prvo slovo kulture

Greške drugog studentskog bijenalea – hoće li biti što od njih?

Mladim umjetnicima ili pak onima koji su još uvijek uključeni u formalni obrazovni sustav visokih škola i umjetničkih akademija svaka je mogućnost izlaganja prilika ne samo za predstavljanje vlastitoga rada, nego i za dobivanje reakcijske informacije koja u okvirima akademijskih klasa i atelijera postoji, ali je isključivo vezana uz procjenu mentora ili kolega. Izlaganje unutar institucionalnih okvira uvodi studentski rad u novi kontekst napose ako se radi o skupnim izložbama u kojima student dobiva priliku vidjeti i iskusiti živost svoga rada sada supostavljenog s nizom djelā vršnjaka i kolega. Kontekst cjelokupne izložbe može kako pozitivno tako i negativno utjecati na svaki pojedinačan rad koji se snagom vizualne izražajnosti može dodatno nametnuti cjelini ili pak cjelina može iz njega isisati i ono malo vitalnosti koju bi imao kada bi ga se gledalo izolirano. K tome, osim mentora, ostalih profesora i najbližih kolega priliku procjene djela sada ima puno širi auditorij sastavljen ne samo od stručne publike, nego i od estetskih flanera koji tek u prolazu skreću svoj pogled na predvorje možda neke nadolazeće suvremenosti i često su skloni, što je doduše i njihovo pravo, o viđenom suditi.

„Pogled izvana“, premda smo ga ponekad skloni ocijeniti nestručnim ili površnim, svakako može dati važnu povratnu informaciju jer i nestručno oko gleda, i vidi, i možda je upravo to što ono uoči komponenta koja je stručnom oku ostala skrivena i nedokučiva jer ono što djeluje banalno stručnom će oku biti zanemarivo. Razgovarali o dojmu umjetničkoga djela bilo sa stručnjakom bilo s estetskim flanerom, od sugovornika uvijek trebamo tražiti objašnjenje kako bismo od dojma došli do pojma i time izbjegli zadržavanje na valorizacijskom sudu oblika: “sviđa mi se, djelo je dobro, odlično je to napravljeno, meni je to bez veze, ništa ne razumijem…” (jer, kako sam već naveo, estetski flaneri imaju pravo suditi, ali im je odgovornost izrečeni sud adekvatno opravdati).

Milivoj Solar u svojim „Predavanjima o lošem ukusu“ ističe kako je nužno da pojedinac koji iznosi valorizacijski sud uz njega ponudi i obrazloženje, odnosno tumačenje vlastitoga stava. Obrazloženje je izrečenoga suda, dakle, ono što ga čini relevantnim, iako treba biti svjestan da vlastiti sud može obrazložiti i osoba kojoj manjka moć estetskog prosuđivanja – a koju Solar naziva osobom lošega ukusa. Objašnjenja i tumačenja koja mogu ponuditi osobe lošeg ukusa ne moraju apriorno biti neupotrebljiva, osobito ne studentu čije djelo tek ulazi u recepcijsko polje adekvatnoga institucijskog okvira. Iz toga je razloga svaka prilika za izlaganjem studentu hvalevrijedan poticaj jer izlagati svoj rad znači staviti (trenutnog) sebe drugima na procjenu.

Kada je prvi puta organizirana izložba studentskoga bijenala u svibnju 2015. godine u osječkoj Galeriji Waldinger, ona još uvijek nije imala međunarodni karakter. Prvotna ideja bila je da se u sklopu Likovnog odsjeka Umjetničke akademije u Osijeku obilježi deset godina njezinog postojanja. Tema je izložbe tada bila „Autoportret“, a tematski okvir koji se studentima ponudio temeljio se na tezi da portretirati nekoga znači izraziti njegovu fizičku, ali isto tako – ili još i više – psihičku dimenziju. Neka od pitanja kojima se tom prilikom nastojalo potaknuti studente na suočavanje s temom bila su: „Tko sam zapravo Ja, kako gledam i vidim sebe, prikazuje li odraz u zrcalu moj lik doista onako kako ga promišljam ili poniranjem u sebe otkrivam kako u mome karakteru postoje stvari koje ne otkrivaju moje crte lica, na koji način promatram odnos između stabilnosti i labilnosti moga karaktera i vizualnoga prikaza moga lika… i koliko uopće želim sebe iskreno dati drugima na uvid.“

