Svi žele NJI3: Ženski dizajnerski trojac otkriva tajnu uspjeha i trajnosti

Kad su tri talentirane dizajnerice udružile svoje ideje i "štreberski mindset", nastao je kolektiv koji svojim radom oduševljava struku i publiku te svaki dan nailazi na nove poklonike.

Poznavatelji, posjetitelji, pa čak i slučajni prolaznici primijetili su da je vizualni identitet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina prilično osvježen. Mnogi se, naime, slažu da je ne samo izvrsno naglasio programske adute već ih i više nego uspješno uklopio u okolinu te kazališnu kuću učinio (dodatno) prepoznatljivom. Čast da preuzmu tu vizualnu operaciju u sezoni 2018./2019. imale su NJI3, tri mlade zagrebačke dizajnerice s uzbudljivom i rastućom karijerom u kojoj je suradnja sa zagrebačkim HNK tek jedna od uspješnih postaja.

Tessa Bachrach Krištofić, Dina Milovčić i Franka Tretinjak zajedničku su suradnju započele prije osam godina i otad, uz puno truda i odricanja ili, kako bi same rekle, “napornog rada, smijeha i suza” postale jedan od najtraženijih i najuzbudljivijih dizajnerskih kolektiva na našim prostorima. Ovo “najuzbudljivijih” ima, dakako, dvostruko značenje – osim što su zabavne karakterom, takvi su im i radovi, o čemu svjedoče brojna domaća i međunarodna priznanja i nagrade.

Njima je, otkrivaju nam u velikom intervjuu, najveća nagrada što im je rad primijećen i cijenjen. Radeći u ženskom kolektivu susrele su se, kažu, s brojnim predrasudama, ali su prijateljstvo, slične ambicije i kompatibilna energija učinile svoje i danas hrabro gledaju u budućnost ispunjenu velikim snovima i odličnim suradnjama.

Uz puno zanimljivih iskustava i stavova, u intervjuu ćete pronaći i jedan breaking news – ovaj uspješni trojac traži četvrtu ili četvrtog, nekog tko će nagaziti na biznis kako bi one i dalje mogle razmišljati u bojama i dezenima, a ne tablicama. Pa, ako znate nekoga tko poznaje nekoga…

Kako, gdje i zašto su nastale NJI3?
Dina: Završile smo Vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu koji svake godine surađuje s Akademijom dramske umjetnosti u izradi vizualnog identiteta za Filmsku (FRKA) ili Kazališnu (KRADU) reviju. U to vrijeme su mentori birali po jednu osobu s treće godine, iz svake od tri grupe na odjelu. Izabrali su nas tri i to nam je bio prvi zajednički projekt, vizualni identitet za KRADU 2012. godine. Prije toga se nismo niti družile, a od tada smo nerazdvojne privatno i poslovno.

Franka: Naše individualne vještine su se tad na licu mjesta zahvalno ispreplele, što je sa svakim idućim projektom sve više dolazilo do izražaja. Međusobno potpirivanje interesa za novo i uzbudljivo u dizajnu i pomalo štreberski mindset u kojem se podrazumijeva naporan rad (ali i smijeh i suze imaju svoje mjesto) i dalje su dio naše svakodnevice.

 

Koliko vidim, rad, suze i smijeh dosad su itekako urodili plodom. Što biste vi izdvojile kao vaše najveće dosadašnje umjetničke i poslovne uspjehe?
Franka: Svakako bismo izdvojile suradnju s HNK, ona nam je bila vrlo vrijedno iskustvo što se tiče pomicanja vlastitih granica, i likovno i produkcijski, jer smo u rad unijele neke nove alate i morale reagirati brzo na svaku nadolazeću premijeru.

Tessa: Između ostalog, tu se od grafičkog dizajna očekuje stalna kreativa, godinu dana, 0-24h. Kako jedna premijera završi, tako već razmišljamo o idejama i konceptima za nadolazeću. To nam je možda najveći i najiscrpniji projekt na kojem smo radile, ali ujedno i projekt s kojim smo na kraju sezone bile izuzetno ponosne.

Dina: To nam je bio najeksponiraniji projekt kojeg je konzumirala puno veća publika od one koja inače prati naš rad. U to vrijeme nam je dosta ljudi, s kojima inače nismo pričale o dizajnu, komentiralo plakate i stvarno su sa zanimanjem iščekivali svaki novi. Ta “eksponiranost” nam je otvorila prostor za puno novih suradnji.

