prvo slovo kulture

Arteistov pregled glazbene 2016: odlazak divova, Bieberove manekenke, svete krave

Svako prisjećanje na glazbenu 2016. i sada i u budućnosti bit će obilježeno pobrojavanjem velikana koji su nas napustili, autora čijem se značaju i ulozi u popularnoj kulturi vjerojatno nitko neće ni približiti. Odlasci Davida Bowieja i Leonarda Cohena uveli su i novi morbidan trend javnog opraštanja od publike, posljednjeg pozdrava upućenog u obliku albuma izdanog samo nekoliko dana (ili tjedana) prije smrti.

Odlazak velikana

Izlazak Blackstara iznenadio je sve osim najbližih suradnika neprežaljenog rock kameleona, no i prije nego su izašle prve recenzije i analize zadnjeg poglavlja veličanstvene, pola stoljeća duge karijere, Bowie je već odletio među zvijezde, u društvo majora Toma, Starmana i drugih besmrtnih junaka svojih pjesama. U tom je kontekstu „crna zvijezda“ postala i oporuka i kratka biografija, kako u sjećanjima ispunjenim tekstovima tako i neobičnom, naglašeno eksperimentalnom glazbom u kojoj se zrcalilo sve od slavne berlinske trilogije preko žanrovskih istraživanja devedesetih pa sve do velikog povratka na scenu albumom The Next Day.

Kod Cohena takvih iznenađenja nije bilo – u doslovno svakom stihu ploče You Want It Darker prepoznavali ste čovjeka pomirenog sa sudbinom koji „sablasnog kosca“ dočekuje poput starog prijatelja, posebno nakon što je izgubio Marianne, najveću inspiraciju svoga života kojoj je u posljednjim intervjuima najavljivao skorašnji susret.

Ono što je David Bowie predstavljao u rocku, u svijetu plesne glazbe i popa bio je Prince, gotovo nestvarno eklektični skladatelj i multiinstrumentalist kojem ograde između rocka, funka, soula i hip-hopa nisu značile baš ništa. Iako se u novom tisućljeću prilično pogubio u religiji, simbolizmu i samonametnutoj medijskoj šutnji, i dalje smo vjerovali da negdje „na lageru“ ima spremno remek-djelo u rangu Purple Rain ili Sign o’the Times. Nakon smrti otkriveno je i kako je iza sebe ostavio sate i sate nedovršenih i neobjavljenih materijala pa je itekako moguće da ćemo to remek-djelo uskoro i dočekati.

Stara garda se još drži

Stara garda obilježila je godinu na izmaku i serijom iznimnih albuma poput onog Nicka Cavea koji se skoro pa neizdrživo mračnim, pomalo hermetičnim i beskompromisnim The Skeleton Tree pokušavao suočiti s tragičnom pogibijom sina, a prosinac nam je donio i daleko najbolju zbirku pjesama neuništivih Rolling Stonesa od ploče Tattoo You iz 1981. godine. Po završetku par godina duge stadionske turneje, čiji je ključni koncert održan na Kubi, Mick Jagger, Keith Richards i ekipa zatvorili su se u studio sa set-listom nalik onima iz ranih šezdesetih, odnosno kolekcijom prašnjavog bluesa koji ih je izvorno i natjerao da uzmu instrumente u ruke. Blue And Lonesome snimljen je u samo nekoliko dana i u konačnici se pretvorio u novi dokaz da su Stonesi još uvijek najveći bijeli blueseri koji tu tradicionalnu crnačku glazbu zaista imaju u malom prstu.

Razočaravajućim The Getaway Red Hot Chili Peppers dali su za pravo svima koji tvrde kako su bez gitarista Johna Frusciantea odavno isluženi bend, dok su Radiohead i headlinerica INmusica PJ Harvey objavili tek nešto suvislije albume A Moon Shaped Pool i The Hope Six Demolition Project. S obzirom na kritičarske hvalospjeve, sve je očitije kako i jedni i druga danas imaju status svete krave u čiji se talent i artističke dosege gotovo pa ne smije niti posumnjati. Rokerski dio pregleda završit ćemo s Post Pop Depression, suradnjom Iggyja Popa i Josha Hommea koja je imala impresivnih trenutaka, ali u konačnici nije do kraja ispunila (vjerojatno i nerealna) očekivanja, nametnuta starim zaslugama.

