Ustavno pravo? Nezakonit? Povećanje koeficijenta za 6, 11 %? O čemu govorimo kada govorimo o štrajku?

Kada od cjeline ne vidimo pojedinačnost, kaže se da od šume ne vidimo stabla. Međutim, ako je vjerovati Ortegi y Gassetu na početku Meditacije o Quijoteu, izvorna poslovica glasi upravo obratno: Od stabla ne vidiš šumu. Bliska, pojedinačna perspektiva čini cjelinu nevidljivom. Ipak, cjelina je i dalje tu. U žustrim raspravama o štrajku prosvjetnih djelatnika dinamika dviju inačica poslovice napadno privlači pažnju. Pitanje o štrajku gotovo je postalo kontroverza: bilo da smo zaposleni u prosvjeti ili izvan nje, bilo da štrajkamo ili ne, bilo da smo roditelji ili učenici, političari ili prosječni Facebook-građani, pitaju nas za stajalište o štrajku. Američkim žargonom rečeno, štrajk je „issue“ oko kojeg se lome koplja, ogledan je primjer pro et contra polarizacije. Radi li se doista o kontroverzi, zamršenom pitanju koje traži zauzimanje strane, a možda i integrativno rješenje, ili tek o Senettovu nestanku javnog čovjeka?

O čemu govorimo kada govorimo o štrajku? 1991. godine koeficijent složenosti poslova učitelja i nastavnika iznosio je 2, 2, jednak koeficijentu knjižničara, kustosa, umjetnika i programsko-organizacijskih stručnjaka, kako navodi Odluka NN 9/ 1991. Godine 1993. svim je navedenim javnim službama koeficijent povećan na 2,45. Zatim je 2000. godine koeficijent prosvjetnih djelatnika u srednjem školstvu porastao za 10 %.

Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama od travnja 2001. godine, kojom je koeficijent učitelja i nastavnika s položenim stručnim ispitom određen kao 1, 25 do danas je mijenjana ili dopunjavana (ponekad i oboje) 45 puta.

Najznačajnija izmjena s često spominjanim koeficijentom 1, 32 donesena je novom Uredbom 2013. godine, kako je ostalo do danas. Uz obrazloženje da je drugim javnim službama s visokom stručnom spremom koeficijent povećan, a prosvjetnim djelatnicima nije, štrajkom se traži izjednačenje. Kako se u brojnim izmjenama iznimno teško snaći, mediji su posljednjih tjedana ponudili paletu različitih interpretacija:

  • da prosvjetari žele jednak koeficijent sveučilišnim asistentima početnicima
  • da današnji voditelj knjižnice u MORH-u ima veći koeficijent od nastavnika što je nepravedno
  • da prosvjetari ipak nemaju najmanje plaće među javnim službenicima te traže kruha nad pogačom itd.

U medijima su se pojavile i suprotne tvrdnje o naravi aktualnog štrajka, od one da je štrajk ustavno pravo, do one da je ovaj štrajk nezakonit.

Najmanje je govora bilo o samom koeficijentu. A koeficijent je ključ za interpretaciju; broj koji simbolizira složenost poslova, vrednovanje na djelu, razmjerni rang javne službe. Ako si uzmemo truda te proučimo Uredbu iz 2013., pronaći ćemo VSS radna mjesta koordinatora, administratora i knjižničara različitih javnih ustanova s većim koeficijentom od nastavničkog.

U medijskom diskursu, međutim, nitko nije postavio pitanje po kojim se kriterijima utvrđuje i uspoređuje složenost poslova te izrađuje rang-ljestvica koeficijenata.

U toj je zagonetki jedno ipak sigurno; prosvjetni djelatnici taže povišenje koeficijenta za 6,11 %, dakle priznanje jednakopravnosti svoga posla s drugim javnim službama visoke stručne spreme i podjednako radnih utakmica u nogama. S druge strane, štrajk je stvorio ozračje u kojem se glasno upozorilo na probleme loše opremljenosti škola, upitnike oko kurikulne reforme, inflaciju ocjena, sve veće ispražnjenje poučavanja od sadržaja u ime „učiti kako učiti“ paradigme, anonimnih prijava – što su sve simptomi drastičnog pada diginiteta učiteljskog poziva, zbog čega sve manje mladih želi odabrati taj lijep i težak posao. Niti godinu nakon incidenta u čakovečkoj Tehničkoj školi, štrajk ponovo vraća lopticu na pitanje uvjeta rada i ozračja u školama. Uzevši u obzir navedene simptome, kako upozoravaju glasovi s dugoročnijom perspektivom poput fizičara Saše Cecija, negativna selekcija pokazuje se najopasnijim nagrizalom obrazovanja.

