Suvremen je samo onaj tko je u opoziciji prema većinskom stavu

Traje globalni rat protiv riječi. Prevoditelji su na prvoj liniji obrane. Te križarske misije duboko je svjestan Marko-Marija Gregorić, esejist i prevoditelj.

“Najgora izdaja mišljenja, kojom ono osuđuje sebe na smrt ili čak nešto gore od nje, uvijek je bio konformizam, ma koji on oblik poprimio”, kaže Gregorić u ovome razgovoru kojemu je izravni povod njegova svježe objavljena knjiga Riječi pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, (Sandorf, Zagreb, rujan 2013).

Objavio si knjigu eseja… prilično heterogenog sadržaja, pa i forme, što to odmah upada u oči – što ih veže, u čemu se sastoji njena cjelina?

– Veže ih jedno osebujno i mnogostruko iskustvo: iskustvo jedne naročite vrste čitanja, koje je prevodilačko čitanje. Ali za mene to je iskustvo “metafizičko”, i odatle podnaslov knjige “Ogledi o metafizičkom značaju prevođenja”.

Riječ je dakle o pokušaju uspostave neke “metafizike prevođenja”?

– Ne baš. Više o naznakama što bi takva metafizika mogla biti, kroz razmatranja, vrlo neformalnog, nesistematičnog karaktera, pojedinih riječi i pojmova.

Što je to toliko “metafizičko” u prevođenju, u tome iskustvu prevođenja?

– Svaki susret s bilo kojim očitovanjem logosa, s jezikom kao temeljnom datošću humanuma, uvodi u igru metafizičko. Jezik i mišljenje su, kao što se zna, nerazdvojivi. To je antropološka, a ne striktno metafizička činjenica. I stoga, bilo da to zna ili ne, prevodilac kao onaj tko ponire u dubine jezičnosti jest netko tko duboko proživljava taj odnos, takoreći živi od njega. Drugim riječima, on je netko tko vjeruje, i mora vjerovati da bi ono što radi imalo smisla, da riječi nešto i dalje i neminovno znače. U tome sam smislu i skovao termin logosoterija da opišem taj njegov “metafizički angažman”: u današnjoj situaciji, u kojoj je logos toliko ugrožen, u kojoj slika preuzima sve, u kojoj se vodi pravi rat protiv riječi na gotovo svim bojištima, on ima, ili može i treba imati, spasilačku ulogu.

Ali time se već uvodi u igru teologija, kojom su tvoji tekstovi doslovno natopljeni. Tako zaključno tvrdiš da današnja metafizika ponovo mora biti “služavka teologije”. I pritom se izričito pozivaš na katoličko pravovjerje, a u obračunu s (post)modernitetom oslanjaš se uglavnom na srednjovjekovnu skolastičku misao, osobito onu Tome Akvinskog. Jesi li svjestan prijepornosti takvih stajališta u vremenu i mjestu u kojima živiš, i ako jesi, kako ih smještaš u njih?

– Smatram da onaj tko želi misliti uvijek treba težiti biti “prijeporan” u odnosu na vrijeme i milje u kojima živi. Tek tada je doista suvremen. Najgora izdaja mišljenja, kojom ono osuđuje sebe na smrt ili čak nešto gore od nje, uvijek je bio konformizam, ma koji on oblik poprimio. A ponekad on poprima, u obratu koji sam pokušao razmotriti u nekim od svojih tekstova, oblik prividnog nekonformizma, revolucionarnosti, tobožnje nesmiljene kritike svega utvrđenog: to je ona kritika kritike radi koja je danas toliko raširena. Intelektualni pankeraj. I doista, mislim da je to slučaj velikog dijela postmodernističke misli (ali nipošto ne sve i kao takve): u nastojanju da izvrši radikalnu kritiku moderniteta i da ga nadiđe, ali ne raspolažući gotovo ničim što bi to omogućilo osim čistog, razularenog nijekanja koje proglašava “radikalnim”, ona ga time samo na najgori način perpetuira. A sa svoje strane ne vidim izlaz iz toga začaranog kruga osim kroz teologiju. Drugim riječima, osim ako se mišljenje i život ponovo ne otvore prema onome što ih nadilazi, prema “transcendentnom”.

