Suze na promociji Simićeve zbirke

Dan nakon što sam se sa Sandićem i Aleksandrom Hut Konom vratio iz Nizozemske, Stojka me povela na promociju svog književnog idola Romana Simića Bodrožića. U Profilovoj knjižari predstavljao je treću zbirku priča naslovljenu «Nahrani me».

Roman je na promociji bio besprijekorno počešljan na “idiotku”, frizuru koja je bila popularna među fakovcima, a prvi ju je isfurao Robert Perišić. Ovaj put imao je na sebi planinarski džemper sa uzorkom božićnih, ukrašenih grana u kojem se doimao baš nekako blagdanski svečano.

Svašta je govorio. Rekao je da se u ovoj zbirci potpuno ogolio i da je shvatio da je njegova najvažnija književna tema obitelj, važnija čak i od toga da po drugi put dobije nagradu Jutarnjeg lista. Završio je riječima:

– Ovaj Badnjak svakako želim provesti sa svojom obitelji. U šumi ću snažnim pokretima iščupati jelku koju ću nakon Božića ponovo zasaditi u vrtu naše obiteljske, kuće tako da je na idući Badnjak opet mogu vlastoručno iščupati i ukrasiti.

I još je, nakon kraće šutnje, poentirao:

– Da su bar i ljudi kao ta božićna drvca. Da ih se nakon što umru može zasaditi u zemlju, pa do iduće godine ponovo izrastu, ožive.

Kritičarka Jagna Pogačnik zakolutala je očima kao onda kad je u emisiji “Knjiga ili smrt” govorila o slabim stranama Gromačinog romana “Božja dječica”. Novinar Bookse Neven Svilar tupo je zurio preda se, pokušavajući prikriti da su mu usta natrpana kesten-roladom koju je dohvatio sa stola za zakusku. U tom bi trenutku bio savršena ilustracija naslova “Nahrani me”, puno bolja od onih riđih čekinja na naslovnici, koje kao da su fotografirane na Houllebecquovoj guzici.

Stojka je do mene počela ridati, nije se mogla obuzdati. Ramena su joj se tresla kao da poskakuje na lopti za pilates. Nisam znao što da radim.

Tada je Roman ustao od predstavljačkog stola i dokoračao do Stojke. Šaptom ju je upitao:
– Što je bilo? Jesam li rekao nešto što nisam trebao?

– Ma, ne… – grcala je ona. – Ali ono kad si počeo govoriti o iščupanim jelkama… To mi je vratilo sjećanje na jedan traumatični Badnjak iz djetinjstva.

– I većina je mojih Badnjaka prije nego što sam se oženio bila tužna… – tiho će Roman. – Pogotovo onaj jedan kad sam bio s fakovcima na Komiži, a Karuza mi se pijan izrigao u juhu od bakalara. Nekoliko kapljica bljuvotine zahvatilo mi je i kosu koja mi je tada bila prilično duga i zbog koje me jedriličar i pisac Damir Miloš u šali nazivao Partviš.

– I moj se tata na taj užasni Badnjak zamalo izrigao u juhu… – otpočela je Stojka. – Mama ga je poslala popodne da kupi bor na tržnici, a on se vratio sa samo par sasušenih grana i užasno je bazdio na alkohol. Mama je poludila, izgubila je kontrolu nad sobom. Dohvatila je tatinu skupocjenu violinu iz devetnaestog stoljeća, rad mađarskog majstora Paulusa Pilata, tata je za nju u Salzburgu iskeširao čitavu ušteđevinu u francima… Njome ga je, kao batinom, počela udarati gdje god ga je stigla zahvatiti, najviše po glavi. Tata je vrištao kao majmun pred dolazak cunamija, laktom je zaklanjao glavu, pao na koljena. Violina je napukla na nekoliko mjesta. Tata je ridao, kleo se da nikad više neće taknuti bocu, pogotovo na Badnjak. I mama je, kad se malo primirila i vidjela što je napravila od skupe violine u koju su tako puno uložili, počela gotovo živinski ridati… Evo, sva se tresem kad se toga i sad sjetim. – Ispružila je Stojka drhtave dlanove prema Simiću.

