slušali na kazetofonu Filipsovom Imo sam strašnog petla… Pa smo zazivali našeg pijetla u kokošinjcu… – tresao sam đezera tako da mu se jelenji rog energično klatio oko vrata.
– Poštedi nas, molim te, svojih seoskih uspomena… Zvučiš kao Bandić… I pusti mi ruku… Agresivan si ko dotepenci koji bi se preko reda cijepili u Zagrebu – dolčevitko pokuša istrgnuti svoju suhonjavu ruku iz moje kičmanovićanske šake.
Borna dođe do mene, kaže:
– Svirac, ne možeš maltretirat moje prijatelje… Stvarno, nije ti ovo birtija Hajduk u Đakovu…
Pogledom zaokružim svu tu zagrebačku ekipu na sofama. Sad se na gramofonu vrtio Miles Davis i jedan u dolčeviti je, uživljen u ploču, svirao zračni saksofon, dok je drugi, u kariranom odijelu i tamnim cvikerima, trzao glavom kao da uhom želi uloviti svaki ton.
Ostali su neprijateljski gledali u mene, iz njihovih pogleda vidio sam da žele da odem.
Balašević me usosio… Nakon toliko vremena dokopao sam se kućnog tuluma i sad moram van na cestu, a nisam još ni popio Calvados do kraja…
Dok sam odlazio, namjerno sam srušio porculanskog cigana, figuricu bez žiga. Usput sam i maznuo bocu konjaka iz regala.
Vani na klupi prikopčao sam se na gradski internet i na jutjubu si pustio Balaševićevu pjesmu Naposletku. U dugim gutljajima, Balaševiću u čast, ispijao sam konjak i slušao stihove koji su govorili o meni sve što se večeras, a možda i inače, uopće moglo reći o meni:
Naposletku, ti si navek
Znala da sam svirac
Brošić što se teško pribada
Da me može oduvati najblaži nemirac
Da ću u po’ reči stati
Da se neću osvrtati, nikada
*** KUPI KNJIŽEVNU GROUPIE! Komplet knjiga Pavla Svirca, Književna Groupie i Strovaljivanje, kupi samo sada za 140 kuna. Dostava je besplatna i ekspresna, kao i Arteistov blokić koji ide uz svaku narudžbu. Naruči na info@arteist.hr