Svi smo potpuno izvan sebe

spomenikIspada da se moj dnevnik iz MacDowella prometnuo u dnevnik čitanja. Ništa od izvještaja o divljem životu u poznatoj američkoj umjetničkoj koloniji, ništa od tračeva o poznatim piscima.

Da vas baš sasvim ne razočaram, evo par detalja o životu izvan knjižnice. Mlada dramska spisateljica iz New Yorka, Boo, navodno ima aferu sa studentom koji pomaže chefu u kuhinji: to tvrdi Patricia, trenutno komercijalno najuspješnija i najstarija spisateljica u koloniji, kraljica intelektualnih ljubića i liste najčitanijih knjiga New York Timesa. Veli da ima radar za te stvari i da već tjedan dana prati neverbalnu komunikaciju između te samouvjerene sitne plavuše i smušenog dugonje koji izgleda kao Philip Roth u mladim danima. Svi su mislili da je taj Patricijin radar u kvaru, dok jučer, nakon večere, njih dvoje nisu zatečeni u vešeraju u podrumu dvorca. Zatečeni od spremačice koja je došla premjestiti ručnike iz perilice u sušilicu. Doduše, i to s vešerajem je ispričala Patricia, nitko nije siguran treba li joj vjerovati.

S obzirom na povijest rasturenih brakova i strastvenih veza začetih ovdje, ne bi bilo neobično svjedočiti nastajanju neke nove ljubavi. Ovdje je Jonathan Franzen, autor Korekcija i Slobode, upoznao svoju dugogodišnju djevojku, spisateljicu Kathy Chetkovich, s kojom i danas živi.

Odnosi se ovdje produbljuju brzo, kao na maturalcu ili u vojsci – iako je raspored dolazaka i odlazaka takav da se novi i stari umjetnici stalno smjenjuju. Većina ljudi koji su bili ovdje prije četiri tjedna kad sam ja došla, već su otišli, a njih su zamijenila nova lica: došljake možete prepoznati po znatiželjnom, blistavom pogledu i rafalima usklika kojima prate prvo razgledavanje kolonije. “O-my-god! O-M-G!” Tako sam i ja prvi dan; hodala okolo s golemim osmijehom na licu i čudila se svojoj sreći. (Stvarno je lijepo ovdje; dvorac, šuma koja mijenja boje, drvene kolibe, prekrasna knjižnica, jezerce. Nekako počneš misliti da zavređuješ bolji život.)

Tjedan dana nakon dolaska, svi se već smire, pređu na sporiji tempo u kojemu se odvija život kolonije. Za vikend su dva slikara otišla obaviti nešto u New York, i kad su se vratili, donijeli su sa sobom tu neku višu, nervozniju frekvenciju, neki nemir kojim te, valjda, napuni grad. Uletjeli su kao furije u veliki topli dnevni boravak u kojemu su kolonisti, kao neki zen budisti, čitali zavaljeni u velike smeđe naslonjače, razgovarali, igrali razvučenu, lijenu partiju biljara. “Ovo je svijet koji operira na nižoj brzini okretaja!”, rekli su. Sutradan su se već vratili zenu.

Kad sam pobrojila dane do odlaska i ustvrdila da ih je ostalo samo nekoliko, presjeklo me. Trebam još vremena – ovakvog vremena, ovdje – da napišem do kraja dramu na kojoj radim. Jedino mi dvije stvari blaže muku. Prva: ovdje sam uspostavila sistem rada, vojnički naporan (ali kakav drugačiji daje rezultate!?), koji me čini zadovoljnom i koji ću prenijeti u Zagreb. Druga: napokon ću vidjeti svoju kćer. O tome koliko mi je nedostajala, neću pisati, to je duboko i privatno, kao vjera.

A sad, knjige. Ovdje sam se dokopala nove zbirke priča Bark Lorrie Moore, na koju se čekalo godinama. Moguće je da sam je ja od svih ljudi na svijetu čekala s najviše gladi: Lorrie Moore je moja najdraža spisateljica, njezine knjige su najraskupusanije knjige u našoj biblioteci – jer im se stalno vraćam. Nema puno knjiga proze koje se mogu čitati iznova i iznova. Anagrams je jedna takva – proučavala sam je kao Kuran. Birds of America, također. Like life. A Gate at the Stairs. Knjige kojima sam godinama bildala kriterije – važna stvar za svakog pisca, osobito u Hrvatskoj, osobito danas.

