Već smo bili prošli tri granična prijelaza i na svakom su nas u carinskoj kabini skinuli do gola, pa smo Sandić, pjesnik Aleksandar Kono Hut, vozač Tomica i ja, naježene kože drhturili dok su nas carinici s gumenim rukavicama posvuda prepipavali kao da smo neki krijumčari koji dragulje skrivaju duboko u anusu. Valjda smo im bili sumnjivi zbog tog jebenog Iskorakovog kombija na čijim je vratima bio nacrtan ružičasti Pink Panter kako guzi drugog, žutog Pinka Pantera. A, ja sam još uz to užasno bazdio po vinu «Simfonija»; od nervoze pred mogući susret sa Branimirom Đonijem Štulićem stalno sam se na zadnjem sjedištu kombija nadolokavao. Takvu tremu vjerojatno neću imati ni pred prvi fuk sa Stojkom, ako do njega dođe, a neki ugodni trnci u mošnjama daju mi naslutiti da hoće; baš kao što mačka po titranju brka može predosjetiti kišu.
Đoniju smo, po naputku umjetničkog fotografa i nekadašnjeg Štulićevog intimusa, Mia Vesovića, ponijeli tepsiju zagorskih štrukli, paket pačjih jaja iz Božjakovine (Štulić je 1989. tamo snimao spot za pjesmu «Mamice su štrukle pekli») i najnovija izdanja knjiga hrvatskih autora jer, uvjeravao je Vesović Sandića, Đoni voli znati što se novog na ovim prostorima događa u književnosti.
Bilo je sedam i petanaest uvečer po srednjoeuropskom vremenu kad smo se dovezli u gradić u blizini Utrechta. Vozač Tomica na GPS-u je našao put do Štulićeve kuće na sredini neke puste ulice.
Bio sam totalno urokan «Simfonijom», sad sam već zaudarao ko paluba po kojoj su se izrigali pijani korčulanski ribari. Aleksandar Hut Kono brisao je vozaču Tomici frotirnom krpicom uznojeno čelo; lik se fakat navozio, prevezao nas je preko pola Europe, sve u jednom danu.
Zakucali smo na vrata Štulićevog doma. Tomica je ostao u kombiju. Nije se štel mešat, kako je rekao na svom materinjem zagorskom.
Otvorila nam je Štulićeva supruga Josephine Grundmeyer. Na sebi je imala džemper s jelenima, sličan onakav kakav je na Zagrijavanju nosio kratkopričaš Roman Simić. Sandić joj je na tečnom engleskom objasnio da smo jedna od tri najuglednija nova hrvatska književnika, on prozaist, Hut pjesnik, ja kritičar i teoretičar. Moramo svakako stupit u kontakt s njezinim suprugom Branimirom, radi se o životu i smrti, donosimo mu jednu vrlo važnu ponudu, prema kojoj je ona premijera Milanovića da Đoni pred izbore nastupi u Areni, goli kurac.
– Johhann, oluf ender lais zuht ehmanouel johnaurlist fahrum Krohaijša! – zazvala je Josephine supruga na nama nerazumljivom nizozemskom.
Čuli smo kako se netko spušta u klompama. Uskoro se na pragu pojavio Đoni Štulić. Na sebi je imao slavistički pulover na kopčanje; ispod njega raskopčanu košulju. Kosa mu se podosta prorijedila, ali je još bila poluduga kao u akademika Tonka Maroevića. Djelovao je vitko, noge su mu bile sportski građene. Na obrazima je imao trodnevnu bradu.
– Koji kurac hoćete, gonite se u pizdu materinu – nastupio je naizgled agresivno.
I odmah nam zalupio vrata pred nosom. U tom trenutku, Sandić se proderao kao opsjednut:
– Što se sniježi, haaha—hahaaa, u gori zelenoj! Dal su snijezi ili Snježana Banović!
Vrata se naglo nanovo otvore. Izgledalo je kao da je Sandić izgovorio tajnu formulu za ulaz u Ali Babinu pećinu.
– Ajde klinci, uđite, ogrijte se malo, Josephine će vam skuhat krepki, indijski čaj – pozvao nas je Štulić meketavim glasom pripitomljene divlje koze.
