“Sveti ljudi” kao reklame za toleranciju koja se nosi ove sezone

Davor KonjikušićVeć i naslov izložbe “Sveti ljudi” Davora Konjikušića, otvorene u ponedjeljak u Galeriji SC indicira velike, ali nipošto neostvarive, ambicije njezina autora. Ali o njima poslije.

Na izložbi možemo vidjeti portrete (sa šablonom za centriranje lica kakva se koristi pri fotografiranju za osobne dokumente) tražitelja azila u Hrvatskoj, ljudi mahom s drugih kontinenata koji su silom prilika morali napustiti svoje domove. Fotografije su izrađene na pleksiglasima, ovješene u prostor i elegantno osvijetljene odozgo, a uz njih tu je i video koji dokumentira te portrete kao plakate u javnom prostoru, kao i fotografije oštećenja istih plakata. Naziv izložbe termin je iz rimskog prava, a odnosi se na obespravljene građane.

Izložba želi ukazati i na izljeve rasizma i ksenofobije prema azilantima koje su pokazali zagrebački građani, kao i suočiti ih s postojanjem tih manjina. Portreti kakvi se koriste za osobne iskaznice tu su indikatori „službenog identiteta“ kojemu azilanti teže, državljanstva, koje im jamči (barem formalno) jednaka prava kao i drugim građanima.  Blagi smiješak subjekata stvara dojam simpatije prema njima, i „nježne ljudskosti“ koju angažirani umjetnici tako uspješno prodaju na veliko. Ipak, ne treba misliti da je netrpeljivost rezervirana samo za neuke šoviniste: naime i prosvijetljeni umjetnici – aktivisti poput fotografa Konjikušića – jako dobro znaju koga žele, a koga ne žele vidjeti u svojim krugovima, tko ima pravo sudjelovati u javnim (izložbenim) prostorima, a koga ćemo tretirati kao „gosta“, koji se tek može diviti umjetnosti koju stvaramo (poput turista na rasističkoj špici humoristično – dokumentarnih Hrvatskih kraljeva).

imigranti trg europe 2Uistinu, i oni čija su usta puna tolerancije imaju svoje „Druge“, što je termin koji je izvorno označavao odnos prema bilo kojem „subjektu koji ima osobnost“ (prema Solaru u Književnom leksikonu), a danas se isključivo odnosi na manjine, obespravljene, unesrećene, zaboravljene, ponižene i uvrijeđene, što je posljedica povećane skrbi brižnih umjetnika i mislioca zabrinutih za vrijednosti civilnog društva.

Mogao bih zamarati čitatelja listom naučenih pojmova koji se obično nižu povodom ovakvih izložaba, ali za to vas upućujem na katalog. Ali, kako je u reklamnom mediju kod dvostruki (a sastoji se od prezentirane istine i one koju se pokušava sakriti), a ovaj se projekt koristi baš njime, pokušajmo vidjeti što je ono što umjetnik skriva iza velike priče o nesretnim i nevidljivim ljudima u našoj okolici.

Portreti u gradu bili su postavljeni na prostor rezerviran za reklame. Komercijalna funkcija tog prostora time se nipošto ne subverzira, nego dapače, koristi se njezin pun potencijal. Naime, svaki od tih radova bombardira nas poput reklame ne samo autorovim politički korektnim i suosjećajnim stavovima punim „moralne ispravnosti“, nego djeluje i na našu savjest, ističući kako smo upravo mi (društvo) ti koji dozvoljavaju segregaciju i obespravljivanje jedne skupine ljudi. Stavljajući ih na plakat on im daje (doslovce) lice i (metaforički) glas. Međutim, plakati u gradu bez podataka o ličnostima koje prikazuju, navode na zaključak da autoru činjenica što njegova poruka neće doseći dalje od uskog kruga ljudi koji se umjetnošću bave – ne predstavlja nikakav problem. Izložba ionako nije tu zbog Jadnika, niti je Konjikušić Hugo ili Delacroix, koji će svojom umjetničkom vizijom ocrtati rađanje nove svijesti sugrađana, a niti se čini da to želi.

Autor je vjerojatno pretpostavljao da će grozni Hrvati iskazati svoj dobro poznati šovinizam, pa je zato predvidio pokazivanje „reakcija javnosti“ na ovoj izložbi, međutim većeg vandalizma je izostalo. Tu dolazimo i do zanimljive spoznaje – za dokazivanje željene poante nužna je simbioza aktivista i fašista. Želimo li biti umjetnički superstar moramo nekako dokazati postojanje problema na koji ukazujemo (opće znanje nije dovoljno). Ovaj projekt ne uspijeva u toj provokaciji. Daleko od toga da ksenofobije nema, ali možda bi isticanje konteksta lakše isprovociralo huligane na ostavljanje traga na plakatima, a time bi se i ovaj rad doveo do svoje tendenciozne poante, koja bi razotkrila našu (društvenu) netrpeljivost. Pitanje je, može li tim navođenjem biti stvoreno vrijedno umjetničko djelo? Pada na pamet pjesmica koju Borat izvodi u američkoj zabiti, kao puno elegantnije postignuta provokacija (i ova europska zabit čeka takvo sardonično raskrinkavanje, ali i suptilnijeg provokatora).

Etički aspekt korištenja tih, „svetih“ ljudi, u svrhu autorovog vlastitog lansiranja na zagrebački Parnas nije zaobiđen, jer će se tijekom izložbe održati okrugli stol s pitanjem: „Eksploatira li umjetnost?“, ali čini se da je ono tek retoričke naravi (odgovoreno je više puta – čak i u katalogu izložbe, da se „politička pitanja moraju i trebaju tematizirati kroz umjetnost […] ali i da umjetnost nije dovoljna“).

Baviti se manjinama izuzetno je in u umjetnosti danas, a Konjikušić je genijalno uhvatio taj plimni val, zadobio „javne prostore“ i galeriju SC, a na otvorenju njegovoj se socijalnoj osviještenosti divilo stotinjak dokoličara koji se bave umjetnošću (poput mene), da bismo na koncu istoj toj društvenoj osjetljivosti nazdravili graševinom na tulumu s DJ-em u galeriji. Znakovit je i fotografov antikapitalistički stav, praćem izljevima pravedničkog bijesa spram velikih trgovačkih lanaca, koji se pitomo povlače pred „nevjerojatno povoljnim“ cijenama IKEA–inih okvira za slike, što također možemo vidjeti na ovoj izložbi.

Bolno je jasno da je društveni angažman ovog projekta poza, a korištenje najaktualnijeg problema (otvaranje centra za azilante u Zagrebu) put je do instant slave koju mladi fotograf grabi objema rukama, u noći svog sjajnog zagrebačkog otvorenja. Zato se i ove fotografije čine kao svojevrsne reklame za toleranciju koja se nosi ove sezone: kao da nas sa svakoga od njih gleda golema Konjikušićeva glava.

Autorova ambicija nam je sada jasna: on je nakanio nastupiti na velikoj HT-ovoj izložbi sljedeće godine i možda i pobrati neku nagradu. Hoće li iznos nagrade, ako mu se posreći, uplatiti nesretnim zagrebačkim azilantima? Ili je njegov posao gotov, njegova savjest očišćena sponzoriranim vinom i ludim DJ-em s otvorenja, te koketiranjem s divnim intelektualkama, ove hladne ranojesenske večeri u Galeriji SC?

 

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...