Bila je ovo i godina u kojoj je čitav niz pop zvijezda (Beyonce, Justin Bieber…) pokušao promijeniti medijsku sliku o sebi znatno ozbiljnijim, kompleksnijim uratcima, pri čemu je najviše uspjeha zabilježila Lady Gaga na čijem se albumu Joanne našlo nekoliko countryjem obojanih balada, dovoljno jakih da i najveće zlobnike uvjere kako, ako ništa drugo, žena stvarno zna pjevati.

Punčke su razočarale

Što se tiče našeg malog kutka planete, hrvatska scena u 12 mjeseci nije iznjedrila previše toga vrijednog spomena. Bendovi koji su prije koju godinu izazvali zavidan interes čak i mainstream medija takvu razinu „hypea“ nisu uspjeli zadržati, što se ponajprije odnosi na vinkovački trio Punčke. Njihov drugi album Ništa nije kako se čini, djelomično i zbog činjenice da nije pretjerano proširio „zvučnu sliku“ prvijenca, prošao je prilično nezapaženo, posebno u usporedbi s danima kada su o Luciji, Anji i Ruby pisali čak i Gloria ili 24 sata. Premda sumnjam da će im nedostajati tekstovi s naslovima tipa Domaće punk kraljice, primjetno je da su se njihovi koncerti ipak prorijedili, a čak i glazbeni portali s istih sve rjeđe izvještavaju, barem ako je suditi po nedavnom nastupu u Saxu.

Dunja Ercegović aka Lovely Quinces i riječka indie petorka Jonathan također se susreću sa sličnim problemima iako bi se na stare pozicije mogli vratiti novim albumima čiji se izlazak očekuje već neko vrijeme.

Sinjski M.O.R.T. u tom je društvu ove godine napravio najviše, objavivši Tužnu kocku, album koji u svakom pogledu predstavlja napredak u odnosu na obećavajućeg prethodnika Odjel za žešće, i zacementiravši status klupske atrakcije.

Turbofolk postojan kano klisurina

Aktualne nasljednice nekadašnjih klinki koje su patile za Lošom i Žerom ostale su bez Silentea, svojevrsne Crvene jabuke ili Plavog orkestra za nova pokoljenja, no kakvu-takvu utjehu pronaći će u urbanom folku beogradskog S.A.R.S.-a koji u Zagrebu s lakoćom nastavlja puniti veliku dvoranu Doma sportova. Brkovi su s Torzom Dade Topića nastavili alternativcima diljem regije „prodavati narodnjake“, pri čemu treba napomenuti da stage redovno dijele s punk sastavima a la Šank?!, što ih jasno razdvaja od Sveže amputirane ruke Satriania i njima sličnih.

Jedino novo ime koje je isplivalo je pulski NLV, izvorno akustičarski trio koji je na debitantskom albumu prerastao u kompleksan spoj psihodelije šezdesetih, lo fi rocka i folka, predvođen iznimnim vokalom Nikol Čačić. Kao što je na ovim prostorima čest slučaj, veliki uteg mogli bi im predstavljati tekstovi na engleskom, barem ako žele zaplivati srednjom strujom. Vrijedi spomenuti i najjače predstavnike zagrebačke rockabilly scene osamdesetih, petorku Greaseballs, koji ulazi u anale kao bend čiji se prvijenac čekao punih 26 godina. Dugove samom sebi tako je vratio Davor Viduka, tada šesnaestogodišnji autor svih pjesama, a sviranje sa starim prijateljima toliko mu se svidjelo da ćemo ga uskoro na Brijačnici ponovno vidjeti i s Kojotima.

Klubovi – taoci devedesetih

Sam kraj 2016., pak, pripao je beogradskim sastavima Repetitor i Škrtice. Prvi su objavili Gde ćeš, fantastičan album koji se smjestio pri vrhu skoro svih ex-yu izbora, dok su Škrtice, supergrupa sastavljena od Partibrejkera Caneta, ritam-sekcije mlađahne rock senzacije Straight Mickey and The Boyz te ključnih figura utjecajnih Jarbola i Velikog Prezira, na eponimnom prvijencu spojile sve ono najbolje od navedenih bendova.