Odveo nas je kod sebe gore na kat u sobu. U pepeljari u obliku bendža dimio se do pola popušeni džoint. Pružili smo Đoniju štrudle, jaja i knjige.
Prolistao je nabrzinu najnovije romane Tatjane Gromače, Daše Drndić, Josipa Mlakića, Ive Balenovića i svježe otisnutu zbirku priča Romana Simića.
– Koji ste mi kurac to donosili, goni mi to u pizdu materinu. – Zgađeno je pobacao knjige na fotelju i natrpao si u usta čitav komad štrukle; mrvice otvrdlog sira ispale su mu po bradi kao nekom radniku.
– Obožavam štrukle. – Dlanom je obrisao mrvice. – Sjednite, raskomotite se.
Vještim pokretima dugačkih prstiju zarolao je još jedan džoint.
Pjesnik Aleksandar Hut Kono jako se zakašljao kad je povukao prvi opori dim amsterdamske nepatvorene žiže. Šutjeli smo, Đoni je nastavio tamaniti štrukle, baš su mu prijale; ispekla ih je u posebnoj, zemljanoj tepsiji spisateljica, dramaturginja i Sandićeva intimusica Mani Gotovac.
Dok je pjevač Branimir halapljivo jeo, shvatio sam da ovo sve ide u smjeru teške kurčine. Tip će nas napljugat ko deve, a onda ćemo se ko zadnji razguženi izviđači, po novom skauti, sve te kilometre morat vraćat natrag do Zagreba, bez da obavimo ono što smo naumili.
– Đoni, fali li ti Juga? – proprtljao je Sandić neinspirativno.
– Kurac. U Jugi su jedino vrijedili Makedonci i Skipetari, drugo su sve idioti. Najveće kurčine su Srbi i Hrvati. Zato su se i toliko međusobno prcali. Da bi onda dobili djecu iz miješanih brakova koji će onda sve njih karat u mozak s nekom desetom spikom. Ja sam Makedonac, uvijek sam to bio. Ono u stilu, Biljana platno beleše, na ohridski te izvori – kratko je zapjevušio.
– Jesi još nakostriješen na Bajagu? – Sandić je bio uporan.
– Zaboli me za tog morona.
– Đoni… – krenuo sam ja malo izravnije probijati led. – Znaš da je on, – pokazao sam vrškom, poput baklje razbuktalog, đoksa na bradatog Sandića – nedavno intevjuirao Snježanu Banović.
– Šta ne kažeš… – odvratio je Štula. – Da, nije tajna, volio sam tu vlajinu iz Hrvaca, opjevanu u „Usnama vrele višnje“. I dan danas je se za olujnog vremena znam prisjetiti. Nešto me tada stegne u grlu, srce mi zabubnja kao da sam plavi golub zaplašen pucnjem gričkog topa u podne. A onda si još ko zadnji mazohist idem svrdlat dodatno po duši, pa si glasno pustim na Ju tjubu Mišinu «Ostala si uvijek ista». Josphine onda popizdi jer ovo je mirna ulica, iza sedam ne smiješ ni glasnije prdnut, odmah ide prijava, kazne. A ja napuklim glasom pjevam glasno za Mišom: «Hodamo polako, odavno se nismo isplakali tako.» Pokojni Toše je odlično obradio tu stvar. Makedonac, to je spika, oni su jedino nešto vrijedili u toj kurčevoj Jugi. Toše je Homer za Bajagu. Pogotovo za onog idiota iz Crvene jabuke.
– Ne sviđa ti se ovaj kvart? – upitao ga je Aleksandar Hut Kono ispitivački, turistički znatiželjno.
– Zapravo, sviđa. Godi mi taj malograđanski red, naspavam se ko beba. Jedino se, eto, raspem kad se sjetim Snježane. Drugo jutro s klincima tu na školskom igralištu moram do besvijesti igrat nogomet da je izbijem iz glave. Istrčim se za loptom ko sob u vrijeme parenja, klinci mi se smiju, driblaju me. Jebeš mu mater. Bolje i to nego da se ko Lajner molim na Kamenitim vratima i uzalud pokušavam spojit kršćanstvo, budizam, hinduizam i veganstvo.
