Student se pokušao ubiti zbog poraza hrvatske reprezentacije

samoubicaStajao sam na ivici krova na zgradi Filozofskog. Trebao sam napraviti samo pola koraka i stropoštao bih se dolje na beton.

Studenti, profesori stajali su na platou Filozofskog, upirali poglede prema meni. Čuo sam Svena Popovića kako govori Marulu Kuljišu:

– Ma, zajebava se, uopće ne bu poletil.

Kroz pola sata na parkiralištu se uparkirao HTV-ov kombi. Iz njega je, poput specijalaca, poiskakala ekipa emisije „Svaki dan, dobar dan“ na čelu s Brunom Šimlešom. Šimleša je uzeo megafon u ruke. Obratio mi se:

– Samo se smiri, Pavle! Sad si u situaciji kao djevojka iz Kveljovog romana „Sjela sam na obalu rijeke i plakala“. Duboko udahni! Nemoj napravit taj posljednji korak koji ćete odvesti u smrt! Zašto si želiš oduzeti mladi život?

– Hrvatska je popušila na svjetskom nogometnom prvenstvu… Pao sam ispit iz lingvistike. Nemam nikakvu vjeru u život, budućnost. Sve mi se čini kao teška kurčina. Sto stvari, sto obaveza koje ne mogu izvršit… Upleo sam se u razna sranja, bezuspješno pokušao utjecati sa Srećkom Horvatom na promjene u društvu… Ukinuli su nagradu Jutarnjeg lista za najbolju knjigu godine, a imao sam osjećaj da bih je ja mogao dobiti – mrmoljio sam s krova, ljuljajući se nad provalijom.

– Ajde ne budi plačipička! – doviknula mi je plavokosa Šimlešina asistentica. – Ponašaš se ko purgerice iz centra! Nikad nisi okusio prave životne probleme, a tu se nešto prenemažeš… Ako imaš muda, oženi se, dobij dijete, rastani se, zaposli se na HTV-u i u Novostima istovremeno. Pa se onda vrati na krov i slobodno se baci… Ja ću te, ako treba, doć pogurnut. Nogom u dupe.

– Umjesto da se žališ i od sebe stvaraš žrtvu, pametnije bi ti se bilo upitati „što ja mogu učiniti u vezi toga?“ Nemoj se uvaljati u ulogu žrtve. To je najdestruktivnija stvar koju možeš napravit. Isto bih to preporučio i našim nogometašima, izborniku Niki Kovaču koji mi je nakon poraza s Meksikom djelovao suicidalno… Umjesto toga si kaži: „Okej, sad je takva situacija. Što ja mogu napraviti da bude bolja, da više uživam u njoj, da otkrijem ljepotu i smislenost u njoj?“ – opet se Šimleša oglasio megafonom.

– Ne mogu više, život je odurna, zamorna kurčina… Književnost nam je propala, sve je to odurni klošeraj. Sve o čemu sam sanjao ispalo je teško sranje – mantrao sam na krovu.

– Slavljenje vlastitih uspjeha je prekrasan i mudar čin kojim izražavamo zahvalnost prema sebi i životu, tako zapravo prizivamo nove uspjehe u život! – navio se Šimleša.

– Nemam nikakvih uspjeha, nemam šta slavit… Objavio sam knjigu… I šta s tim? Namučio sam se ko konj dok sam je prodavao na biciklu ko Bob Marli singlice na početku karijere… Ne bih to podnio još jednom… Jučer dok sam pored utrinske tržnice prodavao knjigu nekom tipu, zaskočila me murja u civilu, mislili su da švercam cigarete… Odurno poniženje! Zavrnuli su mi ruku ko zadnjem šverceru. Nemam šta slavit! Čak i da sam položio ispite na kroatistici i turkologiji, šta bih s njima. Koji bi kurac s tim ispitima u životu? Turske sapunjare ispast će iz mode, neće me trebat da im titlujem Dilu i Sulejmana… A koji će mi kurac kroatistika, kad hrvatske književnosti više nema, to su uostalom napisali u Jutarnjem i ukinuli nagradu za književnost… Sve za šta sam živio, propalo je… Ne znam ni održavat ljubavnu vezu, presjeban sam za to…

– Ovaj život, vjeruj mi, nije generalna proba, dragi moj Pavle. I zato ga živi punim plućima! Neće biti druge prilike, nije ovo kompjutorska igrica!

