Student zapalio Krležine knjige ispred Ministarstva branitelja

Knjige VatraStrepio sam da će se to dogoditi, a ono pred čime strepiš uglavnom ti se i dogodi: stari je sa još tri frenda, bivša suborca, došao izraziti potporu braniteljima što su već tko zna koji dan prosvjedovali pred Ministarstvom branitelja u Savskoj.

Kad me stari nazvao na mobitel da me izvijesti da je u Zagrebu, ja sam taman bio u tramvaju, teglio sam vrećicu s pet debelih cigletina Krležine Panorame, poklonio mi je to Feđa Gavrilović, a njemu je to pak dala kćerka Enesa Čengića. Gospođa je očito odlučila temeljito počistiti stan od svih tih knjižurina koje je nekad davno prikupio njezin otac. On se iz dana u dan družio s Krležom, zapisivao svaku njegovu riječ, redigirao mu knjige i bio zaslužan što je uopće i izdana ta Panorama.

Iz tramvaja sam s tim knjižurinama izašao u Savskoj ravno pred Ministarstvo branitelja.

Muvao sam se među ratnim invalidima, borcima. Starog i njegove zatekao sam pod šatorom, razgovarali su s jednim od organizatora prosvjeda Ilijom Vučemilovićem. Stari mi je umjesto pozdrava tutnuo u ruke ranac s prljavim donjim rubljem, neka mu to operem i donesem čisto, on pred ministarstvom misli ostati dok god ne smjene ministra Freda Matića i Bojana Glavaševića.

– Znači, ja bi ti idućih mjeseci morao prat prljavo rublje… Ma, nema šanse – uznervozio sam se. – Uostalom, ne radi mi veš mašina, isključili su mi struju. Stara mi, valjda znaš, ne šalje više lovu. Jedino ako bi mi ti od svoje braniteljske mirovine dao lovu da mi ponovo uključe struju, onda bih ti možda i mogao stavljat te smrdljive čarape, gaće na pranje.

Ilija me prijekorno pogledao. Kako to razgovaram sa svojim ocem? Stari je odmah planuo. Počeo me kao i uvijek vrijeđat da sam komunjarsko govno koje je odlučilo bit vječni student na Filozofskom.

– Ali stara ti se očito opametila! Ni lipe ti više ne treba dati! Lezileboviću, raspikućo! Mali Bojan Glavašević je bar dobio diplomu, grijao je stolicu…

Ilija Vučemilović mu je na to zapovjednički upao u riječ:

– Da, kod Pupovca je polagao ispite! Pa bolje da i nije! Pusti ti, dobar je ovaj tvoj mali… Vidim, i nekakvu hranu nam je donio… – Spustio je pogled na vrećicu s Krležinim „Panoramama“.

– Ma, nisam… – protisnuo sam.

Uhvatila me teška nelagoda, čak i lagani strah. Kako ću Vučemiloviću past u očima kad vidi da sam doteglio naramak knjiga komunjarskog Krleže. Možda će to shvatit i kao moju tešku provokaciju i gađat me fasciklima, polijevat vodom kao što su i Glavaševića. Moje šupaštvo je proradilo. Uvijek sam imao fobije od ljudi u uniformama. Drhtavim, poniznim glasom rekao sam:

KrogerFeedback new offer called the Kroger Weekly ads for weekly deals

– Ma, čuo sam da hrane imate i previše, svi vam je donose… Ja sam donio Krležine knjige… Da ih spalim! Jer sam shvatio da je u njima zasijano sjeme zla protiv vas branitelja! Tog istog Krležu danas u saboru citira Milanović, skoro češće nego Bibliju. Krležinim riječima vode se i oni šugavci iz Dokumente! Na temelju Krleže oni vam žele poturiti da ste besmisleno žrtvovali svoje živote, ruke, noge! Žele prikazati kako je svaki rat besmislen i da su maltene teške budale oni koji su uzeli oružje kad su nas Srbi napali!