Struka obrazujućih na margini

Kakve sve to ima veze sa stablima i šumom? Zanimljivo, gotovo sve izjave u vezi štrajka, bilo da ga podupiru ili kude, počinju pozivanjem na pojedinačno, vlastito iskustvo: Ja sam učiteljsko dijete… Nemate pojma što znači uvjeravati drugašića da se ne mora bojati… većina mojih profesora ne zaslužuju veću plaću…brinem se hoće li matura biti odgođena… kad sam ja išao u školu… itd. Prirodno je početi od vlastitog iskustva. Kada podijelimo s drugima proživljeno iskustvo, emocije prostruje i poruka biva mnogo snažnija od bilo kojeg argumenta. Neuroznanost otkriva da druge možemo razumjeti pomoću „zrcalnih neurona“; kada promatramo neko ponašanje, u našem mentalnom svijetu ono se zrcalno prikazuje tako da ga možemo doživjeti. Tako se bude empatija i simpatija, dva krila na kojima uzlijeće solidarnost.

Međutim, perspektiva vlastitog iskustva uvijek je pojedinačna i stoga ograničena. Razum je selektivan; od informacija odabire one koje se slažu s vlastitim pretpostavkama a druge eliminira, kao što najradije ozbiljno shvaćamo ljude koji doživljavaju svijet slično nama. Kako bismo se bolje orijentirali, gradimo modele svijeta po načelu jednog točnog odgovora na neko pitanje. Ostajući u balonu vlastitosti, u opasnosti smo da utišamo mišljenje o onom općem. I da ne budemo solidarni. Prosuđujući isključivo iz vlastitih iskustava sa školstvom i nastavnicima, ne možemo postaviti pitanje o pravednom mjestu nastavničke struke u sustavu jer ta perspektiva iziskuje apstrahiranje šume općeg iz stabala pojedinačnosti. Nasuprot promašenoj anketi portala Srednja.hr koja pita: „Koji postotak nastavnika koji su vam predavali zaslužuje veću plaću“, trebalo bi pitati: „Koju razmjernu plaću učitelj ili nastavnik kao takav zaslužuje spram drugih javnih službenika kao takvih, s obzirom na posao koji obavlja i njegovu ulogu u društvu?“.

Svakako, u svakom poslu ima loših, dobrih i izvrsnih djelatnika; trebalo bi pratiti tko koliko radi i razmjerno nagraditi izvrsnost, ali to ne poništava pitanje statusa struke obrazujućih koja ostaje na margini. Za to je potrebno aktivirati ono što Immanuel Kant naziva javnom uporabom uma; spoznaja o dobrom i pravednom uvijek je spoznaja o općem. Dobar dio medijskog govora o štrajku pokazuje upravo kroničan nedostatak javne uporabe uma; ostajanje u okvirima privatnog mnijenja, često bez argumenta, stranputica je koja nikoga ne dovodi do pravog rješenja koje mora uključiti širu, dugoročnu društvenu sliku. U tom smislu, Kant dobro primjećuje da pravni nauk koji se temelji samo na iskustvu jest glava koja je možda lijepa, ali nema mozga.

Koje je mjesto odgoja i obrazovanja spram drugih javnih službi?

Da bi se izašlo na kraj s tim pitanjem, treba ući u bit odgoja, obrazovanja i škole. Svako društvo, od plemenske kulture do moderne multikulturne države s građanskim društvom, poznaje neki oblik pedagogije: pais, dijete – mladi član zajednice – da bi kroz spoznaju i praksu uozbiljio svoju ljudskost te postalo punopravnim i puno odgovornim – sudjeluje u agoge, vođenju. Paidagogos je, dakle, vodič; učitelj, mentor, tutor i mnogo više od toga: model, uzor, pa i prijatelj.

