Čuveni sukob između starih i modernih, “querelle des Anciens et des Modernes”, jako je star. Navodno postoji otkako je književnosti, barem europske. Ali svi znalci tvrde da je on uvijek bio mnogo kompleksniji nego što izgleda, i da se nikad nije svodio na jasne, oštre opreke. Tako je još Matoš u jeku sukoba kod nas kritizirao “zastarjelost literarnih termina” temeljenih na takvim oprekama. Sve do Antoinea Compagnona, po svoj prilici najupućenijeg današnjeg znalca u tome pogledu, koji je u svojem djelu Antimodernisti (2005., u hrvatskom prijevodu očekuje se 2020.) podrobno pokazao svu složenu dinamiku i ambivalentnost tog sukoba u francuskoj književnosti 19. i 20. stoljeća.
Taj je prijepor, dakle, s vremenom pao u sjenu zbog očitih i opravdanih razloga. Bilo bi na primjer teško odrediti pripada li jedan Grossman, ili jedan Houellebecq, ili jedan Coetzee, ili jedan Krasznahorkay taboru starih ili taboru modernih. A ponajprije, bilo bi teško reći zbog čega bi uopće trebalo to odrediti.
A ipak, sukob je i dalje tu. Svi književni teoretičari potvrđuju da je on uvelike prisutan i u suvremenoj književnosti, i da ga se ne može svesti na oprečnosti “ideologija”. Isto tako, i još važnije, potvrđuju da je za njega i dalje karakteristično to da je bitno paradoksalan, odnosno da se stari nerijetko i u mnogim pogledima pokazuju modernijima od modernih i obrnuto.
Izvan okvira znanstvene književne teorije, čini mi se da bi za utvrđivanje oblika u kojima se sukob danas pojavljuje moglo biti korisno uspostaviti razliku između s jedne strane metafizičke, i s druge strane političke tendencije u književnosti.
Čini mi se to prvenstveno zato što je ta razlika vrlo praktična, a i uvelike je već prisutna u govoru o književnosti. Tako je na primjer argentinski romanopisac Ernesto Sabato svoje poimanje romana opisivao, u opreci spram ondašnje struje “angažirane (političke) književnosti”, kao “metafizički roman”. Pripovijesti njegova slavnijeg zemljaka Jorgea Louisa Borgesa često su se i s pravom opisivale kao metafizičke. Coetzeeovi romani također se redovito opisuju kao metafizički, a roman Wiesława Myśliwskog Traktat o ljuštenju graha univerzalno je predstavljen pod tim atributom. I pritom uopće nema potrebe objašnjavati što se pod tim misli, svatko kao da više-manje shvaća osnovni smisao te teške riječi. Kao što, s druge strane, svatko shvaća što se želi reći time da je neki roman politički obojen ili angažiran.
Jednostavnim riječima, metafizička tendencija je usmjerenost na apstraktno, filozofsko, fantastično, dok je politička tendencija usmjerenost na aktualno, društveno, “realitet”.
U skladu s time, očekivalo bi se da je prva tendencija karakteristična za današnje stare, a druga za današnje moderne. No, situacija je i opet složenija i uvelike obrnuta. Jer, ako išta, današnjim je modernima svojstveno upravo ponovno usredotočenje na jezik, eksperimenti na razini izraza, preispitivanja kanona, sklonost fantastici, obnovljeno zanimanje za filozofske teme. Na drugoj strani, današnji stari često su opsjednuti političkim temama, i više se služe jezikom da opišu određene fenomene i izraze određene ideje, usredotočeni na sadržaj i na prošlost utoliko ukoliko je povezana sa sadašnjosti.
U našoj današnjoj književnosti, kao predstavnici metafizičke struje mogli bi se uzeti Olja Savičević Ivančević i Kristian Novak, a političke Daša Drndić i Viktor Ivančić.
Jasno, to ne znači da jedno isključuje drugo. Književnost Savičević Ivančević itekako ima političku i društvenu oštricu, Drndić je itekakva čarobnica riječi, Novak je itekakav “realist”. Ali jedna tendencija uvijek postupno preteže nad drugom. To se najbolje vidi po tome što se ono što pada u drugi plan s vremenom znatnije ne mijenja, dok ono što ima prevagu evoluira.
Blizak i vrlo jasan primjer jest onaj književnog razvoja Svetislava Basare. U njegovim ranim romanima sinteza metafizičkog i političkog vidno ide u korist prvoga, metafizičkog elementa. Ali nakon romana Looney Tunes (1997.) postupno prevladavanje politike nad metafizikom je bjelodano. Basarina guénonovsko-cioranovsko-baudrillardovska metafizika, prožeta teologijom pravoslavlja, nedvojbeno je prisutna i u njegovim kasnijim romanima, ali više kao nepromjenjiva baza; ona se više ne razvija, i zbog toga se ni stil više ne razvija. Nema više nekadašnjih “rasturanjâ forme”, kao ni tolikih izleta u onostrano. Zadnji Basarini romani stilski su dosta ujednačeni, dok sadržajna ili ideološka strana postaje sve diferenciranija i bogatija, usredotočenost na političko sve izraženija.
Taj je razvoj vjerojatno nužan, i to je možda sudbina svih današnjih starih – kao što je tvrdio filozof Alain, pisac htio-ne htio slijedi tok svojeg doba, kao i organske promjene svojeg tijela. K tome, današnji moderni već i kreću kao postariji, u svakom slučaju sve brže stare, zbog medija u kojem djeluju. I sama pisana riječ postaje svojevrstan arhaizam.
Kako bilo, razlikovanje metafizičko/političko uvedeno u raspravu o književnosti ima i jednu dodatnu prednost, koja je možda najdragocjenija. Ono vjerojatno nije osobito korisno za znanstvene analize tekstova, ali možda može iznijeti na vidjelo određene aspekte koji izmiču uobičajenim književnoteorijskim pristupima, koji nužno u znatnoj mjeri uključuju klasifikacije. I u području književnosti postoje “rubni” ili “podzemni” fenomeni, koje nije moguće strpati ni u koji pretinac, a koji uvelike bacaju svjetlo na sam život neke književnosti, pa i tako što ga dovode u pitanje. Postoje naime pisci kojima se živo fućka i za metafiziku i za politiku, koji djeluju na marginama i jedne i druge, i čije je pisanje žestoka kritika svih temeljnih opreka, sukoba, tendencija, stavova. Tako, u tome svjetlu možda bi se mogli malko osvijetliti i razlozi zbog kojih se jedan Željko Špoljar ili jedan Rade Jarak često doimaju i starijima i modernijima od svojih, ponekad pomalo starmalih i podjetinjilih kolega iz viših krugova.
Marko-Marija Gregorić