Suzana Matić: Moje pisanje često je bilo više ranjavanje, nego cijeljenje

Arhitektica, autorica, blogerica i majka dvoje djece, Suzana Matić, nedavno je objavila svoju prvu knjigu pod nazivom Samosanacije koja je i povod ovog razgovora.

Pisanje kao pomoć, kao sanacija, kao terapija, kao lijek – koji je naš, samo naš, ali djeluje. Pričajte mi ipak o nuspojavama?

Iako naslov knjige jest Samosanacije, iako u zaglavlju bloga čijim prosijavanjem je knjiga i nastala stoji Visoko podizanje krovnih greda, lijepljenje ogledala i nešto krpljenja i kotlokrpljenja, iako je adresa samog bloga tesari.blog.hr povezana sa Salingerovom pričom, a blog Samosanacije nastao u času kad sam si bila najmanja i htjela dorasti do tih krovnih greda… istina je ta da je moje pisanje na blogu često bilo više ranjavanje, nego cijeljenje. Jer ta emocija koju lovim po sebi i po redovima u kojima je ispisujem, ona, barem u mom slučaju, jednom kad je napisana nije puštena van, nego baš suprotno – ona je prepoznata, ulovljena, i usvojena, ja sam je imenovala svojim imenom i sebe njenim, od mene je narasla i mene je preuzela.

Ona nije ni otišla niti nestala. Ja sam je izvukla pecajući po nesvjesnom, ali sad je tu na svjetlu i batrga se… omeđena i zauvijek zatvorena u marginama teksta. I da je nenapisana ona bi u mehanici života možda bila brzo nadglasana recima iz Radnog staža ili nekim drugim koje moram odigrati i ne promišljajući ih, no jer je umrežena u onim recima koje sam ispisala svojom rukom, ona se sada živo bori za tu – Svoju riječ. Ja sam pišući možda čak i kopala tu neku rupu van sebe, daleko od sebe, da bih u nju iz one u prsima presadila neku svoju tajnu koja je postala teška ili neizdrživa, ali frule od šiblja koje su onda nikle pjevale svoju rugalicu toliko glasno, da sam si morala priznati: – Da, u cara Trajana jesu kozje uši. Pogotovo jer sam ih sama vidjela.

Svaka stvar koju napišemo o sebi, je bez obzira na svoje boje poput paste za zube istisnute iz tube – koliko se god trudili, ne ide natrag unutra. Ali svejedno, ima jedna druga stvar u tome. Jednom kad si napokon priznaš sve svoje ranjivosti… nikad se čvršće nemaš u rukama.

Cijela Vaša knjiga svjedoči jednom suočavanju, naizgled s tim Drugim, Njim, međutim, to je naravno – suočavanje sa sobom. Ne na onaj patetičan, new age način no puno elementarniji susret? I vi vjerujete da je jedini važan dijalog koji valja da povedemo u životu onaj sa samim sobom?

Za mene je sav smisao mog pisanja bio pokušaj da dođem u dodir sa čežnjom u sebi. A kad govorim o čežnji… i da se ovdje malo vratim – samosanacijama; – ja ću uvijek radije poginuti od iste stare čežnje nego da me spasi neka nova iscjeliteljska metoda. Pa bilo to i pisanje.

No naprosto, ti moji uvjetno rečeno “najgori” trenuci su isti oni koji su izvukli ono najbolje iz mene. Ne bih ih se odrekla, ne bih ih mijenjala. Samo što se oni uglavnom ne mogu podijeliti. Oni su kao ona gorka čokolada s čilijem. Najbolja, intenzivna, rafinirana… ali ne može se podijeliti sa svima.

Pa smo u njima, čak i ako smo svoje emocije stavili u izlog, ipak jedan na jedan sa sobom. No u mom slučaju je i to “biti sama sa sobom“, višeglasje koje često prerasta u kakofoniju. Ja intenzivno pišem na dva bloga, pa je čak i ta moja alterlikinja rascijepljena, i sve je uvijek barem – duplicirano. Alisa i ogledala su moja Larina tema.