Odnos učitelja i učenika, vodećega i vođenog, dragocjeno je središte svakog odgoja i obrazovanja. Škola, shole, međutim, označava dokolicu: povlašteno vrijeme i mjesto koje biva ostavljeno kao „zastoj u radu“ za bivanje čovjekom na način slobode. Tako su prema Aristotelu u starom Egiptu prvi svećenici uživali dokolicu kako bi se posvetili svetim znanjima, posebno matematici i astronomiji. Shole je, dakle, moment u kojem se čovjek ne bavi preživljavalačkom rabotom, nego misaono promatra svijet, razumije ga i kroza nj sebe samoga, te tako postiže blaženstvo. Ne samo da su filozofija i znanost izrasle iz dokolice, nego je ona temelj kulture uopće, kako pokazuje J. Pieper, budući da osim znanstveno-misaonog ima i zajedničarski, obredni i slavljenički karakter. Zato je obrazovanje javno dobro par excellence. Posebno u sudioničkoj demokraciji ono mora biti dostupno svima. Svako smisleno školovanje, organizirani odgoj i obrazovanje, vuče korijen iz ideje slobodne zajednice onih koji proučavaju, uče i poučavaju. U modernoj školi, teorija je u jedinstvu s praksom. No bez ovog izvornoga slobodnoga razumijevanja zajednice scholares, škola je puka obuka, poduka, proizvodnja više ili manje fleksibilne radne snage, koja nema ništa zajedničko s obrazovanjem.

Budući da već više od pola stoljeća svjedočimo trendu instrumentalizacije i privatizacije školstva, pedagog i filozof Zvonimir Komar radikalno će ustvrditi da nikakva reforma ne može poboljšati obrazovanje ako iznevjeruje njegovu svrhu:

“onome tko prepoznaje pojam odgoja i obrazovanja jasno je da su i suvremeni odgojno-obrazovni sustav i suvremeni „pojmovi“ odgoja i obrazovanja, kao i sve „reforme“ i „krize“ nešto što nema nikakve veze sa odgojem i obrazovanjem, već sa optimizacijom učinkovitosti modernih društava u ovom sektoru.”

U govoru o kurikulnoj reformi i o štrajk-situaciji resorna je ministrica više puta naglasila kako nema dobrog obrazovanja bez stručnog i motiviranog učitelja, što se nikako ne slaže sa stanjem hrvatske prosvjete koje se ogleda u koeficijentima, i ne samo u njima. Jedini argument, zašto vlada nije sklona povisiti koeficijente, koji je premijer javno izrekao, jest da su prosvjetni koeficijenti Pandorina kutija te ako ju otvorimo, sve će eksplodirati, sve bi javne službe mogle tražiti još. Iako se argument strme kosine ovdje mogao i očekivati, on je i dalje logički upitan – opravdanost viših koeficijenata učitelja i nastavnika nije povezana s opravdanošću viših koeficijenata javnih službi II. i III. vrste; radi se o razmjeru, a ne o plaći. Kao što se jasno pokazalo u odlučnome ne ponudi vlade, prosvjetni djelatnici traže priznanje vrijednosnog statusa struke u društvenom sustavu, a ne osjetno više novca. Pritom, i dalje ostaje otvoreno pitanje prema kojim se kriterijima formiraju koeficijenti.

Je li štrajk prosvjetnih djelatnika opravdan?

Pri odgovoru na ovo pitanje treba sa stabala usmjeriti pogled na šumu. Ovaj je tekst mogao početi rečenicama poput „Moji su djed i baka bili učitelji nakon Drugog svjetskog rata i otada se kotrljaju isti problemi…“ ili „Darovita maturantica nedavno mi je rekla da je privlači nastavnički poziv, ali neće ga odabrati jer nije cijenjen“ ili „Mile Mrvalj, predsjednik udruge Fajter koja poboljšava život beskućnika i ostalih socijalno ugroženih osoba, koji je i sam prošao beskućništvo, rekao mi je da u potpunosti podržava štrajk te da poznaje prosvjetare u mirovini koji sada kopaju po kantama…“ i sve bi rečenice bile istinite. Osobno iskustvo vrijedan je početak, ali nedostatan. Odgovor na pitanje o opravdanosti štrajka treba potražiti i promišljanjem o onom općem, o biti same stvari, te dobrim argumentima. To je ujedno i ključ solidarnosti – pojma o tome kako je, općenito, drugima i kakva će njihova situacija biti u budućnosti. Tek tako moguć je odgovor koji sagledava šumu, a ne tek stabla, širu dugoročnu sliku javnog dobra, a ne tek moje trenutne interese. Tek tako će integrativni odgovor na postavljeno pitanje biti i uman i solidaran.

                                                                                                       Marina Katinić

Marina Katinić profesorica je etike u XV. gimnaziji u Zagrebu, nagrađivana pjesnikinja te doktorandica filozofije na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More