Od skromnih začetaka na piratskim radijskim postajama početkom nultih kao reperski rođak tada popularnih elektroničkih žanrova poput 2-stepa, garagea i drum ‘n’ bassa, grime je postao gotovo pa sinonim za britansku inačicu hip-hopa, s kojim ga se često miješa – vrlo logično, s obzirom na središnju figuru MC-ja. Izvođači manje-više rubno povezani sa žanrom poput Slowthaija, Little Simz ili Davea izdali su zapažene i gotovo univerzalno hvaljene albume ”Nothing Great About Britain”, ”Gray Area” i ”Psychodrama”, koji su svi od reda bili nominirani za prestižnu nagradu Mercury, dok ju je potonji svojim nekarakteristično intimistički intoniranim prvijencem i osvojio.
Ipak, najzapaženiji uspjeh je ostvario izvođač koji ove godine (još) nema novi album. Dvadeset šestogodišnji Michael Omari poznatiji kao Stormzy već je par godina slavljen kao mlada nada grimea, čijim je korijenima odao počast na ”Wicked Skengman”, seriji freestyleova preko klasičnih grime instrumentala. Njegov debitantski album ”Gang Signs & Prayer” (2017) postao je prvi najprodavaniji grime album u Britaniji. No dok su singlovi poput ”Big For Your Boots” i ”Shut Up” bili podsjetnici na najbolje trenutke pionira poput Dizzieeja Rascala i Wileyja, većina albuma je posvećena ambicioznom gospel pop crossoveru s osjetnim utjecajem prekooceanskih izvođača poput Kanyea Westa ili Chancea The Rappera. Pravi njegov uspjeh potvrđen je tek ove godine trijumfalnim nastupom na festivalu Glastonbury.
Odjeven u stiliziranu pancirku s britanskom zastavom koju je dizajnirao Banksy, postao je prvi crnoputi samostalni headliner u povijesti festivala. Ogroman je to pothvat za izvođača s jednim studijskim albumom, no kombinacija elaborirane koreografije koja je uključivala prateće plesače, mješoviti zbor pa čak i kratki baletni interludij pokazala se odličnom protutežom društveno i politički nabijenom materijalu koji je otvorio set. Spomenuta pancirka ima političku konotaciju jer ukazuje na porast pokušaja ubojstava nožem u Britaniji koja se često povezuje s rastom popularnosti vrlo nasilnog uličnog drill rapa, otočke inačice čikaškog stila popularnog početkom desetih.
Stormzyjevi ambiciozni crossover pokušaji nemaju prevelike veze s neprobojnim kvartovskim stilom, koji proviri izvan undergrounda kroz grupe poput 67, ali su britanski hip-hop i klupska glazba općenito oduvijek bili na meti zabrana poput zloglasne dozvole Form 696. Ona je krajem nultih gotovo istrijebila klupske koncerte urbane glazbe jer je od organizatora tražila iscrpne podatke o publici i izvođačima, i to pod prijetnjom šest mjeseci zatvora ili dvadeset tisuća funti kazne.
U svjetlu takva tretmana njegove osnovne umjetničke forme, univerzalno topli prijem njegova nastupa na prvi pogled začuđuje, no Stormzyeva fascinacija gospelom i sličnim ”mekim” uvoznim afroameričkim formama, kao i potpora velikih pop zvijezda poput Eda Sheerana, Adele ili Chrisa Martina stavila bi ga dovoljno blizu mainstreamu da nema uličnu auru koja je pratila sve od So Solid Crew, preko Roll Deepa do najnovije Drill generacije. Čak i kad ubaci ”Fuck Boris” u novom singlu ”Vossi Bop”, pa i kad publika to zborski ponovi pri kraju nastupa na Glastonburyju, to nema ni izbliza tako jak učinak kao Slowthaijev fernetični pristup iskazan u brojnim živim nastupima u promociji odličnog konceptualnog debija ”Nothing Great About Britain”.
S druge strane, dok je Slowthaija s njegovim maničnim, pankerskim pristupom teško zamisliti na naslovnici časopisa Time, upravo je na njoj završio Stormzy kao dio odabranih vođa nove generacije, koja uključuje globalno prepoznatljivija imena poput ekološke aktivistice Grete Thunberg, američke glumice Tesse Thompson i španjolske urbane flamenco pjevačice Rosalíe. Čini da su s Stormzyjem grime i britanski hip-hop u cjelini napokon dobili figuru koja može spojiti skromne radničke korijene žanra s umjetničkim i komercijalnim ambicijama prekooceanskog srodnika.
Malo mu pomaže i tajming. U usporedbi s aktualnim premijerom Borisom Johnsonom, Stormzy koji u intervjuu navodi da je kao mali želio biti premijer, u svojim javnim nastupima doima se iznimno artikulirano i pristupačno. Kad se dodaju i druge stvari poput suradnje s moćnim književnim izdavačem Penguin Random House na #MerkyBooks, posvećenim mladim crnim autorima, onda je njegov opis u Timeu kao ”zastupnika britanske kulture” poprilično točan.
Znači li ovo veliko priznanje i šansu za proboj britanskog hip-hopa u SAD? Malo vjerojatno. Iako su utjecajni britanski reperi poput Giggsa ili Skepte imali zapažene sporedne uloge na albumima Drakea ili A$AP Rockyja, razlike u kulturi su i dalje prevelike. Naglasak je svakako važan faktor jer gusti britanski akcent vjerojatno teško prolazi kod američke publike, koja ionako sve više preferira repere koji koriste manje riječi, a što više improviziranih uzvika i autotune tretmana.
Još važniji je društveni aspekt. U britanskih izvođača daleko je naglašeniji utjecaj zajednice na pojedinca, okolina u kojoj se odrastalo često se slavi i opisuje kao vrijedan dio iskustva, a ne tek kao aspiracijski motiv za penjanje društvenom ljestvicom. Tako gledajući, zapravo nije uopće čudno da je Stormzy završio na naslovnice Timea prije Post Malonea ili Futurea.
Karlo Rafaneli