Foto: Marija Gašparović

Tessa: Od projekata koji su nam još dragi srcu tu je i monografija za Pannonian Challenge PC XX: The Story. U taj dizajn i prijelom unijele smo svaki atom snage. Bilo je tu puno ručnog rada, skeniranja i promišljanja cijelog koncepta na višem nivou i to u suludo kratkom roku. Rezultat koji na kraju odražava duh Pannonian Challengea ne bi bio potpun bez ekipe koja je za to bila zagrižena jednako kao i mi, radili smo složno i timski; od urednice Aleksandre Živković do tiskare koja je imala volje za probe i eksperimentiranje. Recentno je taj rad dobio priznanje Certificate of Typographic Excellence od Type Directors Cluba u New Yorku što samo pokazuje da se sav uloženi trud i isplatio. Projekt koji ide uz bok već navedenima je opsežan magazin Vizkulture u tiskanom obliku, V magazin. Glavni urednici Ivan Dorotić i Maja Bosnić dali su nam odriješene ruke po pitanju dizajna. Zajedno smo brainstormali, slali si inspiraciju i onda jednostavno krenuli na posao. Zadatak nije bio lak, jer magazin sadržajno kombinira nekoliko formi: opsežne autorske intervjue, različite autorske eseje i specijalne priloge. Na makro razini ih je trebalo staviti pod zajednički nazivnik, a na mikro razini smo tretirali, dizajnirali i prelamali svakog zasebno. Cilj nam je bio napraviti urbani, fresh magazin, nešto što bi se našlo u rukama berlinske publike.

Jeste li ponosne gledajući svoje radove na institucijama kao što je HNK? Ili prođete i pomislite “ovo smo mogle bolje/drukčije”?
Franka: Kod nas uglavnom vrijedi pravilo da nećemo ni prezentirati nešto s čim nismo zadovoljne (sve tri) tako da ne razbijamo glavu puno jednom kad zaključimo da je nešto dovršeno. No kad je u proces uključeno mnoštvo suradnika, autora, redatelja, koreografa… Treba uzeti u obzir način na koji oni interpretiraju i predstavljaju djelo te uvažiti i tuđe mišljenje prilikom generiranja ideja. Najponosnije smo na beskompromisna rješenja, ali takva nažalost nisu uvijek prihvaćena pa često ni ne zažive. Osim radova koje je zagrebačka publika mogla vidjeti na samoj instituciji, naravno postoje brojne skice i prijedlozi plakata koji (još) nisu ni vidjeli svjetlo dana!

Foto: Marko Hrastovec/Marija Gašparović

Dina: One radove s kojima nismo zadovoljne ni ne pokazujemo, barem ne na našem webu i drugim platformama. To su uglavnom kompromisna rješenja i okolnosti u kojima nismo mogle utjecati na kvalitetu rezultata jer je netko drugi imao zadnju riječ.

Tessa: Skica, ideja, prijedloga bilo je mnogo i ponekad nam prođe kroz glavu kako smo mogle drugačije pristupiti problemu, a onda i rješavanju istog. Ali s obzirom na okolnosti, vrijeme koje nam nikada nije išlo u korist i nizom drugih faktora, zadovoljne smo s većinom isproduciranih plakata za sezonu 2018./2019.

Koliko u izazovnom procesu zvanom suradnja s klijentima imate otvorene ruke, a koliko je kompromisa?
Franka: S obzirom na to da se doista unesemo u pojedinu suradnju, svaka ima različitu dinamiku. U jednom ekstremu klijent od početka zna točno što želi (u tom slučaju je izvrsno kad to uspijemo detektirati i u najkraćem roku se složiti oko pristupa), a neki nam pak daju potpuno povjerenje i slobodu u startu. Ljudi su nam se srećom počeli javljati zato što znaju kako radimo i jer im odgovara naš vizualni jezik, što je najvažniji preduvjet da svi u konačnici budu zadovoljni.

Dina: U zadnje vrijeme nam se ljudi javljaju da im ponudimo širu priču od grafičkog dizajna. Primjer takvog projekta je kalendar za Školsku knjigu “Otkrij tajnu za budućnost sjajnu 2020” gdje smo, osim vizuala, složile i poruke cijelog kalendara. Od njih smo dobile naputak da žele da to bude kalendar za budućnost u smislu da se djeci od malih nogu šalju poruke o čistoj energiji, ekologiji, održivosti, tehnologiji… Iz toga smo razvile set od dvanaest slogana i spojile ih s vizualima. Projekt se u međuvremenu proširio i sada djeca zajedno s učiteljima predlažu projekte na temu našeg copywritinga, to nas baš veseli.

