prvo slovo kulture

Školski primjer filma koji na papiru zvuči obećavajuće, a u praksi podbacuje

Sveti zrak (Hawa Moqaddas, Izrael, 2017., 81min)
Režija i scenarij: Shady Srour
Uloge: Shady Srour, Laetitia Eido, Shmulik Calderon, Tarik Copti, Dalia Okal, Byan Anteer

Sveti zrak redateljski je debi Izraelca Shadyja Sroura, koji ujedno potpisuje scenarij te spremno uskače u cipele glavnog junaka Adama, Arapina kršćanina koji sebi i svojoj ženi Lamiji pokušava osigurati egzistenciju u Nazaretu, prezentirajući nam time taj religijski znamenit grad u modernom ruhu. I koliko god u svom prikazu današnjeg Nazareta koji, između ostalog, podrazumijeva koegzistenciju kršćana, Židova i muslimana, itekako uspijeva, Srourov uradak u nekim drugim segmentima na žalost podbacuje.

Nakon što sazna da mu je žena trudna te da fetus ima samo 50% šanse da preživi, dok paralelno pomaže bolesnom ocu koji se pak izlaže kemoterapiji čiji je uspjeh također samo 50% zajamčen, Adam se odluči na pomalo paradoksalan životni potez. U naletu božanske inspiracije koja rezultira naizgled suludom idejom, naš kreativni protagonist daje otkaz na poslu koji ga već dugo vremena ne ispunjava i odlučuje hodočasnicima prodavati ni više ni manje nego zrak sa svete planine.

Stvarajući specifičnu i često zaigranu atmosferu koja, opet paradoksalno, nije nimalo prožeta težinom, usprkos prikazu ranije spomenutih životnih nedaća, Srour nas upoznaje s omanjom paletom živopisnih likova kojima, u želji da izbalansira brojne sadržaje svog debija, na žalost ne daje dovoljno prostora. Tako imamo razgovorljivu filozofsko-pjesničku dušu u tijelu Adamova oca, lokalnog svećenika koji prodaju religijskih suvenira dozvoljava samo prodavaču koji s njim dijeli postotak profita i, naposljetku, karizmatičnu Lamiju, koja ponosno i bez ustručavanja živi sve dimenzije ženskog bića – od otvorene i samouvjerene seksualnosti, preko odlučne borbenosti pa sve do nježne ranjivosti i djetinje vrckavosti.

No najzanimljiviji je ipak sami Adam, koji se, nakon što ga doslovce prosvijetli ideja o mogućnosti zarade na lakovjernosti pobožnih hodočasnika, stvarno svaki put popne na to brdo i diže prazne bočice prema nebu ne bi li se “napunile” zrakom. Osim humorističnog efekta i neosporne originalnosti, sam taj čin daje dodatnu dimenziju njemu kao liku jer makar on kao kršćanin kapitalistički eksploatira vlastitu religiju, ipak svaki put odradi taj, zapravo krajnje simbolični, čin odlaska “gore” i “hvatanja zraka”. Samim time njegova ultimativna marketinška retorika koja glasi kako on u biti ne prodaje zrak, već koncept, odnosno podsjetnike na koncepte ljubavi, mira, prihvaćanja i zajedništva, dobiva na dubini i iskrenosti uslijed njegove voljnosti da uloži taj minimalni i naizgled apsolutno beskorisni napor uspona i izlaganja sebe i bočica “svetosti” zraka koji okružuje mjesto kojem toliki ljudi pripisuju i na koje toliki projiciraju sve gore navedene kvalitete.

Ipak, koliko god sama priča o prodaji zraka zvučala kao originalna ideja i idealna centralna točka radnje koja otvara veliki prostor za igru, humor i oštru društvenu kritiku, ono što je iznenađujuće jest da se Sveti zrak zapravo uopće ne vrti oko toga. U središtu je sam Adamov život, čije konce on pokušava poloviti dok paralelno žonglira s nezadovoljstvom poslom, kreativnim idejama koje nikako da unovči, ocem koji ima rak i činjenicom da mu je žena trudna te da će to, jebiga, koštati. U konačnici, ideja o profitiranju od hodočasničke lakovjernosti postaje (i u filmu je prikazana kao) samo i upravo to – “jedna od” originalno-suludih ideja koja zaživi do mjere u kojoj je to moguće i koja je tu isključivo da posluži svrsi. Rekla bih dakle da je film koncipiran na način da nam je prezentiran samo mali odsječak vremena u životu jednog prosječnog čovjeka koji, igrom slučaja, sadrži i crticu o pokušaju pokretanja novog biznisa prodavanjem zraka.

I koliko god se to samo po sebi inherentno odupiralo kategorizaciji tj. podjeli na “dobro” i “loše”, Sveti zrak upravo zbog toga kronično pati od raspršenosti fokusa, što rezultira time da niti jedan narativni segment ne dobije posvećenost i razradu kakvu zaslužuje, a po ekstenziji ni zadovoljavajući tj. katarzični zaključak. Stoga smatram kako je Sveti zrak školski primjer filma s konceptom koji na papiru zvuči obećavajuće, a u praksi podbacuje, odnosno izvedbeno ne uspijeva ostaviti dojam zaokruženosti, poantiranosti i, meni osobno najbitnije – cjelovitosti. Pa kao što Adam hodočasnicima prodaje koncept, a ne zrak, tako je sveukupni dojam kako nama film, svim svojim kvalitetnim sastavnim elementima usprkos, prodavanjem svog koncepta zapravo prodaje upravo – zrak.

Koraljka Suton

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...