Sagnuo sam se i izvadio iz vrećice treći tom Panorama. Nasumice sam rastvorio.

– Evo… Skoro na svakoj stranici ima tako nešto s čim vam mogu pred očima mahat ti iz Dokumente, navodit vodu na svoj mlin, odnosno na mlin Engleza koji nam žele poturit da smo i mi i Srbi podjednako krivi za rat samim tim što smo uopće pristali sudjelovat u ratu… Što smo se odlučili branit! Oni isti Englezi koji su ratovali s kim su stigli, ali nikad na svom terenu, nego uvijek na tuđem, kao i Srbi!

– Ajde ne melji, nego čitaj… – prekinuo me Vučemilović. – Da čujem tog Krležu… Ako je istina to što govoriš, slobodno pali, ja ću ti dat benzin… Pa nek snima Nova TV kako pališ, u zadnje vrijeme nas uopće ne stavljaju u Dnevnik, kao da nas i nema…

Krenuo sam čitat na glas:

– „Tolike su postrijeljali da se čovjek uopće ne snalazi na ovom groblju. Uopće: teško je znati tko je koga ubio? Oni koji su ubijali jučer, tih više nema, upravo kao ni onih koje su pobili, a oni koji su ubijali danas, tih neće biti sutra, a oni koji će strijeljati ili vješati sutra, ti neće imati pojma kako su ubijali i palili na lomačama nas, danas, i uopće teško je znati tko je koga ubio i zašto, tko je živ, a tko je mrtav.“

– Da, da, sve je jasno – upleo se moj stari. – Da, da, po tom debeloguzom svaka je borba besmislena… Pa koji kurac se to nije usudio reć Titu, da su njegovi partizani besmisleno ginuli, da su sve te pogibije besmislene! Nama svako može reć šta god hoće… Tamo neke babe po Đakovu počele su mi srat da sam ja u rat otišao samo da pobjegnem od žene i da ne moram odgajat ovog svog kretena i kćer…

– Pa šta se onda čudiš što sam ispao ovakav sjeban… – ponovo se u meni javio prkos. – Odrastao sam bez odgoja, bez čvrste očinske ruke… Zato sam sad i ovakav sjeban, mekušan… Ali dobro si nabo ovo s partizanima…. Vas danas mnogi mrze ko što su nekad i partizane. Nitko ne voli bit zahvalan pobjednicima u ratu… Dokurči ti bit stalno ponizan pred njima. Tako su i partizane svi slavili neposredno nakon rata, a s vremenom su počeli dovodit u pitanje njihovu borbu, boračke stanove, povlastice… Ima Niče pravo, sve se vrti u krug, povijest je prokleta kružnica!

– Ajd mali, ne seri, nego pali te knjige… I to pred kamerama!

Izašao sam pred šator. Stari je došao za mnom s kanticom benzina. Pružio mi ju je. Činilo se da je ponosan na mene. Kamermani su se sjatili oko mene. Čitavu kanticu izlio sam po Krležinim Panoramama. Izvadio sam šibice iz džepa. Prvom sam kresnuo, ali mi se odmah ugasila na vjetru. Dok sam kresao drugom, na mene se zaletio neki neobrijani, crnokosi tip.

– Nećeš Krležu! – proderao se. – Nećeš paliti Krležu… On je toliko utjecao na mene, moje pisanje!

Moj stari je skočio na njega, odgurnuo ga. Bolje sam ga pogledao i shvatio da je to novinar Globusa, Darko Hudelist. Nastala je teška gungula. Branitelji su opkolili Hudelista. Sjetio sam se kako sam pred ljeto čitao knjigu njegovih razgovora s najvećim srpskim ideologom Dobricom Ćosićem, po Beogradu je ručavao, pio viskije s Dobricom. Znao sam, ako to kažem braniteljima, mogu ga uništiti. Zamolio sam Vučemilovića da mi dopusti da s Hudelistom porazgovaram nasamo u šatoru.