Veliki dio radova pristiglih na natječaj i izloženih na prvoj izložbi pokazali su da su studenti shvatili kako se autoportret ne oslanja tek na prikaz vanjskog obličja, nego da mentalni prostor autorefleksije omogućuje svakom studentu da implikacije ove teme u vizualnom smislu iskoristi na brojne načine nerijetko odustajući od direktne aluzije na vlastitu figuru. Pišući tom prilikom o izložbi istaknuo sam kako se na njoj – uz nagrađene radove Krunoslava Dundovića, Luke Petraka i Josipa Šurlina – moglo vidjeti „podosta vrlo zrelih umjetničkih radova što dodatno opravdava jednu ovakvu manifestaciju te se iz toga razloga treba nadati da ovaj prvi bijenale ujedno neće biti i posljednji.“ Drugo je izdanje ove manifestacije uvelike potvrdilo tadašnja očekivanja, osobito stoga što je bijenale dobilo međunarodni karakter.

Tema „2. međunarodnog studentskog bijenalea“ bila je „Greška“. Na početku je pozivnoga teksta stajalo: „Uz pojam greške uobičajeno se vežu negativne konotacije. Etimološki se sam pojam izvodi iz riječi grijeh (praslavenski grĕxъ) što u svom osnovnom značenju ima moralni aspekt povezan s vatrom savjesti (v. Hrvatski enciklopedijski leksikon), dok s druge strane može označavati ono što se učini protiv plana ili drugačije nego što valja, neispravan postupak prema onome što se očekuje ili kao ono što je napravljeno loše, netočno ili nekorektno.“

Zadaća je organizatora bila da se studentima koji se nalaze u razdoblju u kojem je greška sastavni dio njihova puta protkanog težnjom – ili bi u najmanju ruku tako trebao biti – za raznim oblicima znanja, vještina i spoznaje, pruži prilika da uočene ili simulirane greške u svom radu prihvate i iskoriste kao nešto pozitivno; da pokažu kako one mogu imati i svoje kreativne implikacije te biti jedan od pokretača obrazovnoga procesa. Pri tome ne mislim isključivo na klasični obrazovni proces, nego na obrazovno oblikovanje „obraza“ (vidljivog dijela lica) koji etimološki i jest utkan u osnovu riječi „obrazovanje“, a u prenesenom se značenju odnosi i na čast, poštenje i ponos.

„Čovjek kao racionalno biće“, piše dalje tekstu poziva, „grešku ne doživljava pozitivno jer ona u sebi podrazumijeva nepotpunost, neadekvatnost i općenito promašaj u postupku. Međutim, prihvati li se da greška otvara područje neistraženoga i skrivenog u postupku koji je već odviše poznat, postaje procjep u sveopćoj predvidljivosti. Istraživanje započinje kada napustimo sigurnost utabanih staza kojima hodimo poput mnoštva drugih ljudi jer studirati, kao i putovati, znači istinski tragati, žudjeti za neotkrivenim, a ne samo dohvaćati očekivani i predviđeni cilj.“ Ove su smjernice poslužile kao provodne niti studentima koji su ih uočili u svojim postojećim radovima ili su ih iskoristili da bi za potrebe izložbe realizirali nešto novo.

Na izložbi organiziranoj u prostoru osječkoga „Esseker centra“ sudjelovali su studenti s Akademije za likovno umetnost in oblikovanje Ljubljana, Akademije umetnosti – Novi Sad, Umjetničke akademije u Osijeku, Akademije likovnih umjetnosti, Zagreb te Zürcher Hochschule der Künste, Zürich. Četrnaest predstavljenih djela, koje je između niza pristiglih odabrao peteročlani žiri, odreda su u svom sadržajnom ili oblikovnom smislu podrazumijevala grešku, premda se ona trebala čitati na različitim razinama vizualnog podteksta. Tomu svjedoče izložene autorske izjave o radu kojima je cilj bio dodatno osvijetliti one aspekte greške koji na prvi pogled nisu bili uočljivi.