– Tvoj tata je bio violinist? – upitao je suosjećajno Roman.

– Da, svirao je u Zagrebačkoj filharmoniji. Dok ga zbog alkoholizma nisu potjerali u prijevremenu mirovinu.

– Onda svakako pročitaj priču «Tako je govorio Majakovski», imaš je tu u ovoj mojoj najnovijoj zbirci. I tamo je violina mom glavnom liku zagorčala Badnjak. Odnekud su mu u glavi, baš na Badnjak, počeli odjekivati zvukovi violine. Bio je to početak ludila. Do Nove godine bio je već strpan u ludnicu Vrapče u kojoj su ga zbog obrijane glave doktori prozvali Majakovski… Puno sam truda uložio u tu priču. Kao model poslužio mi je moj dobri prijatelj, pisac Zoran Ferić. On često ima slušne halucinacije… Na primjer, ove godine kad je dobio tri književne nagrade, on je unaprijed znao da će ih dobiti jer mu je to, dok je držao radionicu kreativnog pisanja, neki glas šaptao na uho.

– Dobro si rekao na početku promocije, obitelj zna biti veća muka i od rata, logora. To je negdje rekao i iskusni pisac David Albahari čiji su roditelji preživjeli holokaust – rekla je Stojka, još šmrcajući.

– Ali i najveći izvor zadovoljstava – pripomenuo je pomalo strogo Simić.

Vidio sam kako novinari Neven Svilar i Maja Hrgović te njegove riječi marljivo zapisuju u notese. Maja Hrgović je oko ustiju imala komadiće krastavca sa jednog od kanape sendviča pripremljenih za zakusku nakon promocije, a ona je dva potrpala u usta prije promocije. Na šiškama joj je bilo malo majoneze, valjda je previše zamahnula glavom u trenutku kad je zagrizala u ukusni sendvič s Pik šunkom.

Tek sad sam shvatio u kojim je emocionalnim problemima Stojka. Stari joj je očito bio disfunkcionalniji od mog starog. Ali moj je stari bar početkom devedesetih mjesec dana bio na ratištu, kod Vinkovaca. Komadić gelera otrgnuo mu je pola uha, pa je još više podsjećao na pit-bula. Bar ima neko opravdanje za svoja alkoholna ludila. A ovaj Stojkin dakle gudi violinu u Filharmoniji. Taj sigurno nije vidio “R” od ratišta, jedino ako se nije prijavio u onu umjetničku bojnu u kojoj je zajedno s pjevačicom Terezom Kesovijom kuhao grah. Jedino u što sam sad bar siguran je da joj stari nije Srbin i da onda neće bit problema kad Stojku upoznam sa svojim starim. Pa ne bi valjda Srbin svirao u Zagrebačkoj filharmoniji, pomislio sam. Ili može i to?

Kad smo nakon promocije izašli na Bogovićevu, Stojka je sa potpisanim primjerkom Romanove knjige pod rukom, rekla:

– Obožavam Romana. On se ne boji razgolititi sebe i svoje emocije. I zato je on za mene veći muškarac i od… ne znam koga.

Pomislio sam kako u biti ima pravo. Da nisam toliko emocionalno stisnut poput proze Roberta Perišića, sigurno bih Stojki do sad već uspio nekako dati do znanja koliko je želim potorbat.

Dok sam je pratio do tramvajske stanice, pokušavao sam je nagovoriti da ode sa mnom na otvorenje Interlibera, ali me uopće nije slušala – hodala je čitajući prvu priču u knjizi, “Lisice”, i pritom glasno uzdisala kao da probavlja neku tešku bol.

 

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More