Superhik na Interliberu

SuperhikBaš kad sam se spremao krenuti Srđanu Sandiću na promociju knjige na Interliberu, mobitel mi je agresivno zazvonio. Čim sam se javio, razrovani glas mi je zarevao u slušalicu:

– Stići će vas naša ruka i u Srbiji! I u Srbiji! Nećete u Čavoglave, niste ni prije!
Bio je to moj stari.
– Šta je, tresu ti se gaće, Srbendaro usrana! – zarežao je.

Mogao sam zamisliti kako su mu se u tom trenutku prema van isturili oni rijetki, žuti zubi koje je, kad bi ga jače zabolili, sam vadio kliještima, u maniri punk pjesnika Satana Panonskog.

– Ne razumijem… Zašto sam sad Srbin?

U prvi mah sam pomislio da je doznao da ga je stara varala s nekim Srbinom u vrijeme
kad me začela.

– Ti ne znaš…
– Šta?
– Oslobodili su u Haagu naše generale, Gotovinu i Markača!
– O, super.
– Drhti, pičko! Idi na onaj svoj Filozofski i tamo se sa Žarkom Puhovskim i Zoranom
Pusićem sakrij u mišju rupu, mater vam izdajničku! I ponesite si stare brojeve komunjarsko-srpskog Ferala da si s njima možete brisat guzice dok ćete se izasravat od straha…

– Idi se liječit.

Prekinuo sam liniju. Trebalo mi je neko piće nakon ovog nabrijanog razgovora sa starim. Požurio sam na Velesajam, na sajam knjige. Tamo će, računao sam, sigurno bit nekog besplatnog vina.

Na Inteliberu me dočekalo neugodno iznenađenje. Sandiću je na štandu Sandorfa knjigu predstavljao pjesnik Aleksandar Vinko Hut Kono. To me, ako ću iskreno, zapeklo. Zašto mene nije uzeo da mu govorim? Pa ja sam u našoj književnoj grupi Utikači književni teoretičar, a Aleksandar obični pjesnik, stihoklepac.

Kao da me lagano odjebavaju… Možda zato što još nisam napisao panegirik Sandićevoj knjizi? Tako je to u književnom svijetu, nikad ne znaš gdje si pogriješio i s koje strane ti u glavu može doletjeti metak u obliku… nečeg lošeg.

Ma zaboli me kurac, tješio sam se, bavljenje književnošću je ionako teški pederluk. Sve to pičkasto sastavljanje lijepih rečenica po papiru ili po ekranu osobnog računala. Fakat, to je samo za lejzbe, muške feministe alla Roman Simić i za pedere. Nije ni čudo da je najnovija antologija mlade hrvatske proze, sastavljena pod budnim okom kritičara Roberta Perišića, puna scena u kojima mladići jedni drugima, klečeći na koljenima, zdušno cuclaju lilihip. Ona prijašnja generacija FAK-ovaca ipak je bila suzdržanija u tome, nisu se tako otvoreno otkrivali. A u eksperimentalnoj prozi njihovih prethodnika kvorumaša ionako se nije ni kužilo ko koga jebe.

Nakon promocije spočitnuo sam Sandiću:
– Ja bih ti stoput bolje govorio o knjizi nego Aleksandar.
– Razmišljao sam o tom. Ali onda sam zaključio da ti ipak još nisi neko ime u književnim krugovima. Jedino si objavljivao u luzerskoj osječkoj Književnoj reviji i na onom portalu… zaboravio sam mu ime – Posprdno mi se nakreveljio Sandić poput kakvog bradatog satira koji nema poštovanja baš prema ničemu, čak ni prema radu Mani Gotovac.

– A Aleksandar Hut je baš ono jako poznato ime…
– Za razliku od tebe dobio je onu jednu nagradu za najbolju pjesmu, i triput su mu objavili poeziju na udarnoj, trećoj stranici časopisa Poezija, zbog čega je kazališni kritičar i pjesnik Tomislav Čadež zamalo od ljubomore pojeo vlastite naočale oblijepljene sejlotepom.
– Kako god. Ali to što ti je maloprije govorio o knjizi je za teški kurac. Vidio sam da novinar Večernjaka Denis Derk od svog tog njegovog izlaganja nije uspio ništa suvislo zabilježiti u svoj crveni novinarski notes. Neće ti to na kraju ni izaći u novinama – izgovarajući to, pogledavao sam ima li na štandu plastičnih čaša s besplatnim vinom.