Ali u tvome slučaju očito je da se radi o krajnje antimodernističkoj teologiji, koja potkopava same temelje moderniteta. Kako se braniš od prigovora za reakcionarnost, koju osuđuješ već u uvodnom dijelu? Ili doista zagovaraš neki “povratak u srednji vijek”?

– Ne zagovaram nikakve povratke – koji su uostalom nemogući – i žalim one koji to čine. Ali to ne znači da njihove kritike moderniteta i nekih njegovih aspekata ponekad nisu suvisle i relevantne. A modernitet doista sve više i sve eklatantnije zahtijeva kritiku – svi veliki mislioci prošlog stoljeća svjedoče o tome – a osobito danas nakon tako tragičnog neuspjeha sveobuhvatne kritike kao što je bio postmodernistička misao. Nijedna kritika ne smije biti isključivo negativna. Kritika mora biti pročišćenje, svojevrsno čistilište ideja. Tako i u slučaju moderniteta – ona treba težiti da spasi ono što je u modernitetu i ideji moderniteta dobro. Jer, za razliku od zadrtih “tradicionalista”, ja vjerujem da oni sadrže neko dobro. No to se dobro danas teži toliko zastrti ili izobličiti da je prečesto nerazaznatljivo. Uostalom, same činjenice da se izražavam u esejističkoj formi – toj formi moderniteta par excellence –, da su pojmovi s kojima se služim, načini i konteksti u kojima razmišljam i pišem očito i priznato omogućeni modernim i postmodernim stanjem, i da ne nastojim oko nikakvih sistema spašavaju me, smatram, od sličnih optužbi. Postoji, naime, jedan vrlo drukčiji “antimodernizam” od onoga Guénona i Evole i njihovih nastavljača, koji kod nas britko analizira i kritizira profesor Kravar. Postoji jedan autentični “antimodernizam” koji se ne poziva ni na kakve zamišljene “Tradicije” što postoje samo u umovima odabranih posvećenika, i koji umije priznati stanovite tekovine moderniteta za ono što jesu – dragocjena dostignuća. Koji se ne teži oholo “izdići” iz današnje situacije. Ali koji zbog toga nije slijep za njegove loše strane i opasnosti, i nije manje svjestan potrebe da ga se kritizira, da se učini odmak od njega, pa čak, ako je potrebno, i da ga se militantno napadne u samoj njegovoj biti – ne u ime maglovitih “Tradicija”, već u ime Istine, koja je jedina sveta.

Što se pak tiče mojega “medijavelizma”, ja za razliku od Lea Straussa – mislioca čije je mišljenje, ili, točnije, čiji je stil mišljenja duboko utjecao i dalje utječe na moje – ne smatram srednjovjekovnu filozofiju i civilizaciju sporednom u odsudnom sukobu između “klasičnih i modernih”. Naprotiv, smatram je esencijalnom, i uzimam je, kao što je Strauss uzeo klasičnu grčku, upravo kao uporište za svoju kritiku moderniteta. Razlozi zbog kojih to činim suviše su kompleksni a da bih ih ovdje mogao razmotriti, ali daju se nazreti u knjizi. U svakom slučaju, smatram da je za svaku valjanu kritiku potrebno imati uporište – što čvršće, to bolje. Ali to ne znači u isti mah idealizirati to uporište i smatrati ga jedinim i apsolutnim.

A ipak, nakon što je Arteist objavio tvoju analizu podbačaja kritike, pojavile su se određene optužbe za reakcionarnost, čak i desničarenje. Misliš li da je podjela na lijevo i desno još relevantna, i kako se to vidi u konkretnoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj?

