Najveći dio ljudi grafite na vlakovima i željezničkim kolodvorima uopće ne primjećuje. Slijedi dio ljudi koji ih, dakako, smatra vandalizmom. Na kraju ostaje (šačica?) onih koji u tome vide umjetnost, a vagone promatraju kao panoe za izražavanje svojih stavova i kreativnih rješenja. Među potonjima je i Marko Dajak, magistrirani nastavnik likovne kulture i likovne umjetnosti iz Splita koji u četvrtak, 18. ožujka u zagrebačkoj galeriji Siva predstavlja prvu samostalnu izložbu nazvanu “Garnitura pokreta”, svojevrsni hommage uzbudljivom izričaju na rubu umjetnosti i bunta.
“Ideja već dugo plovi prostranstvima moje glave, ali nisam znao kako je najbolje realizirati i prezentirati. Oduvijek sam fasciniram željeznicom i vlakovima, a dobar dio života pratim i dokumentiram grafiti scenu, prvo u Splitu, a zatim i u Zagrebu. Kada spojite te dvije stvari, dobijete izdvojeni svijet, svijet prepun kreativnosti, riskiranja, opasnosti, odricanja i osobnog zadovoljstva. Dobijete svijet koji malo tko primjećuje, a kamoli razumije”, priča nam Dajak, kojeg u radu najčešće fasciniraju odbačene stvari, napušteni prostori, izmaknuti ljudi i njihovi životi, stare tehnike i tehnologije, subkulture i margine.
Iako su mu grafika i primijenjena grafika glavna područja interesa i rada, amaterski se bavi analognom fotografijom koju nerijetko kombinira s grafičkim tehnikama te istražuje mogućnosti grafičkog procesa i prikaza, a povremeno se bavi scenografijom i ilustracijom.
“Realizacija projekta je imala nekoliko etapa, od photo booka kao hommagea svim tiskanim izdanjima i časopisima, preko instalacija, grafičkih matrica i grafika, fotografija i aproprijacije određenih dijelova vlaka i njihove prenamjene… Sve to kako bih posjetitelju barem malo približio atmosferu koja mu se događa svakodnevno u perifernom vidu. Htio bih da posjetitelj obrati pozornost na svijet oko sebe. Da gleda i upija, razmišlja i procesuira. Da ponese sa sobom ideju kako je cijeli svemir u našem vidokrugu”, pojašnjava nam o “Garnituri pokreta”.
Zvuči vam kao nešto u što bi se mogle uključiti i Hrvatske željeznice? Zvučalo je i Marku, ali njima nije, pa se morao snaći.
“Najljepše je dok nema rokova, kad je sve nepredvidivo i nevino, u procesu koji piše svoje priče. Priče koje, nažalost, većinom nikad ne budu ispričane, ali su jednako vrijedne i važne za sami rad. Kao anegdota o prozorima od vlaka koje sam nabavio sasvim slučajno. Nakon ogromnog broja mailova poslanih na adrese svih firmi i podružnica Hrvatskih željeznica, naravno – neodgovorenih, prozore sam nabavio od Roma koji skupljaju sekundarne sirovine u zabiti na margini zapadnog dijela grada”, otkriva nam Marko o svojoj prvoj samostalnoj izložbi.
Nestalnost grafita prekida rutinu
“Pokreti, vlakovi, garnitura, tranzicija, tehnika, trenutak, pogled, prolaznost, tragovi, otisak… Rutinsko kretanje željeznice, dio je kretanja svakog putnika kojem je putovanje često svakodnevna rutina na kojoj putuje istim stanicama u nizu. Tako i grafiti ulaze u razne svakodnevice postajući, baš kao i željeznica, rutinski doživljaj putnika. Do danas se u toj predivnoj rutini ništa nije promijenilo, kako ni kod željeznice koja putuje isključivo u dva smjera, tako ni kod ljudi koji to vole i ljudi koji to ne vole. Ono što prekida automatiziranost te rutine je nestalnost grafita koji će jedan dan biti prešaran, a na njegovom mjestu će stajati potpuno novi rad. Taj izdvojeni svijet grafita kojeg najčešće izbjegavamo primijetiti, iako smo svakodnevno u prolazu kroz njegove koridore, pokušavam dočarati i sagledati ga, upoznati se s njim na jedan drugačiji način. Željeznički kolodvori su najtranzitnija gradska mjesta, polazišne i odredišne točke svih nas. Crtanje po vlakovima je crtanje po pokretnim panelima koji putuju kolodvorima, spajaju se i razdvajaju, koji se kreću, spajaju gradove i ljude, dolaze i nestaju. Crtanje po vlakovima je crtanje po svojevrsnim pokretnim izložbenim prostorima. Postoji li bolja izlagačka praksa?”, stoji u najavi izložbe koja ostaje otvorena do 23. ožujka.