Taj moj svijet obojen molom i razbijen u ogledala koja su često optužujuća nije jednostavan i lak svijet, ali ja baš u njemu takvom udišem zrak slobode i nalazim razloge za svoje životne borbe, a onda i pobjede. Jer da mi je sve dano, da ne osjećam ta silna nedostajanja i glad za tim svijetom, a istovremeno i tu bolnu granicu između sebe i njega, da nisam uvijek pomalo otuđena i izdvojena, da ne postoje ta ogledala, to nedohvatljivo Drugo s one strane srebrnog stakla, taj moj odraz u svijetu – ponekad blagonaklon, drugi put optužujući – ne znam što bi onda bio moj pokretač. Ja svoja nedostajanja čitav život lovim riječima, moja knjiga je knjiga o nedostajanju, moja knjiga je knjiga o fantomskoj boli, kad te boli taj Drugi o kojem me pitate, kad te boli ono što nemaš… i iako mi se ona rugaju sa svog stalno drugog mjesta koje je uvijek bar jedan horizont ispred, ja se nisam prestala nadati da ću ih jednom uspjeti imenovati, prokazati, opisati… Moja najvažnija rečenica o meni i tom Drugom je možda moja najvažnija rečenica uopće: … jer je ono što nam nedostaje, ono što najviše jesmo.

Sami sebe možemo spasiti? Do tog uvjerenja vjerojatno se ne dolazi odgojem, prije iskustvom? Ili?

Spas u stvari i nije neki moj quest. Tko želi biti spašen drugačije živi. Vlastite životne obrasce jednostavno sam ponavljala previše puta da bih se mogla uvjeriti da sam tragala za spasom. Spas je na neki način uvijek i kraj bajke, no baš to mjesto je za mene uvijek bilo nepodnošljivo. Jer… što onda? Pa sam možda i svjesno svoju junakinju bez milosti izlagala brzinski sklepanim “„čudovištima“ (emocijama), prinčevima s krunom od staniola, a namjesto rješenja koje bi bilo lako dostižno u okvirima jednog poštenog stoljetnog sna, otimala sam joj čak i mogućnost jedne jedine prospavane noći . Ali znam da mi je uz sve to ipak bila zahvalna; jer jedino što je moju likinju ikada plašilo i od čega je bježala bila je ta preteška mogućnost da će bajka postati prelaka, rješiva, i završiti s, ne znam … stambenom štednjom, dva auta paralelno parkirana pred kućom, pretijesnom cipelicom od pleksiglasa koja se ne da razbiti… spasom. S tom nesnosnom mogućnosti da će njena priča završiti s Happily ever after, a da će pitanja ostati neodgovorena. Ja uistinu na bih imala baš ništa protiv Happily ever after, kad to ne bi značilo da je bajka gotova. A Happily ever after, baš znači baš to. No koliko mjesta tu onda ostaje za vjeru u čudo?

I istina… moja je likinja odradila jako velika poglavlja svoje knjige bez vjere – samo golom hrabrošću, i to možda zvuči upravo romantično i bajkovito, ali svejedno nije bilo ni najmanje zabavno. Ali to je nekad jedino što možemo. Ipak, meni je nužna nedovršena priča, to da se pitam što je sljedeće na redu i dokle to uopće može ići, i stalna potreba za čudom. Pa kažem Spas sigurno nije moj krajnji cilj. On je možda tek neki dovoljno daleki Sveti Gral koji će opravdati moje dugo putovanje, moje ratove, moje emocije, pisanje. Ja pišući ne tražim spas, nego prije neki neki udarac čežnje koji ima slavenske crte lica, pa da onda mogu pobjeći Ahmatovoj i reći: “Ovo je dobro. Ovo baš jako boli. Ovo je mjesto za moj prvi red”. I prijaviti se na audiciju za glavnu anti-junakinju neke moje samopriče.