– Jurica Pađen postao je tatek, sad zapliće dok pjeva, a žene ga izbjegavaju na mah – rekao sam.
– Kaj ću mu ja, jebe mi se za njega – nezainteresirano će Branimir. – Nego, pratim ja Snježanu, stalno je vidim po portalima, a Vesović mi je rekao da je ful aktivna i na Fejsbuku, možda i tviteru. Mislio sam čak zbog nje otvorit fejs, i kao ono joj se predstavit s lažnim identiteom i ufuravat joj neke stare fore u stilu «ti si žena drugog sistema, želiš da te zabavljam». Ali to bi me samo dodatno sjebalo. To bi tek bilo otvaranje Pandorine kutije. Zato se bolje držim Ju tjuba, obrađujem tuđe pjesme pa ih tamo lijepim… Moram, fakat, još obradit Mišinu «Ostala si uvijek ista», pa nek to Ves zalijepi Snježani na fejs… Bit će konsternacija, ko ono kad je JNA krenula tenkovima na ustrtale Slovence.
Osjetio sam, pravo je vrijeme da se zaletim u kombi po preostale tri boce Simfonije.
Vozač Tomica spavao je na zadnjem sjedištu, prekriven crnim haljetkom Vinka Huta Konoa. Šutke sam pokupio boce i vratio se gore u Štulićevu sobu. Natočio sam nam svima u čaše.
Nakon par čaša, rekao sam Štuliću:
– Đoni, imamo prijedlog za tebe, zato smo i došli. Snježana i tamo neka njena art, pop, intelekt ekipa žele maknut neku drugu ekipu iz Hrvatskog narodnog kazališta. Snježana ima svoju viziju krležijanskog kazališta, a vladajuće strukture ne daju joj da ostvari tu viziju, da oživotvori svoj imaginarij, kako bi rekao profesor Duda. Ona zbog tog strašno trpi. I bori se kao razdražena lavica, ide čak po sudovima…
– Jebalo ju kazalište. – Natočio si je Đoni «Simfoniju» u praznu, porculansku šalicu za čaj. – Nije to za žene.
– Organiziraju i neke demonstracije ispred HNK, pokušavaju se ufurat u šezdesetosmašku spiku, ali jedva ih se skupi petnaest pa to nitko ne shvati ozbiljno. Čak im nije pomogla ni popularnost Bucke sa nekadašnjeg TV kanala Z3, na kojem si i ti, Đoni, jednom legendarno nastupio – objašnjavao sam mu.
– I šta to mene bolitata kurtata? – ufurao se Đoni u makedonski.
– Pa daj im dođi pruži podršku – ubacio se Sandić. – Ono, sjedni sa đitrom kod Zdenca života i raspali par akorda, ono kao nekad, na javnim mjestima s gitarom.
– Ma, napušite mi se kurca.
– Kako to misliš? – Podigao je sneni pogled Aleksandar.
Atmosfera je zamrla. Krenuli smo se baš totalno urokavat. Natakanje Simfonije u čaše. Đoni je rolao, šatrovački rečeno, guplju za gupljom. Josephine nas je svako malo dolazila utišavati, ona mora spavati, ona se za razliku od muža Johhanna mora ujutro rano dignuti i ići na posao. Nismo je doživljavali. Počinjalo je pomračenje svijesti. Sandić je kroz prozor dozivao vozača Tomicu u kombiju i prijetio mu da će mu, ako ne dođe k nama u kuću, nagurat krastavac u šule. Aleksandar Hut Kono razdrljio je košulju i na japanskom recitirao Ilijadu, i to od kraja prema početku.
Đoniju su izbile crvene fleke po licu. Stalno je ponavljao da smo fakat otkačeni i da će sutra najvjerojatnije krenut s nama za Zagreb, spavat će kod Vesovića u njegovom novom foto-ateljeu. Planovi su pljuštali kao faktografski podaci u najnovijem romanu Daše Drndić, «Belladonna» u kojemu glavni protagonist ima podosta fabrijevski pičkasto ime Andreas.
Posjetit će, nabrajao je Štulić, Juricu Pađena, kipara Kožarića, pjesnika Branka Čegeca pa Alku Vuicu, Sašu Zalepugina, možda će i pristati gostovati u emisiji kod Aleksandra Stankovića, ako to fakat ide uživo, izvrijeđat će ga ko psa, reći će mu, Aco, napuši se kurca i na sva pitanja odgovarat će mu na makedonskom.