Koncertna ponuda, isključivo u glavnom gradu da se ne lažemo, još uvijek je takva da je gotovo svaku večer moguće provesti ispred pozornice nekog od brojnih klubova (ponajprije Tvornice, Močvare i Vintage Industrial Bara), što kao nuspojavu (pre)često nosi i slabu posjetu, povremeno i u slučaju tržišno potvrđenih imena. Spektakle ste i dalje, umjesto u Zagrebu, tijekom ljetnih mjeseci morali loviti po obali, gdje su glazbu izvodili ili puštali i najpopularniji svjetski DJ-evi (Ultra), legende metala (Iron Maiden), elektronske glazbe (Prodigy), kao i kontroverzni Chris Brown na Zrću.

Punom Cibonom mogli su se pohvaliti stari miljenici hrvatske publike Placebo, no po pitanju broja okupljenih taj je koncert s lakoćom nadmašio Justin Bieber u Areni. Medijsko praćenje kanadske pop-zvijezde redefiniralo je pojam „dno dna“ – nakon što smo, istaknuto do razine „breaking newsa“, doznali da je Justin odlučio ostati dan duže u Zagrebu i boravak prikratiti večerom s nekolicinom lokalnih manekenki, naši su se vrli showbiz novinari prebacili u detektivske vode i pod svaku cijenu odlučili doznati tko su bile dotične i koje je „životne mudrosti“ s njima podijelio.

Teško je objasniti kako je moguće da je premijerni nastup Noela Gallaghera zbog premalo prodanih karata sa Šalate prebačen u Tvornicu kulture, posebno jer je samo koji mjesec ranije u istom open-air prostoru pjevao odavno isluženi Simply Red. Alfa i omega nekadašnjeg Oasisa nije se dao smesti, već je i sebe i nas sjajnim, devedesetak minuta dugačkim setom, vratio u dane kada je britpop bio mlad, a njegovi budući heroji svirali pred nekoliko stotina ljudi.

INmusic je za svoje jedanaesto izdanje izgradio repliku Teslinog tornja i konačno doveo dovoljno jakih imena da se prema Jarunu isplatilo potegnuti već u popodnevnim satima, mada se mora priznati kako nam je dio najpoznatijih izvođača, u prvom redu Gutterdamerung s Henryjem Rollinsom, na kraju priredio ogromno razočaranje. Dosad najavljeni izvođači (Arcade Fire, Alt-J) naznačili su kako se najveći hrvatski festival vraća na pravi put, kombinirajući prvu ligu alternativnog rocka s onima koji bi to u budućnosti mogli postati.

Od samostalnih koncerata, najzvučniji su svakako Prophets Of Rage, spoj instrumentalnog dijela Rage Against The Machine s Chuck D-jem (Public Enemy) i B-Realom (Cypress Hill), koji će u Dom Sportova navratiti u lipnju.

Starijima od 30, barem onima koji večeri vole provoditi u rock klubovima, odnedavno se čini kako ih je netko vremeplovom vratio u devedesete, vrijeme kada su policajci bez ikakvog povoda na ulici legitimirali svakog tko je imao (pre)dugu kosu ili malo čudniju frizuru. Uprava Jabuke, našeg najstarijeg živućeg spomenika alternativne kulture, vodi žestoku bitku ne bi li sačuvala svoje dvorište od onih koji bi tamo željeli napraviti parkiralište, dok je Kset za svoj 40. rođendan dobio „čestitku“ i od interventne policije koja je prekinula promociju albuma grupe Svemir, čije su prijatelje, roditelje i ostale štovatelje balada Zvonke Obajdin, pretraživali kao da je u najmanju ruku riječ o navijačima uoči derbija. Ministar Orepić se ispričavao, čak i pozirao na ponovljenom koncertu, no s obzirom kakvu su publiku „snage reda“ počele birati za treniranje strogoće, ne bih se začudio da im sljedeća meta budu posjetitelji Lisinskog. Barem onih večeri kada u njemu ne nastupaju Halid Bešlić ili Nives Celzijus.

Vedran Harča

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...