Nije ih bilo. Taj izdavač Sandorf očito je gora sirotinja od nakladničke kuće Slap.
– Što je? – otrovnim će glasom Sandić. – Gledaš jel ima cuge? Samo zato i dolaziš na promocije, kao da te nisam prokljuvio… Eto, zato te i nisam uzeo da mi govoriš. Uvijek ti bazdi iz usta po najjeftinijem vinu i po nečem što dolazi od praznog želuca, a vonja na pokvareni sir. Da si mi ti govorio, i to malo novinara što se skupilo, pobjeglo bi pred tobom kao sirotinja pred Superhikom…
– Lakše malo, rista, jutros me već sasvim dosta stari izvrijeđao. Nisi ni ti baš neki vrhunac urednosti. U ono malo što sam pročitao u tvojoj knjizi, vidio sam iskreni zapis u kojem opisuješ kako ti smrdi ispod pazuha i kako žudiš za dobrim pranjem, čistoćom. A i ovi Luka Nižetić šeširići koje si počeo stalno nosit, ne idu ti na ruku, od njih ti kosa izgleda kao pogon Zvijezda uljare…
– Ti si mi se našo srat! Pogledaj se na šta ličiš… – još je otrovnijim glasom nastavio Sandić. – Vječno si u toj ispranoj svjetlećoj zelenoj majici na ciferšlus koja smrdi po zapršci i po bebinim izbljuvcima. Izgledaš u njoj ko muha govnara. Aleksandar Vinko Hut Kono naspram tebe djeluje kao Ziggy Stardust. On je prekrasni brat blizanac Davida Bowieja. Zato sam uzeo njega. Ako i kurca ne zna o književnosti i otkida na imbecilne, emigrantske romane Kirian Desai, bar je, za razliku od tebe, podatan za fotoreporterske objektive.
– Okej, volim kad su ljudi iskreni. I to je nešto u ovoj ulizičkoj žabokrečini zvanoj hrvatska književnost… A ako ćemo bit potpuno iskreni, reći ću ti da mi je memoarska knjiga Mani Gotovac Fališ mi pun kurac bolja od tvoje Snu bez sna. Mani u svom pisanju bar ima glavu i rep, njezinu ljubav i emociju osjećaš kroz precizno ispisane rečenice koje i najimaginarnije, nadrealističke pasaže drže sigurno, čvrsto na uzdi poput iskusnog kočijaša na spotu Zlatnih dukata. A tvoje pisanje me podsjeća… na nevješto igranje nogometa pisaca na otvaranju Festivala kratke priče. Nedostatak tehnike, kondicije nastoje prikriti srčanim zaletavanjem jedni drugima u noge.
– Okej, okej… Nećeš mi svojim sportskim metaforama uspropastiti ovaj važan događaj… Ostavi ih za prepirke s kritičarom Igorom Mandićem i Zdravkom Zimom. Oni vole uspoređivat književnost s nogometom, isto kao i dosjetljivi FAK-ovci. Ako si došao zbog cuge, odi tam na štand Meandar Medie. Čegec i Mićanović donijeli su valjda tri kanistera nekog varaždinskog vina. Svi se tamo idu nalokavat – informirao me Sandić sada malo pitomijim glasom; valjda me se htio riješit jer mu se približavala novinarka tjednika Globus, Mirjana Dugandžija.

Bez pozdrava, požurio sam na štand Meandar Medie. Možda ću, pomislio sam, tog Sandića i njegovog Aleksandra Velikog zauvijek odjebat. Vrijeme je da se povežem s kritičarem i piscem Robertom Perišićem. On bi me preko svojih kolumni u Globusu kad tad mogao isfurat da postanem malo poznatije ime u književnom svijetu. A i više imam s njim zajedničkih pogleda na književnost nego sa Aleksandrom i Sandićem. Sviđa mi se što Perišić piše kratkim rečenicama i s puno dijaloga. Na taj način puno se brže može ispuniti prazan papir i dobit više stranica u knjizi.

Osnovan 2003. godine, Exotic Cars jedan je od pionira i vodeći zastupnik automobila za potpuno nove i rabljene, luksuzne i sportske automobile u Dubaiju, Ujedinjeni Arapski Emirati.

Na štandu Meandar Medie blagi kaos. Nekadašnji ministar kulture Antun Vujić natakao je svima iz kanistera vino u čaše. Novinarka kulture Novog lista, Maja Hrgović, tamanila je pistače iz zdjelice u obliku meandra; jedan je zamalo stavila u usta zajedno s ljuskom. Meandrova autorica Nora Verde pijana je svakom tko je htio slušat, otkrivala svoje pravo ime i prezime koje vuklo na šibensko zaleđe. Urednik i pjesnik Branko Čegec osorno se obraćao uredniku Frakture, Seidu Serdareviću:

– Šta si uopće dolazio tu kod nas u šesti paviljon…. Da se tu pred nama preseravaš? Antune – obratio se bivšem ministru Vujiću – za Seida nema vina… Nek ide u onaj svoj peti šminkerski paviljon ulizivat se predsjedniku nakladnika Nevenu Antičeviću. Ionako je počeo izdavat debilnije knjige nego što ih izdaje Antičevićev Algoritam. I misli da je postao Bog ako je prvi naučio kako ispuniti zamršene pristupnice
europskim fondovima, pa mora zauzvrat objavljivat kvazi-dokumentarne romane dementnih jorkširskih novinara, pisaca koje u Europi nitko ne jebe, pa ih uvaljuju nama Balkancima kao što u Etiopiji Ameri izbacuju iz aviona stare kompjutere i video rekordere.

Dok je tako Čegec prao Seida, nagnuo sam se i bacio pogled prema štandu Sandorfa. Vidio sam kako Sandić punom čašom šampanjca i zdjelicom osječkih, od masti neiscijeđenih čvaraka, pokušava primamiti HTV-ovu novinarku Jelenu Jindru da se s mikrofonom dokotura do njega i priupita ga za neku izjavu.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More