Svi putevi ipak vode do Jergovića

Usprkos magli, odvratnom, bljuzgavom vremenu, odvukao sam se u nedjelju navečer do Studentskog centra u Savskoj. Ali ne da bih u menzi pojeo pojeo pomfri i hrenovke, nego da pozorno odlušam tribinu Karle Pudar na kojoj je gostovala zvijezda časopisa “Poezija” Aleksandar – nekad Vinko – Hut Kono*.

U početku je krenulo dobro. Alkesandar je publici na humoran način objašnjavao zašto je promijenio ime:

– U srednjoj školi tamo kod mene u Slavonskoj Požegi svi su me zvali Inspektor Vinko po onoj krepiloidnoj seriji s Ivicom Vidovićem. Stalno sam razmišljao kako da se oslobodim tog imena koje zvuči kao komunalni račun… I tek kad sam se počeo bavit poezijom osjetio sam snagu da bi to staro ime, kao zmija svlak, mogao promijeniti u puno poetskije, Aleksandar. U tome mi je velika podrška bio književnik Ludwig Bauer koji je nekad također bio nositelj priprostijeg imena Ljudevit i nadimka Lujo.

Ali onda je Aleksandar dikcijom i pokretima Šenoine provincijske učiteljice Branke počeo recitirati poeziju ispjevanu na imaginarnom jeziku delfina. Uživljeno ga slušajući, nada mnom kao da se rastvorilo nebo: postao sam bolno svjestan da je naša književna grupa Utikači ustvari jedna teža luzerana i da nema nikakve šanse da se igdje značajnije probijemo. Nikad nećemo, shvatio sam, napisati novi “Sarajevski Malboro” ni “Možeš pljunuti onoga tko će pljunuti nas”.

Sa pjesmama o delfinima i nekom izmišljenom gej papi iz petnaestog stoljeća zauvijek ćemo ostati na razni fejsbuk amatera koji misle da su Nerude kad im neki isti takvi očajnici ostave deset lajkova ispod pjesme ili kratke priče priljepljene na fejsbuk-vol. Znao sam, pored sve svoje ljubavi i nježnosti prema Aleksandru i njegovoj poeziji, moram se hitno maknuti iz “Utikača” ili ću, u protivnom, kroz deset godina u najboljem slučaju završiti kao čuvar u Muzeju suvremene umjetnosti.

Sutradan sam odmah odjurio u knjižnicu Bogdan Ogrizović na predstavljanje knjige kritika Jagne Pogačnik, udarničko seoskog naslova “Kombajn na književnom polju”. Bio sam riješen poniziti se pred njom i moliti je na koljenima da mi za početak sredi pisanje kraćih recenzija knjiga u “Jutarnjem listu”. Taj njezin “Kombajn” predstavljali su pisci Roman Simić Bodrožić i Zoran Ferić. Dok sam ih s namještenim, idiotskim osmjehom slušao iz prvog reda, razmišljao sam kako su svi oni već godinama lijepo ušemljeni i namješteni jedno na drugoga poput golubljim izmetom zasranih crijepova na krovu Vile Arko. Ferić i Simić njeguju prijateljstvo s kritičarkom Jagnom i uvijek mogu biti sigurni da će u Jutarnjem dobiti povoljnu kritiku. I da će se ona poput lavice založiti za njih kad bude žirirala za neku književnu nagradu. Uostalom, Jagna je sama izjavila u jednom broju književnog časopisa “Tema” kako joj nakon svake pohvalne kritike Ferić i Simić pošalju buket orhideja na redakcijsku adresu i da ih ona zbog takvih bečkih manira smatra najvećim đentlmenima među živućim hrvatskim piscima.

Nakon promocije, prišao sam Jagni i Feriću dok su za pultom knjižnice ispijali gusti sok od borovnice.

– Pavle Svirac – predstavio sam se i pružio Jagni ruku. Zadržao sam njezin dlan u svojoj ruci i više nego što je trebalo. – Očajan sam – rekao sam joj ponizno poput Ivice Kičmanovića kad je tek došao u Zagreb. – Pod hitno moram početi pisati književne recenzije u nekim ozbiljnijim novinama ili sam propao.

– Puno tražite – bez ikakve emocije u glasu odgovorila je ona. – Književnu kritiku istjeruju iz novina kao kugu… I ja se jedva držim u Jutarnjem.

– Ma, sve ja to znam… Ali šta se ne bi moglo…

– Počnite za početak pisat na “Booksi”, u sklopu onog “Kritisajz dis”. Kud bi vi odmah u novine, a još ni studij niste završili.

– U redu, shvatio sam – tvrđim ću, pomalo osornim glasom. – Trebao bih proći najmanje deset godina inicijacije da me pripustite u blizinu vašeg kruga. Pri tom bih svakome iz kruga morao peglat duge gaće i biljnom mašću masirat kurje oči.

Na ove donekle neprilične riječi, Jagna se okrenula od mene i nastavila nešto razgovarat s Ferićem.

– Ali doskočit ću ja svima vama – nastavio sam joj govorit u leđa. – I to sa odskočne daske zvane Miljenko Jergović… On je Amon Ra vašeg začaranog kruga. Vidio sam kako su se i Jagna i Ferić lecnuli na spomen Jergovića. – Ako njega uspijem obradit i ako me uzme pod svoje, svi ćete mi vi jako brzo jesti iz ruke…

– Gdje se jede? Ne vidim nikakve sendviče, samo sokove… – Stvorila se nakratko pored nas novinarka Novog lista, Maja Hrgović.

– Vidjet ćemo se mi uskoro – gunđao sam Jagni u leđa. – I to u redakciji Jutarnjeg lista.

Naglo se okrenula prema meni.

– Ma, nemojte mi reći – glas joj više nije bio onako miran.

– Da, možda ću već ovog proljeća umjesto vas sjediti u žiriju nagrade Jutarnjeg.

– Kakav megaloman – otpuhnula je ona. – Možda vas baš ta osobina poveže s Jergovićem.

– Spojit će nas i to – rekao sam – što više nećemo dozvolit da agitirate za Ferića ili Simića. Ove ćemo se godine Miljenko i ja svim silama uprijet da nagradu dobije… recimo Muharem Bazdulj.

– Sretno vam bilo.

– Meni je nagrada sasvim dosta. – Namignuo mi je Ferić.

Okrenuo sam se i odlučnim korakom izašao iz knjižnice. Znao sam što mi je činiti. Uskoro ću se, inšalah, spojiti s Miljenkom Jergovićem, živućim klasikom, kako mu neki tepaju.

Književna Groupie

*Po uzoru na Saint-Exuperyja, Književna Groupie će odsada sam ilustrirati svoje zapise o proboju na vrh hrvatske književne estrade.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More