Greška se vrlo očito predstavlja u „Osviještenom trashu“ Andre Krysla, umjetničkoj knjizi Mije Maraković, nizu objekata „Savršeno nesavršen“ Josipe Stojanović te „Digitalnom prostoru B“ Doriana Trepića. Krysl na izloženim fotografijama voajerskim uočavanjem neobičnih koincidencija oblikuje stvarnost paradoksa u kojoj akteri nose svečane cipele na sportskim čarapama, a policajac na ulici neutralne Švicarske stoji u pozi koja asocira na nacistički pozdrav „Sieg Heil!“ Mia Maraković raznim intervencijama pomoću boje, zapisa i kolaža knjigu dovodi u stanje u kojemu se ona više ne može ni listati ni čitati čime postaje lišena svoje prvotne funkcije ostajući objekt nabijene vizualne moći. Savršeno nesavršeni objekti Josipe Stojanović tvornički su proizvedeni predmeti u koje autorica unosi semantički pomak. Tako u kutijici Tic Taca uz sve bijele pepermint bombončiće nalazimo jednu voćnu dražeju intenzivne svijetloljubičaste boje, uz limenku Coca-Cole postavljena je čaša sa žutom tekućinom, dok u jednom pakiranju čokoladnih Munchmallowa vidimo otvoren i bijeli kolačić. Trepić korištenjem kompjuterskog programa Microsoft Paint oblikuje minimalnu uravnoteženu kompoziciju kojoj osnovu čini tek nekoliko linija nasumce povučenih kompjuterskim mišem. Konačni rezultat on prihvaća kao grešku, ali ne i neuspjeh zbog nerealiziranoga projekta jer okončanjem radnoga procesa dolazi do željenoga mira.

Dario Brkić i Ivana Škvorčević nadovezali su se na temu bijenala oslanjajući se na unutrašnju dimenziju vlastitog subjekta te relaciju koju njihovo JA uspostavlja naspram stečenih ili zatečenih okolnosti. Poput Trepića i Isidore Todorić, i oni su grešku potražili u okvirima umjetničkog postupka. Osnova Brkićeva djela „FEAD“ krv je koja se pomiješana s vodom koristi u grafičkom procesu. Zbog prirode materijala s vremenom dolazi do korozije površine metalne ploče. Krv je zbog funkcije koju ima za živi organizam od davnina bila poistovjećivana sa životom samim, a dati krv za nekoga značilo je dati dio svoga života onom (ili nečem) drugom. Premda joj se nerijetko pridaju negativne konotacije – patnja, bolest ili smrt – krv je hraniteljica tijela, medij života i simbol životne energije. Uz korozijskom postupku izloženu metalnu ploču Brkić sklada melodiju koju gradi na četiri tona glazbene abecede F, E, A i D implicirajući fonetski prizvuk engleske riječi feed (hraniti).

Ne doduše krvlju, ali stanjem vlastitog srca bavi se i Ivana Škvorčević tako što grafičku iglu za crtanje prepušta njegovim vibracijama uslijed izlaganja svoga tijela različitim opterećenjima. Rezultat je čitavog procesa otisak srčanih aktivnosti značenjski blizak grafič(ars)kom kardiogramu. Pri procesu izrade grafičkih listova Ivana Škvorčević se služi natrijevim kloridom koji u većim količinama fiziološki šteti radu srca, ali i čitavom organizmu tako da postignuto „nagrizanje metalnih ploča umjetnica uspoređuje s kemijskim procesima koji se odvijaju unutar ljudskog tijela.“ „Bijela“ Isidore Todorić djelo je koje je tek na oblikovnoj razini inspirirano istraživanjima primarnog i elementarnog slikarstva osobito razmahanog u sedamdesetima i prvim godinama osamdesetih. Platno bez blindrame umočeno u bijelu zidnu boju i postavljeno slobodno u prostor neovisno od zidne plohe postalo je instalacija u kojoj je autorica okamenila tekućinu dobivši novu materijalnu činjenicu. „Bijela tekućina je najiskonskija tvar u psihoanalizi“, piše ona, „glavna osobina tekućine je njena tečnost. Ona nema oblik. Prema tome, zauzdati tekućinu – nametnuti joj oblik, lišiti je njena prvobitnog stanja, znači zloporabiti tu tvar kao takvu.“ Za svoj je rad, konačno, Isidora Todorić dobila i prvu nagradu žirija.