Tessa: Kompromisa na projektima koje radimo i dalje ima. Odnosno kompromisnih i beskompromisnih poslova je 50:50. Mislim da je gotovo pa nemoguće u svakom trenu na svakom projektu imati odriješene ruke, to bi bilo ravno jackpotu.

Nailazile smo na razne situacije i predrasude, ali vjerujem da smo ih svaki put razbile tijekom suradnje jer su klijenti uvidjeli da je kvaliteta rada neupitna.

Čitam da obožavate surađivati s glazbenicima. Koja je razlika između njih i “ostalih”? Zašto su vam najdraži?
Franka: Rijetko radimo u tišini, a iz našeg iskustva su upravo glazbenici najotvoreniji za slobodan pristup i interpretaciju vlastitog djela. Uživamo u prevođenju emocija, atmosfere i ritma iz medija glazbe u dizajn. Jedna od dražih suradnji nam je bila s Ivanom Picek, popularnom Pi, koja je u svoj album protkala reference od Shakespearea do Christopha Haizmanna, opskurnog slikara iz 17. stoljeća kojeg su opsjedali demoni. Mistična koliko i njena glazba, Pi nas je pustila da same otkrijemo bogatstvo iza simbola kojima je nazvala pjesme, a malo je reći da smo bile inspirirane jednom kad smo ih dešifrirale, što je, dakako, rezultiralo obostranim zadovoljstvom.

Dina: Takav primjer je bila i Irena Žilić za njen album “Small Hours”. Otprilike nam je rekla kakvu atmosferu želi na coveru, dala par referenci i ostalo je prepustila nama. Inicijalno je samo trebala imati digitalni cover, u međuvremenu se javila i potreba za CD izdanjem tako da smo jako sretne što je album zaživio i u tiskanom obliku jer je dizajn doživio super nadogradnju. Nekad se zna dogoditi da potpuna sloboda ide toliko daleko da ne dobijemo nikakvu referencu, tako nam je bilo s bendom Baden Baden. Dogodilo nam se to da, od tolike slobode, nismo znale otkud krenuti. Na kraju smo došle do rješenja koje se referiralo na ime albuma “La Drogue”, al nam je trebalo puno duže nego što je to inače slučaj.

Što je s onom predrasudom o ženskim kolektivima koji su dinamični, zabavni i — kratko traju?
Franka: Ne znamo za tu predrasudu! (smijeh) Istina je da smo se povremeno susrele s podcjenjivačkim pristupom jer smo “djevojčice” (da ne nabrajamo dalje) pa možemo zaključiti da ta predrasuda hrani samu sebe. Pogotovo jer se reflektira i na poziciju mlade žene u društvu, ne nužno samo na ženski kolektiv. Društvo voli stavljati rok trajanja na žene, ali istovremeno svaka izuzetna žena u našim životima, neovisno o dobi, bez napora nadjačava takav utjecaj “lošeg društva”. Srećom, ima nas masu!

Tessa: Svakodnevno se trudimo razbijati takav tip stereotipa kroz profesionalnost i ozbiljan odnos kojim pristupamo svakom projektu i pokazati da klijentima spol nikako ne smije utjecati na percepciju.

NJI3 su Dina Milovčić, Franka Tretinjak i Tessa Bachrach Krištofić (Foto: Tjaša Kalkan)

Dina: Nailazile smo na razne situacije i predrasude, ali vjerujem da smo ih svaki put razbile tijekom suradnje jer su klijenti uvidjeli da je kvaliteta rada neupitna. A što se tiče predrasuda o kratkotrajnosti, ne znamo koliko kratko je kratko, ali osam godina smo zajedno, nadam se da ćemo tako i nastaviti.

Franka: Trenutno se, kao i mnoge sugrađanke i sugrađani, nadamo da nas 2020. neće razdvojiti zbog dosadašnjih nemilih zbivanja, a pogotovo nakon ovih dinamičnih i zabavnih osam godina, zato pohrlite i javite nam se!