– Nesumnjivo, lijevo i desno jesu orijentacije koje i dalje u određenim kontekstima i određenim situacijama imaju smisao i opravdanje ili su kategorije koje mogu poslužiti za rasvjetljenje stanovitih pojava i težnji. Ali mislim da su ti konteksti i situacije sve suženiji. Kod nas, čini mi se da su ljevica i desnica dva tabora koji se umnogome međusobno reflektiraju. Lijevi su u načelu nešto obrazovaniji i civiliziraniji, sposobniji za dijalog. Ali samo u načelu, ne uvijek. U ovdašnjoj desnici,  pak, barem desnici glavne struje, čini mi se da još vlada talibanski duh, smjesa zatucanog busoprsačkog nacionalizma i svetogrdne instrumentalizacije religije. Ali to je samo generalna primjedba, više dojam, i tu zacijelo postoje iznimke. Sam se ne svrstavam ni u jedan tabor, i ne gajim osobite simpatije ni za koji od njih.

Znači li to da ne vjeruješ u potrebu za opredjeljenjem? Ili se opredjeljuješ za centar?

– Mislim da je zahtjev za tom vrstom opredjeljenja lažan, i želim mu izmaknuti. To međutim ne znači da se svrstavam u centar. Naprotiv, mislim da je centar najčešće najgore mjesto koje čovjek može zauzeti i na kojem se može naći, u svemu pa tako i ovdje. Za mene, problem s opredjeljenjem nalijevo ili nadesno ili između je u tome što se ono želi nametnuti kao ključno, a ja ne smatram da je ono više ključno. Zapravo ne smatram da je ikad bilo. Čini mi se da ključnim sve više postaje opredjeljenje ne toliko na horizontalnoj koliko na vertikalnoj osi: ne između lijevog i desnog koliko između gornjeg i donjeg, uzvišenog i prostačkog, dobra i zla…

 …Boga i đavla?

– Upravo tako. Koga smeta to tradicionalno pojmovlje, neka pokuša smisliti preciznije – jer ga dosad još nitko nije smislio, a ne vidim ni nagovještaj ni potrebu da ga se smišlja ili da će ga se smisliti u budućnosti.

Osvrnuo bih se sada na jedan drugi komplementarni aspekt knjige, a to je interes za književnost… neki tekstovi bi se možda dali svrstati pod književnu kritiku: spominješ Bahtina i Curtiusa, itd. I tu je primjetan taj antimodernizam, jer je suvremena književnost potpuno izuzeta. Govoriš mnogo o romanu… Čitav jedan tekst posvećen je Balzacu, svojevrsni hommage. Odakle taj interes za književnost, koje je njeno mjesto u toj “metafizici”?

– Dobro si primijetio, književnost za mene ima iznimno važnu metafizičku dimenziju. Posebno roman, koji je upravo konstitutivan za modernitet. Rekao sam da je esej vrhunska moderna forma, ali iz drugog kuta gledano to mjesto zacijelo pripada romanu. Smatram da nam romani mogu pružiti više uvida i daleko bolje uvide u situaciju modernog i postmodernog čovjeka nego što to može bilo koja teorija, kao što mogu, u neizravnim bljeskovima, i tu i tamo nagovijestiti izlaz iz nje. Općenito govoreći, u njima se na najočitiji i najuzbudljiviji način ogledaju sjaj i bijeda moderniteta. To sam pokušao dodirnuti u svome tekstu o Balzacu, kao i u onome o manje poznatom engleskom romanopiscu,

u. Ali istina je da se usredotočujem na “klasike”, jer smatram da je suvremeni roman otišao ukrivo, da se strahovito srozao time što se odrekao svoga metafizičkog, moralnog i religioznog usmjerenja i inspiracije. Iz njega je nestalo veličine, težnje k pravoj veličini, k istini. Postao je isključivo “psihološki”. A time je i izgubio mogućnost istinske angažiranosti.

