Svako kazalište koje preživljava pod opsadom divljeg kapitalizma zaslužuje divljenje

americko kazalisteU Zagrebu ovih dana traje festival ”PS122 – Američko kazalište u Zagrebu” na kojemu će skupine newyorške downtown scene izvesti tri predstave. Fokus sve tri predstave, po riječima ravnateljice ZKM-a Dubravke Vrgoč, je žena.

Na programu su ove predstave: Smetnja vida Christine Masciotti u režiji Richarda Maxwella u izvedbi New York City Players, autorski projekt Tine Satter Galeb (Misleći na tebe) te solo projekt gluice i plesačice Okwui Okpokwasili i redatelja Petera Borna Bronx Gothic.

U sklopu festivala organizirana je prošlog vikenda i radionica na kojoj su sudionici festivala razgovarali o sličnostima i razlikama američkog i hrvatskog teatra. U radionici su sudjelovali i Linda Mancini i Jay Smith, glavni glumci predstave Smetnja vida, nekoliko glumaca newyorške downtown scene te glumci ZKM-a Danijel Ljuboja i Urša Raukar. Glavni zaključak cijele radionice bio je da je situacija – loša. Jedna prilično dosadna i zamorna konstatacija kada je riječ o stanju teatra, no iznenađujuće je to što ni u Americi nije mnogo bolje.

Naime, američki glumci konstatirali su jedno: ”Postoji Broadway. Veliki Broadway. Sve ostalo je off-Brodway i zahtijeva silan rad i trud da bi se predstava dobro odradila i prihvatila.” Linda Mancini je, govoreći o uvjetima rada PS122 kazališta, rekla kako zapravo rade u školi, a sve probe odvijaju se u učionicama. No, ipak, predstavu Smetnja vida radili su samo dva tjedna – što zaslužuje divljenje, s obzirom da je riječ o duodrami s golemom količinom teksta, ali i fokusom na snažne emocije na sceni.

Naizgled se činilo kao da Američka kazališna skupina ima prilično romantičan pogled na europsko kazalište. Kako Linda kaže, parafraziram:

”U Europi je umjetnost naslijeđe, dok se u Americi umjetnost rodila u kapitalizmu”.

I kazališne kritike potrebne su da bi predstava živjela, baš zbog kapitalizma, a jedine kritike koje se zaista cijene su one u New York Timesu, gdje se prostor za kazališnu kritiku sveo na nekoliko rečenica. Ipak, kad su o stanju kod nas progovorili Urša Raukar i Danijel Ljuboja, činilo se kao da se romantičarski pogled na europsko kazalište pomalo topi. Kad je riječ o kazalištu, izbor je jednostavan – ili ćeš raditi tradicionalno kazalište ili se suočiti s tim da ćeš uvijek raditi više poslova da bi mogao raditi onaj koji voliš.

Ono što se na radionici nametnulo kao najveća razlika između američkog i europskog (u ovom slučaju hrvatskog) kazališta je ta što u Americi ne moraš imati diplomu da bi glumio. Možeš sve, samo ako to dovoljno želiš i spreman si uložiti sav svoj trud u to – tamo još živi američki san. Kod nas je drugačije: ako si školovan na Akademiji, imaš više šanse za uspjeh.

Slušajući Lindu Mancini, Uršu Raukar, Petra Leventića, Jaya Smitha i ostale glumce iz američke trupe, dojmila me se očigledna vitalna vjera u suradnju koja nadilazi sve prepreke postavljene pred kazalištem 21.stoljeća. Svi su svjesni da je situacija sve teža zbog toga što se publika teško okreće nekonvencionalnom teatru, no nitko zbog toga nije voljan odustati. Ljudi koje sam prošlog vikenda imala priliku slušati čiste urede, rade birokratske poslove, peru čašu i konobare da bi mogli raditi posao koji vole. Ovdje je zaista riječ o čistoj, pravoj ljubavi koja je najsretnija dok pati. Dok radi. Dok živi.

Sva ova mala njujorška kazališta rođena su u patnji, pokusi su se provodili tko zna gdje sve ne, a trupa se mijenjala. No, teatar nadživljava sve to. Na kraju, ne začuđuje me romantičarski pogled koji se krije u američkom gledanju na europski teatar – jer sve što je preživjelo opsadu divljeg kapitalizma i zaslužuje takvo divljenje.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...