I onda – razočaranje. Bark je knjiga kojoj se neću vratiti; nemam zašto. U njoj je osam motivski tanahnih priča o – zapravo ničemu – napisanih onako kako, zamišljam, prosječan hrvatski pisac piše priču: otklopi laptop, srkne kavu, u dva sata istrese iz glave slabo promišljenu ideju, zaklopi laptop. To što priče govore ni o čemu, to za Lorrie Moore nije problem; ona nikad nije bila autorica koju impresioniraju fabule – svaki je zanatlija u stanju uz par dopadljivih fora dovesti dva suvisla lika do nekog zapleta. Njezina je proza, koja joj je priskrbila nagradu Orange, moćna zato jer je sva u malim stvarima: u prepoznatljivom koktelu iskričave inteligencije i čemera; u rečenicama koje poželiš uokviriti ili isklesati na grobu kućnog ljubimca, ili se pretvarati da ih nikad nisi čuo, uglavnom sve to istovremeno. Ona je najbolja manipulatorica emocijama koju znam; uvijek korak ispred tvoje empatije, ili očaja, ili tuge. U jednom času te dirne, gane, ali ne stigneš se ni snaći a već se grohotom smiješ – a kad te netko pita čemu se smiješ, samo odmahneš rukom, jer zapravo ne možeš to objasniti. Smiješ se tom njezinom ničemu u koje je uronjen cijeli svijet. Oprostite na patetici.

Eto, toliko ja volim Lorrie Moore. Njene prekrasno čudne junakinje, opremljene ekstravagantnom ironijom (najčešće okrenutom prema njima samima) i fatalno predodređene da uprskaju; i uvijek uprskaju, i znale su da će uprskati, i možda iz toga čak izvlače neko zadovoljstvo – ali hej, tko si ti da im sudiš? Njezini muški likovi, jednako predodređeni da uprskaju, ali neviniji u tome, začuđeni svojim podbačajima, zabavno prokleti, obilježeni tjelesnim manama ali divni iznutra, stvoreni da se svi zaljubimo u njih, što i činimo: oni su izgubljena braća Rusta Cohlea iz True Detective.

I onda, možda pod pritiskom da nakon svih ovih godina napokon izbaci nove priče – izbacila ih je prerano. Možda je stvar i ozbiljnija od toga, možda nije problem samo u tome da nije dovoljno sjedila za laptopom, da nije dovoljno brusila. Nešto je pošlo po zlu. Najcitiranija rečenica iz opusa Lorrie Moore je: Once love had seemed like magic. Now it seemed like tricks. Isto to sam i ja mislila dok sam čitala Bark – nestala je čarolija, ostali su trikovi.

Pomalo se osjećam kao izdajica jer sam ovdje, u MacDowellu, našla novi izvor magije. Karen Joy Fowler. Zapamtite ovo ime, čut ćete ga za tjedan dana na dodjeli Bookera. Ona će dobiti nagradu. Trebala bi! Roman se zove We Are All Completely Beside Ourselves, govori o… Ma neću uopće reći o čemu govori, sve što napišem bio bi spojler, iako nije uopće stvar u tome, u priči, reći za ovaj roman da je pageturner bila bi uvreda, to pristaje krimićima s liste New York Timesa. U ovom romanu, svaka je rečenica događaj. Karen Joy Fowler zna s emocijama: dok sam čitala, osjećala sam se kao marioneta kojom ona upravlja kroz tekst – val ushita koji mi stisne pluća, puno trenutaka u kojima bih gospelom slavila moć književnosti, rečenice u kojima sam suočena s velikim istinama o sebi, kraj koji mi slomi srce.

Nakon što sam pročitala roman, poslala sam autorici mejl, nekoliko kratkih rečenica zahvale, nešto što nikad prije nisam napravila; i kad mi je odgovorila, bila sam toliko sretna da sam zacičala – književna groupie u doslovnom smislu. Naravno da sam kasnije pročitala sve njezine knjige koje sam ovdje našla (i ona je bila stipendist MacDowella) – Black Glass, Sister Noon i The Jane Austen Book Club. Sve su dobre, jedino mi se priče u Black Glass nisu previše svidjele pa sam odustala na pola, ali stignem im još dati šansu.

Maja Hrgović

 *Tekstovi Maje Hrgović, autorice romana Živjet ćemo bolje (biblioteka Arteist, 2013.), o životu u koloniji MacDowell, izlazit će na Arteistu ponedjeljkom i srijedom.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More