Koji su autori po tvojem mišljenju najveći krivci za to srozavanje, za to izdajstvo? Usudiš li se uprijeti prstom?

– Usudim. Flaubert, Joyce i Borges.

Prisutnost Engleza Powysa je vrlo naglašena u tvojim tekstovima. U čemu vidiš važnost i aktualnost toga nepoznatog autora? I postoji li ipak neki suvremeni pisac romana kog cijeniš?

– Slažem se s Georgeom Steinerom koji je za Powysa rekao da je jedini noviji engleski romanopisac usporediv s Dostojevskim i Tolstojem. Pogotovo s Dostojevskim. Smatram da su širina i bogatstvo njegove vizije posve iznimni za moderno doba, i da su njegovi romani jedinstveni i fascinantni primjerci “dijalogičnosti” i “mnogoglasja” koji odlikuju roman od Rabelaisa do Dostojevskog. Žao mi je što Mihail Bahtin nije poznavao njegovo djelo, gotovo sam siguran da bi mu posvetio knjigu, ili barem podužu studiju. Čitati Powysa je ekstatičan doživljaj, osobni susret koji mijenja život: kao i kod Dostojevskog, zatvorivši knjigu čovjek jednostavno nije isti. Suvremene pisce vrlo malo čitam, ne zato jer ne bih htio nego zato jer ne stignem. Ali u onome što sam popabirčio, cijenim Houellebecqa.

Konačno, ti si prevodilac, i kao takav se predstavljaš…. Reci nešto o stanju prevodilaštva u Hrvatskoj, i o svojim prijevodima? Što trenutačno prevodiš i kojim se prijevodima najviše ponosiš?

– Iako ima mnogo, i po svoj prilici sve više loših prijevoda u nas, mislim da ipak možemo i moramo pozitivno vrednovat stanje hrvatskog prevodilaštva. Jer, pored mnoštva loših, svake godine se objavljuje i mnoštvo upravo veličanstvenih prijevoda. Sjećam se kad je bivši predsjednik Društva prevodilaca jednom zgodom izjavio, vrativši se s nekog međunarodnog sastanka prevodilaca, kako hrvatsko prevodilaštvo uživa poštovanje u inozemstvu kod onih koji nešto o njemu znaju: ovdje je moguće, rekao je, okrenuti nekoliko brojeva i za nekoliko sati dobiti vrsnog prevodioca s bilo kojeg europskog jezika, što nije slučaj u većini zemalja, uključujući one koje su mnogo veće od naše. To je činjenica koju bi bilo pogrešno i tragično previdjeti, a nerijetko se previđa. Postoje ovdje prevodioci različitih naraštaja koji su iznimno posvećeni zadatku, koji nipošto ne odrađuju posao nego se uistinu egzistencijalno angažiraju, a neke imam sreću i čast ubrajati među prijatelje. I, iskreno, više se ponosim time nego svojim prijevodima. Za mene je prevođenje vrsta prijateljstva, philie – ponajprije s autorom kojeg prevodim i s njegovim jezikom, pa preko njega, metafizički, i s logosom kao takvim, sa svojom i njegovom kulturom i raznolikim i uvijek čudesnim vezama koje logos uspostavlja između njih, ali u svemu tome i s braćom i sestrama u Pozivu, bez čije bih direktne ili indirektne pomoći često bio izgubljen. Trenutačno prevodim čuveni roman Juliena Gracqa, Obala Sirta, koji će sljedeće godine izaći u Nakladi Pelago, i dovršavam prijevod Tisuću platoa, kultnog filozofskog djela Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, koje će također sljedeće godine objaviti izdavač Sandorf, koji je objavio i moju knjigu. Osobito me zanima “prevođenje” poezije, kako zbog izazovnosti te vrste posla tako i zbog toga što je poezija od djetinjstva bila, i ostala, moja potreba, moj “kruh svagdanji”.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More