Sve manje zlata, sve više mizantropije

Bliži se kraj Splitskog ljeta koji je uz koncerte, opere, balete i drame po 59. put pokušao osvojiti srca zaljubljenika u umjetnost.

Uz dvije sjajne dramske premijere, jedna od njih – Timon Atenjanin – posebno je oduševila publiku koja je još jednom uz  Shakespearove riječi ostala čvrsto na zemlji u 21. stoljeću, ponovo se uvjerivši u Shakespearove vizionarske sposobnosti.

Režiju predstave Timon Atenjanin potpisuje veteran kazališne režije Georgij Paro koji je režirao više od 150 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Timon Atenjanin rijetko se kada izvodi u svijetu, zato što, za razliku od ostalih Shakespearovih djela, ne posjeduje ljubavne zavrzlame, obiteljske tragedije i kulminacije sukoba, već je fokus na likovima, odnosno prvenstveno na Timonu. Timon je žrtva vlastite humanosti koji uz svo svoje zlato, zemlju i novac ipak najvećim bogatstvom smatra svoje prijatelje.

Živeći u rasipnosti, časteći, dijeleći i računajući na svoju elitnu gospodu, upada u zamku koju je sam sebi godinama kopao. Baš kako Baudelaire u svojoj pjesmi kaže:

‘Koga najvoliš, zagonetni čovječe,

Oca ili majku, sestru ili brata?

Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.

A prijatelji?

Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.

 

Iako je predstava svojim velikim dijelom predvidljiva – jer već na početku shvaćamo da će Timon onog trenutka kada ostane bez novca ostati sam – zbog spretne redateljske ruke čini se kao da je cijela predstava kulminacija. Paro je fokus stavio na scenski nastup glumaca, na monologe, dijaloge te snagu glume, a to mu je velikim dijelom i uspjelo. Granice suvremenosti i stare Atene se ukrštaju, stapaju. U jednom trenutku, dvije striptizete izvode svoju kratku točku gotovo sjedeći i naizgled sasvim nezainteresirano.

Ono što je odigralo golem doprinos u ovoj predstavi je i sam prostor izvođenja predstave. Naime, prvi dio se odvija u Galeriji umjetnina gdje upoznajemo Timonov raskošni život,sudnicu i objedovanje atenske elite. Drugi dio se odvija na bedemu Cornaro gdje se iz mizantropije javlja Timonov suživot s prirodom. Gotovo kao da ne postoji mjesto gdje bi se bolje odigrala predstava, što je olakšalo scenografkinji Dinki Jeričević koja je u suradnji s prostorom dovela predstavu do njenog prirodnog staništa.

Kada je riječ o samoj kostimografiji, izgleda kao da je prevelik trud uložen da se prikaže suvremenost predstave, premda dramski tekst govori sam za sebe. Trpimiru Jurkiću, koji u predstavi igra Apemanta, ovo je stota profesionalna uloga: njegova je obleka u drugom dijelu zaista nalikovala na hipstersku opsadu Zagreba, a ne staru Atenu.

Glavnu ulogu tumači Villim Matula čija je metarmorfoza iz filantropije do mizantropije izazvala divljenje cijele publike. Baš taj potez, postavljanje Matule za Timona Atenjanina se uzima kao najbolji Parin potez. Matula je svaku ekspresiju odigrao potpuno autentično, dok je izgarao od gnjeva s osmijehom na licu, dok je žudljivo promatrao striptizete, pa sve dok je s mržnjom promatrao cijeli znani svijet. Od onog trenutka kada je o prijateljstvu pričao s takvim žarom u glasu pa sve do trenutka kad je okončao svoj mizantropski život – bio je pravi i jedini izbor za ovu veliku ulogu.

Nikša Arčanin također je pobudio mnogo pažnje, jer je svojim promjenama uloga od Hortenzija, vojnika i bandita, briljirao upravo u ulozi Kupida, transvestita. Goran Marković, koji je od pokornog i vjernog vojskovođe Alkibijada postao prognani atenski neprijatelj jedan je od rijetkih koji je od prvog časa drugog dijela na bedemu Cornaro prilagodio svoj glas i scenski nastup. Sreten Mokrović u ulozi Dvorskog je bio izvrstan, ostajući do krajnjeg časa vjeran Timonu.

Uloge su nosili još Vladimir Posavec Tušek, Filip Radoš, Mijo Jurišić, Duje Grubišić,  Ivo Perkušić, Marjan Nejašmić Banić, Nenad Srdelić, Josip Zovko, Arijana Čulina i drugi.

Usprkos neupitnoj umjetničkoj vrijednosti predstave, ono što je najviše uzdiže njezina je univerzalnost. Prateći likove gdje nam kazuju o modernosti obećanja i tradiciji neispunjavanja istih, gledajući kako  prijatelji okreću leđa u nedostatku zlata te pretvorbi moralne žene u nemoralnu zbog par zlatnika na zadignutoj suknji, sve je to odveć poznato, i sve je to tako svjetski i ljudski, i aktualno. Kao što je Kafka predvidio rat, tako je i Shakespeare predvidio raspad svega u nedostatku blagostanja.

Možda i nije stvar samo  u univerzalnost i viziji starijih,mudrijih pisaca. Stvar je u ljudima. Mi se ne mijenjamo, mijenjaju se okolnosti: sve je manje zlata, a sve više mizantropije.

Ines Ora

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More