Što zanima njujoršku MoMu u 2013.?

Danas kad je priroda uglavnom i najčešće u službi ljudi, rijetki  uistinu obraćaju pozornost na nju, a mi ostali, možda samo kad nas lupi po glavi, kad tresne iz dubina, kad nas pljusne oceanom ili opeče munjom.

Tek tada se zamislimo nad njenom strašno lijepom snagom, postanemo manji od makova zrna, i pomislimo nešto poput: “kako je u biti , kad malo bolje pogledam, lijep taj crveni mak!”. Da, lijep je – i zašto ga ne izložiti onda ljudskom oku, pogledu, zašto ga ne izložiti u nekom muzeju ili galeriji? Pridati mu posve novo značenje, a pritom mu ne oduzeti ništa?

Takav način pokazivanja prirode, apstrahiranja iz konteksta na koji smo navikli, nije novost u svijetu umjetnosti, ali u doba hladne, otuđene modernosti, svaka njezina manifestacija djeluje neobično svježe.

Umjetnik Wolfgang Laib predano djeluje kao odvjetnik prirode ili njen PR. Njegov će rad “Pelud iz lješnjaka” unijeti “žutilo” u atrij MoMa-e. Posrijedi je site – specific instalacija namijenjena isključivo prostoru atrija, za koji Laib kaže da je svojevrsno središte i utroba  Muzeja. Pelud lješnjaka koju koristi  sakupljao je još od 90-tih godina,  u prirodnom okruženju njegovog studija i doma u  malom selu u južnoj Njemačkoj.       

Laibov rad se može  klasificirati kao “land art” ili “process art”, ali sa utjecajem minimalizma. Laib smatra da se priroda treba iskusiti osjetilima.  Ona nije cilj njegova rada, već prostor kontemplacije i aktivnosti koji samo upućuje na važnije sadržaje, bili oni duhovni ili prirodni ( opipljivi).

“Pelud je svojevrstan začetak života nove biljke, tako jednostavan i lijep, a tako složen i bitan.”, kaže Wolfgang Laib.

Laib je rođen 1950. a od sredine 70-tih izrađuje skulpture i instalacije koje odišu iskrenom prisutnošću i jednostavne ljepote. Najčešće radi iz dva materijala, akumulirana iz prirodnih elemenata, kao što su mlijeko, mramor, pelud, riža i pčelinji vosak- probrani zbog svoje čistoće i jednostavnosti.

Antonia Matković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...