Probijanje rubova i poništavanje barijera u lokalnoj vizuri performansa

U zajedničkom izdanju Durieuxa i Hrvatske sekcije AICA izašla je 2017. godine knjiga znakovita naslova Topoi umjetnosti performansa: lokalna vizura, renomirane autorice i sustavne kroničarke Suzane Marjanić te iznimne promotorice, kako to ističe urednik izdanja Marko Golub “umjetničke prakse performansa u Hrvatskoj”. U navedenoj studiji pojam topos Marjanić koristi “u značenju misaonih obrazaca, standardiziranih opisa i općeprihvaćenih metafora europskih književnosti od Homera do suvremenosti” oslanjajući se na izlaganja povjesničara i teoretičara književnosti E. R. Curtiusa (Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, 1948.).

Pjesmom Oči u magli Satana Panonskog a.k.a. Ivice Čuljka otvaraju se vizure. Naziru se te oči iza svakog slova ove kompleksne studije, i u svakoj riječi njezinoj. U magli se poigravaju te oči i tekstom vrebaju čitatelja, prate ga od slova do slova, obasipaju ga pojmovima, idejama, analizama i kritičkim konstruktima. Prelijevaju se iz magle u riječi pa se prema čitatelju uzdižu. Oči su te u rukama vašim, dragi čitatelji, sadašnji i budući. Svakim novim retkom one dopiru da vas otvarajući svjetove, rastvarajući topoe u njima.

U Topoima se nižu analitički tekstovi u dvadeset jednom poglavlju i više od pet stotina stranica o žanru umjetnosti performansa do njezina ruba. Inače su u teorijskim i kritičkim djelima česte rasprave o žanru samom, a osobito o žanru u književnosti, filmu ili umjetnosti. O žanru se može raspravljati kao o jednoj od mnogolikosti umjetničkog izražavanja. Tako bi se i performans[1] mogao razumjeti kao žanr umjetnosti, žanr koji se prepoznaje na njezinu rubu. I ne smeta jer performans time nije do kraja zaokružen niti definitivan u značenju, ne da se taj neuhvatljivi žanr umjetnosti komodificirati, i nikako ne ostaje ruban, iako je pozicioniran tamo. Poput diverzije, iznenadnom subverzivnom akcijom može dovesti u pitanje samo središte umjetnosti, isto tako može uzurpirati samoproglašena središta svijeta i života.

Sve što performans može, a puno toga može, i sve što danas čini, i što će iznijeti na vidjelo dana i noći skupljeno je i objavljeno u tri izuzetna sveska, u tri kompleksne knjige Suzane Marjanić iz kojih proizlazi aktualni naslov Topoi. Tim se naslovom na određeni način nastavlja tematski i sadržajno prethodna trotomna studija Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas, ali ne kronotopski, nego se performans analitički vrednuje sada iz lokalne vizure. (Zagreb: Udruga Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Školska knjiga, 2014.).

Valja ponoviti, riječ je u tom izuzetnom djelu o povijesti hrvatskoga performansa od samih početaka 20-ih godina prošloga stoljeća do 2010. godine, točnije do godine “smrti anarho-oca hrvatskoga performansa Tomislava Gotovca a.k.a. Antonija G. Lauera.” (Marjanić, 2014:59). U toj golemoj studiji obilje je materijala za raspravu o naravi performansa, o fenomenima i manifestacijama hrvatskoga performansa u svim vidovima. Iako je građa raspoređena u tri ukoričene naizgled zasebne knjige tekstovi se jednostavno prelijevaju iz jedne knjige u drugu. Tekst jednostavno teče kao rijeka tvrdim koricama prve knjige ispunjavajući i ispisujući korice ili ovitak sljedeće knjige. Ispisano je petnaest tematskih poglavlja na 2008 stranica, a svako poglavlje završava razgovorima s umjetnicima, performerima, kulturnim radnicima, marljivim radnicima u kulturi i šire, te istodobno otvara i produbljuje aktualnu tematiku.