Ali opet, ma kako životno njegovala ta neka stanja od kojih ljudi uglavnom zaziru, jer su ona ujedno i moji najjači intenziteti, (jer sam živeći i pišući ih bila najispunjenija, a to je jedino što ja brojim) – ja ipak baš nikad nisam mračna. U baš svakom svom tekstu ja slavim život i po nekom svom ugrađenom defaultu pokušavam izvući ljepotu iz Svijeta i s onih mjesta gdje je navodno i nema. Smjer moje Alise nikad nije down the rabbit hole, nego vertikalno gore.

Što pisanje ne može?

Ponekad sam svjesna da dok pišem metafore svog nevidljivog života, onog koji nije kuća, poso, birtija … metafore onoga što sam htjela, što sam mogla, onoga što sam zahvatila, što je iscurilo kroz prste, a što je ostalo kao mastan talog od kave, promašujem toliko potpuno da je gotov proizvod gotovo kao epitaf onoj drugoj sebi.

A pišući se u svojim tekstovima znam čak i to da jako riskiram, jer dok se pišem tu neku davniju, slutim da vjerojatno gubim neku po Život važnu lekciju iz tekućeg Života.I oduvijek je bilo tako:- Matić, ovo ti je matematika. Ajde ti izađi lijepo van na hodnik, pa si ga tamo piši koliko te duša želi!

A kako duša uvijek želi previše, Život kaska za gradivom. Pa skoro da mi je svaka ispisana priča dala životni minus u bar jednom svom retku. Ipak, ne znam hoću li ikada postati bolja za pametniji stav, ali ja cijeli život ustvari živim protupitanje: – Što život ne može? I slažem se, od samo nekoliko riječi moguće je napraviti i brak i djecu i na koncu čak promašeni život, ali po meni to samo govori o snazi riječi, a to što poslije život može ispasti promašen i lažan – e to je slaba točka života. Uglavnom, ja nikada neću degradirati riječi. Ja ću uvijek pisati iznad svog života, a život neka se onda lijepo potrudi da to dosegne.

A i što je to stvarni život, uostalom? Od časa u kojem sam se ipak napokon uspjela pomiriti sa svojim pisanjem, tako mi je strano napisati to – “stvarni“. Jer kao da na primjer ovo tu, što nas dvoje eto sada razgovaramo, što Vam govorim u nadi da ćete me Vi, a poslije i oni koji će to čitati razumjeti… – kao da to trenutno nije stvarnije od svega. A koliko su tek onda bile stvarne te priče koje sam napisala potpuno uronjena u sebe/tekst. Uistinu, ništa u mom životu nije bile “stvarnije“ od njih.

Kako ste znali da je došlo do kraja knjige? Do kraja cjeline? Strah od rasformirane forme? Ili tog straha nema? Pogotovo kada je u pitanju prvijenac.

Moja knjiga ni u jednom času nije pisana niti zamišljana kao knjiga. Ona je bila jedna naknadna oduka i ujedno jedina odluka o pisanju koju sam donijela, jer sve one dramatične o skidanju s njega nisam uspjela ispoštovati. Bila je to odluka s kojom sam htjela iskupiti sve svoje nesanice, sve svoje neožudotvorenosti, sve te sate samoranjavanja. I nije nastala rastom, nego više urastanjem u sebe. Kao kad ti bolno urasta nokat. Hoću reći nastala je sažimanjem i prosijavanjem tekstova s bloga.

I to moje ponovno uzimanje vlastitih dijelova, to reanimiranje jednom potrošenog i odživljenog, to vađenje van iz mene žive onog što je davno zaspalo, pa slaganje svega u jednu novu cjelinu, u neko drugo tijelo, u knjigu bilo je i bolno i iscjeljujuće istovremeno. Pa iako je kažem samo pisanje često bilo više samoranjavanje, nego bilo što drugo, ta knjiga je ona travka po kojoj sam na koncu zacijelila. I da, ona je gotovo mobil sastavljen labavo žicom od raznorodnih elemenata, ali opet međusobno poznatih i prisnih.

