Stonesi – putujući cirkus koji je odgojio generacije

I mean some doctor told me I had six months to live and I went to their funeral. (Keith Richards)

Slavni rock kritičar Lester Bangs već je 1973. po izlasku ”Goat’s Head Soup” pisao kako su Stonesi stari i da su izgubili oštricu. Premotamo li traku četrdeset šest godina unaprijed, vidjet ćemo da Bangsa odavno nema (umro je 1982. u 33. godini života), a da se Stonesi, usprkos svim zdravstvenim nedaćama poput nedavne hospitalizacije Micka Jaggera, i dalje kotrljaju.

Za Lestera Bangsa (rođ. 1948.) i za mene (rođ. 1983.), Stonesi utjelovljuju pojam ”starog” benda, baš kao što to isto znače i milijunima ljudi raznih generacija diljem svijeta tijekom posljednjih pet desetljeća. Od početka sedamdesetih, nakon što su pomogli ”ubiti šezdesete” debaklom u Altamontu, Stonesi zapravo posve samovoljno utjelovljuju pojam ”starog” benda. Štos je samo u tome da se pojam ”starog” benda rastezao tijekom godina, a tome je dobrano pridonijela činjenica da su tvrdoglavo odbijali nestati.

Na sličnom tragu jedan od zanimljivijih rock kritičara srednje generacije Steven Hyden (rođ. 1977.) u svojoj knjizi ”Twilight of the Gods: A Journey to the End of Classic Rock” navodi nastup Stonesa tijekom turneje ”Voodoo Lounge” iz sredine devedesetih kao svoje prvo veliko koncertno iskustvo, u kojem su mu se tada pedeset i nešto godišnji Stonesi činili iznimno starima. Vrlo vjerojatno ispravno, to ne pripisuje toliko činjenici što je on sam imao tada osamnaest ili devetnaest, koliko tome da nije baš bilo uobičajena stvar vidjeti bend neprekidno aktivnih pedeset i nešto godišnjaka.

U izmijenjenom glazbenom okolišu kasnih devedesetih, oslonjenom prije svega na koncertne nastupe kao glavni izvor zarade, pojava nanovo okupljenih, ali vrlo često i nikada raspadnutih bendova čiji su članovi u šestom ili sedmom desetljeću postala je posve uobičajena pojava, no upravo su Stonesi ti koji su postavili i probili granicu starosti u rocku.

Drugim riječima, rock glazba je stara onoliko koliko su stari Stonesi, a sasvim sam siguran da će kroz holograme nastaviti nastupati i nakon fizičke smrti.

Najnovija kompilacija ”Honk” koncentrira se na razdoblje karijere od 1971. i ”Sticky Fingers”, dakle upravo na razdoblje nakon šezdesetih kad su polako postajali veteranskim bendom. Kako su to lijepo primijetili na Pitchforku u kontraškom prilogu povodom izlaska kompilacije, ”Honk” potvrđuje često spominjanu tezu Stonesa kao blues purista.

Uključivši pjesmu sa svakog njihovog albuma između 1971. i 2016., ”Honk” se želi prikazati kao sveobuhvatan prikaz tih ”kasnijih” Stonesa uključujući i gotovo univerzalno osporavan post, ”Some Girls”. Ako smatrate da su Stonesi dosadni bijeli blues puristi, to dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da oni žele da to mislite. Naime, tijekom osamdesetih često je bio spominjan sukob između Jaggerova modernizma i Richardsove okoštalosti. Rezultat su tih tenzija albumi i pjesme koji često nisu vodili nigdje – nedovoljno novi, eksperimentalni i hrabri da bi predstavljali istinsku reinvenciju, a opet vidljivo, bilo stilski ili produkcijski opterećeni trendovima vremena u kojem su nastajali.

Da je Richards doista takav veliki tradicionalist, bi li albumi poput ”Some Girls”, ”Emotional Rescue” i ”Tattoo You” manje-više uspješno flertovali s discom? S druge strane, ako je Jagger doista tako sklon eksperimentiranju, kako to da mu svaki solo izlet zvuči manje više kao simplificirani Stonesi bez legendarne Keithove gitarske opuštenosti?

Nakon šezdesetih Stonesi su imali dva sjajna albuma, ”Sticky Fingers” i ”Exile on Main St.”. Iako bogata izvrsnim pjesmama i iznimnim autorstvom, oba albuma pokazuju i jasnu tendenciju benda da se zakopava u vlastiti svijet u kojem caruje rezignirani, umorni blues osjećaj. Može Jagger glumiti vječno mladog rock hedonista koliko god hoće, ali sve emotivno najsnažnije pjesme u tom dugačkom razdoblju od četrdesetak godina duboko su uronjene u melankoliju. Od ”Dead Flowers” i ”Sister Morphine”, preko ”Coming Down Again” pa sve do ”Saint of Me” – osjećaji poraza, nepromjenjivosti i samoće dominiraju u trenutcima kad Stonesi ne osjećaju potrebu biti ”najvećim rock bendom na svijetu stavljenim na automatski pilot”.

Naravno, zalomilo se u razdoblju nakon ”Exile on Main St.” neočekivanih i za, standarde Stonesa, svježih momenata. ”Miss You” i dalje zvuči istodobno ubojito plesno i distancirano duholiko. Barem polovica pripadajućeg ”Some Girls”, općeprihvaćenog kao ”posljednjeg velikog albuma Stonesa” djeluje energično i nadahnuto u namjeri da se spoje stari utjecaji poput bluesa i countryja s novijim poput disca i punka u relativnu koherentnu cjelinu.”Honk” pokušava sličnu stvar primijeniti na trideset šest stvari te kompilacije i relativno je uspješan.

Bez obzira na to što nije u pitanju neugodno slušanje, prevladava dojam benda koji se tijekom gotovo pola stoljeća neprekidno pokušavao ponovo izmisliti zadržavajući stare sastojke pojačane novim trikovima. Ponajviše se to odnosi na razdoblje poslije devedesete. ”Love is Strong” i ”Doom & Gloom”, iako ih dijeli osamnaest godina, primjeri su istog pristupa ”klasičnih Stonesa na steroidima”. On samo potvrđuje koliko su, da se poslužim naslovom njihove pjesme, ostali izvan vremena.

Ako su The Rolling Stones izgubili svoju diskografsku svrhu, a da su toga i sami svjesni daju do znanja sa svega tri studijska albuma izdana u posljednjih dvadeset i više godina, onda je njihova prava svrha ona koncertna. Deluxe izdanje ”Honk” donosi deset recentnih živih snimaka koje, uz pratnju nekoliko generacija mlađih gostiju poput Davea Grohla, Brada Paisleya, Florence Welch ili Eda Sheerana, predstavljaju zadivljujuće vitalan bend. U tom smislu, Stonesi su pravi nesmiljeni putujući cirkus koji je odgojio generacije. Na kraju krajeva, uz sve njihove antologijske pjesme najveća im je zasluga što se nisu ni raspali ni pomrli pokazavši nam da rock’n’roll uz stotinu protuargumenata itekako može zagaziti u duboko osmo desetljeće života.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More