– Ali ja sam stalno imao osjećaj da mi život baš je generalna proba. I onda kad sam napokon izašao na premijeru, shvatio sam da je gledalište pusto. Da u kutu u zadnjem redu samo sjedi neki zlobni kazališni kritičar ala Čadež koji mi je svojim otrovnim riječima, crnilom došao sjebat tu moju premijeru.

– Svemir će reagirati na tvoje misli, osjećaje, tvoja djela! Nemoj svemir kriviti što ih nisi uskladio!

– Jel pod svemir misliš na Boga? – Nagnuo sam se još malo nad provaliju.

– Ne, ti si Bog, ti si glavni urar! Zapravo ti si kazaljka, a svemir je samo brojčanik na golemom satu.

– Vi ste upravo porušili Kantovu kritiku praktičnog uma – ne bez divljenja će Dean Duda Šimleši. – Studirali ste filozofiju?

– Samo sociologiju i tečaj iz travarstva kod Drage Plećka – odvratio je Šimleša.

Kad sam vidio da je pažnja skrenuta s mene, oglasio sam se s krova kao pijetao:

– Možda sam u zadnje vrijeme previše čitao onog usranog Tomasa Benharda, tog jebenog virtuoza očaja, manirista nezadovoljstva, komedijaša tmine, kakav sam i sam!

– Da, loša negativna literatura može uništiti čovjeka, pogotovo vas studente književnosti! Pa sad bar u Tisak Media imaš na popustu sve Kveljove knjige. Čak i knjigu razgovora s Kveljom. U njoj bez uvijanja priznaje kako je i on došao na rub samoubojstva dok je bio pripadnik jedne od najzloglasnijih sotonističkih sekti. Svakako je pročitaj ako se ne baciš – poručio mi je Šimleša kroz megafon.

Prestao sam ga slušat. Preda mnom se u zraku kao fantazmagorija pojavila voditeljica Vijesti na četvrtom, ponekad i drugom programu HTV-a, Diana Roko. Već mi se ono jednom ukazala kad sam prije dva tjedna zakasnio na gostovanje u Šimlešinu emisiju.

– Zakorači, Pavle… I bit ćeš zauvijek sa mnom. Ovaj materijalni svijet je ružan… Neki dan sam nakon sto godina bila u Limbu, jednog svog poznanika, istaknutog kulturnog djelatnika zatekla u preljubu. Dvije noći zaredom dvoumila sam se da li da to kažem njegovoj ženi, prijateljica mi je… Sve je to tako užasno. Nakon tridesete il si raspuštenica ili prevarena žena… Muškarcima otkazuje prostata, moraš svako jutro iza njih mijenjati plahte zbog vlažnih mrlja… I ja sam kao studentica čitala mračne pisce ala Bernhard. Poslije sam se s njih pokušala skinuti Šalkovićem. I shvatila da je jedno i drugo teško sranje. Zakorači, Pavle, najbolje je kad izađeš iz tijela. Moći ćeš zajedno sa mnom u sekundi odletjet do mog ljetnikovca u Dubrovniku… Možemo i slušat Mozartovu glazbu u mojoj hoto vili u Svetoj nedjelji – vabila me Diana sva u bijelom.

Zakoračio sam… I pustio se niz zrak. Prolomio se vrisak. Pao sam na nešto mekano. To su profesori Dean Duda, Brlek, Bagić, Mićanović, Raspudić i Štulhofer razapeli poda mnom vatrogasnu strunjaču.

– Ulovili smo ga! Imamo ga! Kako je težak, mater mu… Ko dva teleta! – začuo sam prije nego sam uslijed teškog šoka izgubio svijest. I zapao u tminu u kojoj me nije čekala Diana Roko.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More