Poticaj su nastanku radova Doris Despot i Vinka Vidmara traume koje su autori proživjeli i koje su na njima ostavile trag osjetan na nekoj od razina svijesti. U „Zaboravljenom prostoru“ Despot vrlo slobodno slika rupu iz nepoznate kuće kroz koju je propala našavši se potom onemoćala u mračnom prostoru. Terapeutski gledano, ova je slika pokušaj vraćanja vremena i ispravljanja pogreške koja ju je dovela do pada i ozljede. U videoradu „17. studeni 2017.“ Vidmar prikazuje simboličko čišćenje sjećanja na granatiranje Osijeka i pad granate na njegovu obiteljsku kuću. Uzimajući gelere kobne granate Vidmar ih golim rukama pere i čisti u kiselini od  atmosferlijske patine i hrđe ispirući ih zatim u vodi. Za vrijeme dvadesetominutnog trajanja videa posjetitelj može vidjeti samo autorove ruke zaokupljene procesom pranja koji načinom kadriranja priziva u svijest ritualne čine čišćenja i pretvorbe fizičkoga materijala – iz stanja nekadašnje grešnosti, u novu pročišćenu dimenziju. Pranje gelera ujedno je i metaforičko pranje kolektivne svijesti od sjećanja pohranjenih u svijesti onih koji su ratne događaje proživljavali ugrađujući ih u vlastitu iskustvenu memoriju.

U „Surogatu“ Fione Könz i Gregora Vogela te „Upoznala si me u jako čudnom razdoblju mog života“ Milosa Stolica autori se poigravaju koncepcijom identiteta, njegovim uvjetovanostima i ograničenjima kao i pitanjem može li se identitet shvatiti kao stabilna i nepromjenjiva kategorija. „Surogat“ je zamišljen kao performans u kojem su Könz i Vogel namjeravali zamijeniti jedno drugo u svim vidovima svojih života. Svako od njih trebao je preuzeti kontrolu nad poslom, društvenim životom i umjetničkom praksom onog drugog i nastojati što vjernije oponašati njegove navike i osobnost. Ubrzo su shvatili kako zadatak koji su si zadali nadilazi njihove mogućnosti, ali i spremnost ulaska u osobni i mentalni prostor druge osobe. Kao rezultat neuspjelog performansa nastaje izloženi videorad. Milos Stolic generira avatar uz pomoć kojeg iznova otkrivamo koliko je virtualni svijet iz temelja izmijenio „tradicionalno razumijevanje konvencionalnih identiteta“ ne otkrivši nam još uvijek do kraja konzekvencije posthumanog stanja prema kojem čovječanstvo svesrdno hodi. Monotoni glas generiranog avatara dovodi do blage nelagode i nervoze pa je dobro što je ovaj rad postavljen u posebnoj prostoriji i izdvojen od ostalih.

