Susret: U raljama očinske tiranije

Tebe, vjeruj mi, nitko ne žali

Gotovo deset godina. Toliko je trebalo Susretu Nine Mitrović da od nagrade Marin Držić (2009) dođe do domaće scene, u ovome slučaju najmanje u Zagrebu, studija Teatra Exit. Podsjetimo, postavljanje nagrađenih dramskih tekstova sufinancira Ministarstvo kulture. Što se tiče domaćeg dramskog pisma i pozornica, ništa nova u tom maćehinskom odnosu, iako će vas mnogi uvjeravati u suprotno podastirući možda neku od sezona kada je krvna slika bila bolja.

U međuvremenu je komorna duodrama Susret 2013. izvedena u Londonu i Slovenskom narodnom gledališču Nova Gorica. Ona uz Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti (HNK Ivan pl. Zajc Rijeka, 2006; r. D. Harjaček) označava transgresiju autorice iz buntovnih socijalnih, politički orijentiranih drama u portretiranje intime i sažimanje dramskih lica, smještanje u mikrokozmos povrijeđenosti, ranjivosti, odgovornosti i nemogućnosti komunikacije.

Odnos oca i sina još je od Krležina Vražjeg otoka pa sve do Zastava označavao traganje za smislom posredstvom autoriteta (obiteljskog, vjerskog ili nacionalnog). U Frica je taj sukob arhetipski pa protagonist prelazi iz homo politicusa u homo eroticusa. Opus najpoznatije asocijalne književne zvijezde Karla Ovea Knausgaarda obilježava nemogućnost komuniciranja s ocem, emotivna uskraćenost, alkoholizam i opća disfunkcionalnost obitelji. Uostalom, neki bi cinik danas mogao dometnuti kako je otac ionako najslabija karika u obitelji.

Stanka i Andreja, oca i sina, redateljica Mitrović smješta u unajmljeni stan s crvenim tepihom, dva stolca, ponešto namještaja i pokojom uspomenom (Deni Šesnić). Sin (Filip Križan) posjećuje teško bolesnog oca (Siniša Popović) te se u naoko škrtom i šturom popodnevnom razgovoru do večeri polagano raspliću sve obiteljske i osobne traume. Razgovor se odvija poput dobro ugođene kompozicije – od staloženih dijelova do postupne gradacije i povremenih eksplozija. Dramaturgija je kružna, bez smirenja i konačnog rješenja, no s primjetnom završnom gestom nade – vidjet će se ponovno.

Odnosi moći tijekom izvedbe stalno se i uvjerljivo mijenjaju. Popović je čvrst, zatvoren, hladan egoistični otac, onaj koji uvijek sve zna i radi najbolje. No postupnim ogoljavanjem lica, nazire se njegova slabost i kukavičluk, nemogućnost razumijevanja i voljenja. Križan je duboko nesiguran, životari uvjeren da može bolje i drukčije, no sve se više karakterno pretvara u oca, pronevjeritelja svih obiteljskih očekivanja. Kratki dijalozi nalik nizovima prekinutih telefonskih poziva dobivaju nijanse iznimnim glumačkim interpretacijama. Popović i Križan pažljivo ulaze u lica, ne gube se u izvanjskim ekspresijama, nijansirano su eksplozivni, ranjivi i po potrebi zajedljivi.

Philip Roth je jednom rekao kako književnost nije natjecanje ljepote u moralu. Ljudski se karakteri uostalom i sastoje od zamršenih kolopleta ljepote i okrutnosti, ideala i apsurdnosti, razumijevanja i oprosta, samozadovoljstva i gorčine. Nina Mitrović je svih tih slojeva u intimističkoj fazi svojega stvaralaštva itekako svjesna. Njezine su drame duboko potresne i tragične, no nimalo izgubljene u beznađu očajavanja. Susret je zbijena predstava velike glumačke snage i postupnog emocionalnog ogoljavanja. Teška i neumoljiva, tvrdoglava u svojoj staromodnosti.

           Anđela Vidović

Foto: Teatar Exit

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...