Kako balansirate između biznisa i umjetnosti? Utječe li jedno na drugo?
Dina: Cilj nam je dugoročno pronaći nekog tko bi se brinuo o biznis strani priče. Dakle osoba koja bi pronalazila i ugovarala poslove, komunicirala s klijentima i brinula se o poslovanju općenito, a da mi radimo kreativu. Smatramo da svatko ima svoje jače i slabije strane, nama je biznis slabija.

Franka: Itekako. Tražile smo i još uvijek tražimo (kss kss) četvrtu ili četvrtog da nam pomogne i s nama raste u tom pogledu. Da se nas pita, financije, birokracije, korespondencije i slično bi radio netko tko je tome vičan.

Tessa: Same se ne stignemo baviti i jednim i drugim. Kroz godine zajedničkog rada smo shvatile kako puno vremena gubimo na biznis dio, odlaze nam dani koje bismo mogle usmjeriti na konceptualno razmišljanje i stvaranje. U potpunosti smo svjesne da je pitanje vremena kad će četvrta osoba postati dio našeg kolektiva, jer nam je i više nego potrebna.

Kako izgleda taj kreativni proces? Imate li neku uobičajenu podjelu posla ili se mijenja od projekta do projekta?
Dina: Međusobno si možemo potpuno otvoreno komentirati rad i to rezultira time da nema stajanja dok sve tri nismo zadovoljne. U tom procesu nikad nema ljutnje jer znaš da će rezultat biti kvalitetniji onog trenutka kad smo sve zadovoljne s njim.

Franka: Uglavnom se dijeli sve — od fileova do ručka. Proces rada nam je takav da se svaka od nas upozna s temom i onda se jedna (ili više nas, ovisno o projektu i vremenu koje imamo) primi posla. Svako toliko imamo malu rekapitulaciju da vidimo gdje smo, nerijetko izmijenimo radne dokumente, a ego nam nikad nije stajao na putu. Iako svaka ima neku specijalnost, svaki projekt i ideja, od početka do kraja, prođe trostruki strogi sud i nadograđuje se dok nismo sve zadovoljne.

Tessa: Otvoreno komentiramo napravljeno i nadograđujemo dizajn tako što cirkulira između nas tri. Sve funkcionira organski, što vjerojatno proizlazi iz činjenice da nismo samo poslovne partnerice, nego i stvarno dobre prijateljice. Kada se dogodi kreativna blokada međusobno se izvlačimo iz nje, tu smo jedna za drugu poslovno, ali i privatno.

Dizajn časopisa V magazin za portal Vizkultura (Foto: Marija Gašparović)

Koliko je, iz vašeg iskustva, dizajn cijenjen u Hrvatskoj?
Tessa: Problem s grafičkim dizajnom je što nije opipljiv, subjektivan je i ljudi ga često promatraju iz perspektive lijepog ili ružnog, ali ne i funkcionalnog. U kontekstu toga trudimo se da kroz projekt svaki od klijenata nauči nešto od nas, kao i mi od njih.

Franka: Svijest o dizajnu u Hrvata svakako raste tako da se nadamo da će ovdašnja klima biti samo bolja po tom pitanju. Važno je educirati javnost kako dizajn nije nešto ekskluzivno, već osnova komunikacije.

Dina: Ovisi od osobe do osobe i o njihovom iskustvu s dizajnom. Često se dogodi da moram pojasniti ljudima što znači kada kažem da se bavim grafičkim dizajnom i što to sve obuhvaća, ali to se, srećom, ne odnosi na ljude s kojima surađujemo.

A kakve suradnje planirate i želite u budućnosti?
Tessa: Želja i ambicija imamo bezbroj, ne znamo odakle bismo krenule. Često ih sve stavljamo sa strane dok ne riješimo tekuće poslove i tako to onda ide u krug, ne posvećujemo im se dovoljno, a svakako bismo trebale.

Dina: Nadamo se da ćemo imati sve više projekata koji su sveobuhvatniji i tiču se dizajna u širem smislu, dugoročno bismo vrlo rado da nas ljudi zovu da osmislimo proširenu priču proizvoda, kako on živi i funkcionira, ne samo njegovo oblikovanje.

Franka: Prva u nizu je preživjeti krizu, a onda pronaći suradnika za biznis stranu priče, dizajnirati i poneku ambalažu (takvi angažmani su nam uzbudljivi, a rijetko se dogode) i raditi na projektima koji će nas kreativno izazvati. Uz to, voljele bismo napokon realizirati neke samoinicirane projekte koji su već dugo na čekanju.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More