Lene Lekše predstavila se instalacijom „Greenberg“. Referirajući se na fiktivni turistički biser, planinu Greenberg u Nizozemskoj, Lekše je izložila štand sa suvenirima na kojima dominira motiv Greenberga koje posjetitelj može kupiti. Unatoč zanimljivoj ideji autorica nije uspjela ponuditi vizualno pretjerano zanimljiv materijal. Čitav rad više nalikuje vašarskoj suvenirnici nego ozbiljnije dorađenoj vizualnoj predstavi te koliko god ideja bila ozbiljna, a njezina realizacija konzumentu prihvatljiva, čitava instalacija ostavlja dojam turističkoga kiča. Crtež „Dekadencija“ Nemanje Milenkovića inspirativan je rad vješto i fragmentarno crtan, premda popraćen pomalo naivnim tekstom koji nije u kvalitativnom dosluhu sa snagom crteža koji je vizualno predstavljen. Crtajući zeca Milenković evocira čitavu tradiciju korištenja ovoga motiva u umjetnosti, od paleolitskih crteža i mozaičkih prikaza zeca preko Dürera pa sve do Beuysa. Motiv zeca uobičajeno označava novo rođenje, uskrsnuće, a nerijetko se koristi kako bi simbolizirao pobjedu nad ljudskom požudom i strastima. Milenković prikazuje zeca koji trune, raspada se i gnjili čime naglašava „upravo suvremeni odnos ljudi prema životinjama kao ’grešku’, odnosno kao pogrešan.”

Konačno, posljednji rad koji treba spomenuti onaj je Luje Rožiča. Na izložbi je predstavljen QR kodom koji prilikom skeniranja pametnim telefonom javlja da je došlo do greške. Naizgled banalan, ovaj je rad zapravo najbolje sažeo odnos akcije i reakcije kojoj ova manifestacija teži. Rožić je, naime, na izložbu prijavio klasičnu sliku koju računala kojima su se preuzimale prijave nisu uspjela otvoriti. Daljnja komunikacija predstavnika žirija i autora dovela je do zbunjujuće situacije u kojoj nije bilo jasno je li Rožićeva intervencija bila svjesno napravljena ili su je iskristalizirali organizacijski procesi koji su uslijedili nakon što su natječaj i žiriranje radova završeni. Na kraju je zaključeno da se rad izloži u obliku u koji ga je pretočila sama situacija čime je dobiveno djelo koje jasno i dosljedno reprezentira zadanu temu.

U sklopu izložbe žiri je dodijelio i tri nagrade. Budući da je već sam odabir radova koji su ušli u izložbeni proces bio prilično strog, nagradama se pokušalo izdvojiti i stimulirati one studente koji su prema mišljenju žirija ipak na najuspješniji način odgovorili izazovima zadane teme. Prvu je nagrade dobila Isidora Todorić iz Ljubljane za djelo ”Bijela”, drugu su podijelili ciriški studenti Fiona Könz i Gregor Vogel za “Surogat”, dok je treću nagradu zaslužila Ivana Škvorčević s osječke Umjetničke akademije. Zahvaljujući bijenalnoj strukturi manifestacije za zadanu je temu studentima ostavljeno dovoljno vremenskoga prostora kako bi na određene poticaje teme vizualno odgovorili novim radovima.

U tom bi ih smislu trebalo potaknuti na još intenzivniju suradnju s mentorima ne bi li njihov izlagački izlet pred sud profesora, kolega i ostale zainteresirane javnosti bio iznad onoga što smo uopće od studentskih manifestacija naučili očekivati, a ova izložba kvalitetom je pojedinih izložaka, kao i svojom cjelovitošću uspjela zadovoljiti visoke stručne zahtjeve. Za razliku od osvrta na 1. studentski bijenale koje sam pomalo skeptično završio izrazivši tek nadu i želju da ”ono ujedno neće biti i posljednje”, ovoga puta moram završiti u puno optimističnijem tonu jer ne samo da prvi bijenale nije bilo i posljednje, nego je drugo izdanje ove manifestacije uvelike pomaknulo njezine kvalitativne aspekte pokazavši da se radi o pomno planiranom projektu s jasnom koncepcijom.

Mogućnosti su velike, a “Međunarodni studentski bijenale” svakako se nameće kao potentna platforma koja može i treba doprinositi afirmaciji studentskoga rada, dodatnom obrazovanju dobroga ukusa i koječemu drugome. Konačno, možda će ona u budućnosti omogućiti da studenti već u svojoj formativnoj fazi počnu postavljati neke estetske standarde koji ponekad manjkaju na puno ozbiljnijim izložbama.

Igor Loinjak

Foto: Ana Petrović

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...