– Možda je špijun u vašim redovima…

– Pa on je tu s nama već punih deset dana – uznemireno će Vučemilović… Mislio sam da je neki zagrebački branitelj…

Odveo sam Hudelista u šator. On se u šatoru slomio. Priznao mi je da je tu kako bi napravio veliku reportažu za Globus. Koja se vjerojatno neće baš sasvim svidjeti braniteljima. Kao što se ni Tuđmanu nije svidjela biografija koju je napisao o njemu. Tuđman ga je blagonaklono prihvatio za biografa, stavio mu se na raspolaganje. I onda jebeno popizdio kad je biografija izašla.

– Dobrica Ćosić je umro, pa se nije stigao uvrijedit na moju knjigu razgovora s njim… S njim sam jedino ostao u dobrim odnosima… Ali strahujem od gnjeva njegove kćerke, ona je jako ratoborna, kao vučica…

– Ma, znam, uvijek je zajebano pisat istinu… Razumijem te… I ja pišem na taj način – saučesnički ću.

Kad je shvatio da sam mu naklonjen, Hudelist mi se totalno otvorio. Priznao mi je da se ovog zadatka prihvatio i zato jer tu među braniteljima ima redoviti doručak, ručak, večeru, ljudi stalno donose raznorazne poslastice.

– I sve domaće… A ne ko u onim odvratnim restoranima gdje ti pod domaće poturaju smrznutu hranu… Preporodio sam se ovdje. Nisam tako dobro jeo ni s Dobricom na Adi Ciganliji…

– Blago tebi. Otkad mi je stara prestala slat lovu, nemam više ni za studentsku menzu…

– I kod nas u EPH honorari su sve siromašniji… Većina si je novinara počelo donosit u taperverima hranu u redakciju, doma kuhaju kobasice iz Lidla i vuku to na posao. Redakcije nam zaudaraju kao kuhinja za beskućnike – požalio se Hudelist.

Osjećao sam se u tom šatoru kao neki vojnik Konfederacije koji je prebjegao među Apače i sad tu preslušava nekog svog bivšeg kolegu kojeg su Apači zarobili u nekoj bitki. Izašao sam van, pustio Hudelista nek se snalazi kako zna.

Iza šatora ugledao sam kašete s hranom, bilo je tu svega, od piletine do povrća. Pomislio sam kako bi to povrće prijalo kozi Bijelki, ona u zadnje vrijeme glođe uglavnom kosti. Osvrnuo sam se oko sebe, zgrabio nekoliko glavica kupusa i strpao ih pod jaknu. U tom trenutku zaskočio me Vučemilović.

– Aha, kradeš hranu! Partizani su za to streljali, čak i maloljetne pionire!

U tom trenutku pojavio se i snimatelj Nove TV, uperio je u mene kameru. Vučemilović se zbunio, nije valjda znao kakav da stav prema ovom zauzme pred medijima.

– Evo, snimajte, sin našeg Đakovačkog branitelja mora krast hranu! Jer se nije kao neki uglavio u ministarstvo! – ubrzo sam ga začuo.

Novinar Nove TV Andrija Jarak gurnuo mi je mikrofon pod usta i tražio da u kameru ispričam svoju tužnu priču.

– Gladan sam… Fali mi vitamina… Zato sam kupus uzeo – promrmljao sam, sav ukočen od treme.

Ali brzo sam se snašao i dodao:

– Tko ovo gleda neka naruči moju knjigu Književna Grupi, cijena je 69 kuna, dostavljam na biciklu. Narudžbom ćete pomoći da se prehranimo ja i moja kućna ljubimica… I da mi ponovo uključe struju. Pomozite hrvatskoj književnosti da opstane! Ona propada, nitko je više ne cijeni! A bez književnosti gubi se i identitet naroda! Spasite Hrvatsku, naručite preko interneta moju knjigu!

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, možete je naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More