Ispričat ću jednu priču: Još dok sam bila studentica, u Zagrebu je gostovao jedan jako poznati svjetski arhitekt koji je pokazivao slike svojih realizacija. I bilo je tu neko suludo stubište čiju sliku pamtim još uvijek, suludo stubište koje doslovce stoji ni na čemu. Fragilno, krhko, izlomljeno, labilno, lebdeće, nestvarno, nadrealno, što se vije nebu pod oblake, i pričao je taj jako poznati arhitekt da kad je statičar vidio nacrte te čudesne divote za koju je trebalo izračunati statiku, dokazati stabilnost na vjetar, na potres, na sva vlastita i korisna opterećenja kojima će konstrukcija biti podvrgnuta, da je statičar zavrtio glavom i rekao: – To se jednostavno ne može napraviti.
A poznati arhitekt je onda rekao: – Onda ćemo to napraviti bez tebe. I napravili su bez njega.

Pa eto, ta moja knjiga i njena konstrukcija je nešto što stoji ni na čemu: fragilno, krhko, izlomljeno, labilno, lebdeće, nestvarno, nadrealno, što se obremenjeno hrpom beskorisnih opterećenja pokušava približiti nebu pod oblake, nešto drhtavo i jako opterećeno na vjetar, a bome i na potres, nešto za što nisam imala statičara. Napravila sam je bez njega. I znala sam kad je gotova. Ja sam znala kako treba izgledati moje stubište. Ipak sam ja arhitektica.

Pričajte mi, molim Vas o vašim procesima pisanja, redigiranja, ukrašavanja fotografijom.

Iako se neki ulove baš za moje fotografije, meni su slova oduvijek važnija jer su me ona više koštala. Meni fotografija uglavnom samo pridržava skute napisanom tekstu; Riječ je doživotni predsjednik moje republike, da ne kažem oligarh, ali opet… i fotografija mi je upisana u krvnoj grupi. Pa gotovo da nema teksta koji stoji bez slike. Svejedno, ništa tu nije na silu, nije to neki koncept, jer ja naprosto nijedan koncept ne bih uspijevala slijediti dulje od tri dana, meni je spontanost uvijek najvažnija, no ja eto volim fotografiju i ona je ono crveno EXIT koje mi zasvijetli kad mi postane premračno u vlastitoj priči, ona je oduvijek taj moj sigurni izlaz kroz koji sama sebi pobjegnem.

I mogu reći da trenutno koja nikad nisam željela stvari, jer se u životu i tako sve događa, ipak žalim za jednim polaroidom koji sam u drugoj najnježnijoj dobi od šesnaest poklonila trećoj ljubavi svog života (uvijek ljubav mog života za jedan nadiđe i prebrika nježnost životne dobi). I taj polaroid je lovio slike koje su imale vijek trajanja, koje su blijedile i starile, koje su bile nesavršene, koje su hvatale život onakav kakav život jest – nenamješten i neuređen. A ja volim baš takve – nesavršene slike, slike koje imaju grešku i ranjivost, grešku ranjivosti i ranjivost greške, jer su zbog te greške i ranjivosti ljudske, u najboljem smislu te riječi.

Jer ona slaba mjesta u nama, ta mjesta ranjivih peta na spuštenim stopalima, ta mjesta slabog tkiva, blura, neizoštrenog fokusa i loše ekspozicije, sravnjivanja žuto-plavog u crno-bijelo, slabe gustoće, lošeg osvjetljenja, loše razvijena i loše fiksirana, sklona starenju i propadanju, jesu – ona su izvori teških emocija. Mislim, ne možeš negirati vlastite ožiljke i pete i stopala, ali eto, ja mislim da se baš u nesavršenosti nalazi klica hrabrosti i iskrenosti i kreativnosti.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...