Korelacije između te dvije knjige su nedvosmislene i trajne, predstavljaju cjeloviti pogled iz različitih vizura na fenomene hrvatskoga performansa. Prepoznale su to i potvrdile ustanove na najvišim razinama. Naime autorica je dobitnica Državne nagrade za znanost i Godišnje nagrade Hrvatske sekcije AICA za Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (2014.). I sama je bila sudionica niz performansa, i s tim bremenitim iskustvom sustavno prati i bilježi sva zbivanja koja se događaju na tom području.

Djelo Topoi umjetnosti performansa: lokalna vizura započinje već na ovitku, problemski se razliježe preko cijele naslovnice intenzivno i rječito. Naslovnica je uređena i nedvosmisleno označena fotografijom Crni Peristil, koja je nastala anonimnom individualnom akcijom Igora Grubića 1998. u noći s 10. na 11. siječnja.

Grubićeva akcija istodobno je i provokacija koja ukazuje na crnu mrlju oko nas, i u nama. Na čas se ona može učiniti kao odraz mnogih mrlja i crnila kojima se promatrači pokrivaju, prekrivaju i ostaju pasivni, a na čas se opet čini da crna mrlja ne miruje i nije statična, kao da je u zamahu i sve se više širi i sve dublje zahvaća život i svijet oko nas.

Crna mrlja iz Peristila nije bezazlena, u trenu može biti u ekspanziji jer se hrani ljudskim strahovima transformira se i postaje topos iz kojega više nema izlaza. Svatko može biti nosilac Crnog Peristila sa sobom, ili u sebi, i za njega je odgovoran. Performans ukazuje na takve crne mrlje, suočava se s njima i zadire duboko i radikalno. Kako to čini u topoima, gdje se i kako izmješta i što na kraju poručuje promatračima i akterima svakodnevnih zbivanja svojim znakovnim/znakovitim jezikom. Takva su iščitavanja nužna, i evo ih u Topoima Suzane Marjanić.

Autorica uvodnim tekstom u svoje kompleksno djelo, dakle naslovom Od umjetnosti performansa do njenog ruba eksplicira ideju i nacrt prema kojemu je oblikovana cijela studija o topoima umjetnosti. U prvom redu jasno se distancira od prethodne kronotopske vizure i prelazi “na motivsko-tematsko motrište”. Sustavno istražuje i analizira duhovnu zaokupljenost žanra umjetnosti performansa u devet tematskih cjelina, posebno naglašavajući duh zaključnog teksta kao moguće desete tematske cjeline. Dominantni topoi umjetnosti performansa su prema njezinu mišljenju odnosi, to jest međuodnosi “između osobnoga (osobnih mitologija) i političkoga (kritika političkih etno/mitova).”

S obzirom na zadani raspon u kojemu istražuje performativne akcije, provokativne intervencije ciljano promatra topoe iz različitih uglova vrednujući samu narav takvih akcija u prirodi i društvu. U tom bi kontekstu osobne mitologije mogle biti tematizirane kao centri ili središta zbivanja šireći se prema rubovima jasnom kritikom etno/mitova. A mogu i sama aktualna zbivanja postati u takvoj promatračkoj vizuri izvorišta ili središta takvih akcija koje se potom same situiraju po rubovima umjetnosti.

Marjanić ukazuje na pokušaje redukcionizma kojima se sužavaju značenja odvodeći ih u zonu jednoznačnosti, a to bitno osiromašuje sadržajno bogatstvo samih žanrovskih oblika umjetnosti performansa.

Dakle, razmišlja u ekstenzivnom horizontu u prvoj tematskoj cjelini u prva četiri poglavlja. Ispisuje tako sadržajne tekstove o naravi i karakteru žanra umjetnosti performansa naglašavajući dijalogičnu strukturu topoa i njihovu raznolikost “u odnosu na forme žive slike/skulpture, hepeninga i izvedbe glazbe.”

U drugoj tematskoj cjelini u središtu je priroda kao topos umjetnosti performansa na koju se nastavlja temat o hrani kao izrazu političkog stava u performansu. Takvim performansima hrvatska tranzicija tematizira se u okvirima političke kuhinje iz koje ispadaju recesija i depresija kao bitna obilježja. U sljedećoj cjelini u središtu je Girardovo određenje žrtve. On u žrtvi kao iznimnom činu prepoznaje sjedinjenje svetoga i kriminalnoga, i u tom se ambivalenciji iščitava odnos prema životinjama. Transformira se u jezik žrtvovanja, promeće se u posvećeni čin od komunitarne važnosti. Dakle, životinja se u tom kontekstu percipira kao žrtva i kao takva se prezentira u zadanim okvirima umjetnosti performansa.