– I svirat ću pred tim izdrkanim haenkaom. Stavit ću ispred sebe i šešir, da mi se onaj vaš performer Siniša Labrović može ispišati u njega. Fakat, mogo bi i Tomu Gotovcu otić na grob, njega sam jedino cijenio, bio je jedini dobar filmađija u čitavoj Jugi – napušen se nabrijavao Đoni.
Poslije smo, u gluho doba noći, klonuli i pozaspali po stanu prostodušno i bez kompleksa poput Kipe iz Štulićeve pjesme «Kipo ima dušu djeteta». Josephine je sigurno ispizdila na živce.
Sanjao sam kako ovdje na kauču na kojem Đoni inače pogrbljeno sjedi dok prevodi staroindijske sutre Pragna-Paramita, vodim ljubav sa Stojkom. Snažno sam se u tom snu zabijao u nju kao Turčin koji je na auto-cesti zaspao za volanom i zabio se odostraga u tegljač. Negdje pred jutro doživio sam poluciju, ili kako je govorio moj djed Bajo, noćnicu. U polusnu sam dohvatio prvo što mi se našlo na podu, nešto nalik staroj krpi i obrisao njome surlu izranjavanu od trenja po ne baš glatkoj površini Đonijevog buvljak-kauča.
Kad sam malo bolje rastvorio još nerasanjene oči, shvatio sam da sam se to obrisao o Đonijevu staru Nama-košulju koju je nosio na maratonskom koncertu nazvanom «Zadovoljština».
Navukao sam hlače i spustio se u donju etažu stana. Glava mi se raspadala od sinoć polokane Simfonije.
Za stolom u blagavaoni sjedili su Sandić i Đoni. Hut je još spavao. Štulić je djelovao sjebano. Šutke je ispijao indijski čaj. Kad ga je Sandić pitao hoće li krenuti s nama za Zagreb, mrzovoljno je odvratio:
– Nema šanse.
I još dodao:
– Žalim vas što se morate vratiti u to sranje od Zagreba. Ali i ja sam se tamo natavorio godina i godina. Toliko su me na kraju izjebali u mozak, da sam morao pokupiti prnje. Ovdje bar mogu na miru prevoditi one istinske, drevne zapise koji jasno kažu da je ovaj tu naš materijalni svijet ionako za kurac, pa se ne moraš previše ni truditi. Neka se oni vaši moroni čije ste mi knjige donijeli bave nebitnim drkarijama, ja sam se ovdje usredotočio na golu suštinu.
– A to je? – znatiželjno će Sandić.
– Pročitaj Mahabharatu. Tamo ti sve piše. I Ilijadu i Odiseju, naravno, i to najbolje u mom prijevodu, malo sam to bolje od ostalih prilagodio današnjici.
Sandić je to marno zabilježio u notes koji mu je inače služio isključivo za intervjuiranje pisaca.
Popili smo čaj, pojeli kajganu od pačjih jaja. Probudili smo Aleksandra, pa lagano krenuli. Đoni nas je ispratio do kombija. Vozač Tomica dočekao nas je s osmjehom od uha do uha, dobro se, izgleda, naspavao. Aleksandar ga je umjesto pozdrava zašlatao iznemoglim pokretom ruke.
Ukrcali smo se u Iskorakov kombi. Đoni nam je kratko mahnuo, pa se, nakon što smo mu ostavili brojeve mobitela i mejl adrese, vratio u kuću.
– Ništa od preuzimanja Hrvatskog narodnog kazališta – procijedio je Sandić kad je kombi krenuo. – U kojem će mi se sad kurcu ikad igdje na kazališne daske postavit moj artističko provokativni dramolet «Nabijač bez nabijača»? Banovićka je jedino dovoljno odvažna i nesputana malograđanskim okvirima da tu moju hard-core dramu postavi u HNK, i to još pod čvrstom redateljskom palicom Mani Gotovac.
– Kakva čvrsta palica? – trgnuo se na zadnjem sjedištu bunovni Aleksandar Hut Kono.
Književna Groupie
*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.