Ističe Marjanić identitetske simbole koji u žanru performansa dobivaju uvijek oprečne uloge od uobičajenih konvencionalnih obilježja kojima su posebno zaštićeni u socijalnoj komunikaciji. U performativnim akcijama oni postaju subverzivni elementi s kojima se inače društvena zajednica različito nosi. Može se poistovjećivati s njima do iznemoglosti, ili će se od njih u određenim trenucima distancirati do gađenja, ili će ih u posebnim povijesnim okolnostima doživljavati kao prijetnju najvišeg reda. Sve se mitske i sakralizirane manifestacije potkopavaju i niveliraju jedino subverzivnim činom.

Jedna je tematska cjelina posvećena odnosima između visoke umjetnosti ili kulturnih manifestacija i društvene zajednice. Često se ti odnosi grade na recepcijskoj isključivosti.

Ekskluzivnost i elitizam takvih događanja dovode u pitanje sam čin umjetničkog i kulturnog čina jer svojom ekskluzivnošću reduciraju smisao vlastitog postojanja.

Zato se umjetnost performansa ciljano upušta u radikalno poništavanje formiranja barijera recepcijske isključivosti. Autorica je to prezentirala vrlo uvjerljivo na primjeru održavanja Biennala u Zagrebu na otvorenom.

Potom slijedi vrlo intrigantna analiza izvedbe “terorizma /…/ u našoj suvremenoj izvedbenoj praksi” pod vidom umjetnosti performansa. Posebno su istaknute izvedbene demonstracije koje su bile “upriličene prigodom ulaska HR u EU.” U predzadnjoj tematskoj cjelini analitičkim se tekstovima probija rub umjetnosti performansa. U stvari cijela je studija Suzane Marjanić probijanje rubova i poništavanje barijera, a to je dodatno potvrđeno opisima dvaju festivala performansa, prvi je osječki Performance Art Festival koji je bio pokrenut inicijativom Ivana Faktora, a drugi je varaždinski koji se održava pod nazivom Dani performansa angažmanom Ivana Meseka.

Studija o topoima umjetnosti performansa završava 21. poglavljem, točnije autobiografskim opisom mimskog performansa Dekalog kojega je devedesetih izvela grupa “Ljubičasti Deltoid”. Održano se 7. lipnja 1991. u Zagrebu na Trgu bana Jelačića. Sama je autorica bila sudionicom tog zbivanja u kojem su ljubičasti deltoidi izveli deset obrnutih zapovijedi.

U posljednjem poglavlju slovo iz magle donosi smijeh, donosi Slovo o smijehu ono Dizdarovo tisuće ljeta staro i bremenito. A sve je započelo, autobiografski gledano, sve što u knjizi stoji i sve što su oči u magli skrivale od davnina, sve je dakle začeto “u mračnoj političkoj mrlji, slovu bez smijeha, s početka devedesetih.”

Oči u magli ne daju mira čitatelju, ne daju sna dok god slovo bez smijeha ne postane slovo o smijehu. Jer, smijeh jedini može magle razmagliti i oči iz magle smijehu privesti. Smijeh raskrinkava, smijeh odgonetava i sve nas zainteresirane i znatiželjne od žanra umjetnosti performansa do njenog ruba, osmijava, nasmijava. zasmijava i od tog smijeha nitko više ne spava. A gdje si ti bio za to vrijeme, što si radio, kojim si očima gledao svijet oko sebe, u kojim si se maglama skrivao i utjehu tražio? Pita ponaosob ta golema studija sve društvene aktere – pita neumoljivo i odgovore iščekuje.

Miroslav Artić

[1] Rječnici performans određuju kao netradicionalnu umjetničku formu, često s političkim ili aktualnim temama, koja u prvi plan načelno dovodi živu predstavu za publiku ili promatrače. U teatrologiji postoje mnogobrojne teorije i povijesti novoga/drugoga/drukčijega kazališta.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...