Što za vikend u Osijeku? Na repertoaru su Bure baruta i Osmi dani grafike

Već tradicionalna manifestacija Muzeja likovnih umjetnosti – Dani grafike – ove je godine dobila novo ruho. Odstupilo se od dosadašnjih smjernica koje je postavila i u posljednjih četrnaest godina provodila kustosica Jasminka Najcer Sabljak, a kojoj je cilj bio da ovom manifestacijom doprinese popularizaciji grafike kao medija te da prikaže tradicionalne i suvremene grafičke izričaje sučeljene „u sklopu jednog izložbenog projekta koji je imao zadaću afirmirati grafiku, grafički medij, umjetnike ili djela s područja istočne Slavonije“. U koncepcijskom je zaokretu izostao naglasak na popularizaciji domaće grafičarske produkcije i ostavštine.

Osmi po redu Dani grafike, koje kustoski uređuje Ivan Roth, organizirani su u suradnji s Veleposlanstvom Japana u Republici Hrvatskoj te Leonom Zakrajšekom, predsjednikom inozemnog izvršnog komiteta Japan Print Association za izlaganje u Europi povodom 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Japana. Ovo nije prvo predstavljanje japanske grafike u Hrvatskoj u posljednje vrijeme budući da su se već mogle vidjeti slične velike izložbe poput „Suvremena japanska grafika“ (Umjetnička galerija Dubrovnik, lipanj – kolovoz 2015.) ili „Suvremena japanska grafika – 50 umjetnika“ (Gliptoteka HAZU, listopad 2017.). Iako je šteta što smo koncepcijskim zaokretom ostali bez manifestacije na kojoj bismo se upoznavali s lokalnom, regionalnom i domaćom produkcijom, treba se nadati da zaokret nije napravljen stihijski te da će koncepcijska promjena u budućnosti doživjeti svoje logično opravdanje i ostvariti dodatnu vrijednosnu potvrdu.

Foto: Inja Pavlić

Na VIII Danima grafike predstavljene su dvije izložbe – ona tokijske skupine grafičara HAN 17 te samostalna izložba njezinog glavnog predstavnika Harumija Sonoyame. Cjelokupni dojam izložbe odaje kako se radi o umjetnicima koji su uvelike okrenuti zapadnjačkim iskustvima. Ne propuštaju to spomenuti Zakrajšek i Roth u kataloškim tekstovima. Zakrajšek piše kako su se početkom 20. stoljeća intenzivirala studijska putovanja japanskih grafičara na Zapad što je dovelo do učestalije kombinacije tehnika, „tiska se i uljenim bojama i koriste materijali uobičajeni za Zapad, što je novina u Japanu, koji je do tada bio poznat po tradiciji i negiranju zapadnog stila i tehnologije.“

Već nakon prvih susreta japanske tradicije i Zapada, navodi Roth, „brzo se zapadnjački senzibilitet udomaćuje i stvara vrlo specifičnu grafičku školu s elementima europske i američke, ali od njih potpuno različitu.“ Usvajajući iskustva svojih prethodnika koji su potaknuli proboj prema Zapadu, grafičari skupine HAN 17 jednako tako „koriste suvremene tehnike otiskivanja, ali nikako ne zanemaruju one konvencionalne i tradicionalne grafičke tehnike“.

Vladimir Devidé u knjizi „Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir“ citira japanskog nobelovca Yukawa Hidekija koji kaže kako je japanski mentalitet „u većini slučajeva neprikladan za apstraktno mišljenje i zanimaju ga samo opipljive stvari“, a to opipljivo on gleda i slika kao da živi u tome jer japanski slikar, pisat će Devidé, nikada „nije osjećao da bi bio izvan ili ispred onog što je slikao; on i kao slikar i kao gledatelj živi unutar svojeg doživljaja, unutar slike kojom ga je opisao, i zato usporednice u prirodi ostaju usporednice i na njegovoj slici.“ Isti je odnos prema motivu vidljiv i u tradicionalnoj japanskoj grafici.

Foto: Inja Pavlić

Prolazeći izložbenim prostorijama i gledajući sve te izloške, uočava se kako je zapadnjački pogled na svijet snažno prodro u japanski umjetnički okvir. Otkriva se to osobito u motivici i načinu korištenja perspektive, dok se od tradicionalnog zadržalo isključivo služenje starim grafičkim tehnologijama – i to samo kod nekih autora. Naime, već više od stoljeća japanska umjetnost vodi misaoni i formalni dijalog sa zapadnom sestricom. Kao što su se europski umjetnici od druge polovici 19. stoljeća inspirirali Japanom, tako se i Japan inspirirao Zapadom. Višestoljetna je estetika zena pokleknula pred zapadnjačkom objektivnošću i racionalizmom.

U pokušaju da usporedi zapadnu i istočnu estetiku Alan Watts kao glavno obilježje ističe sklonost zapadnjaka da prirodu podredi svojoj volji te joj nametne racionalni okvir po svojoj mjeri, dok istočnjaka ne zanima preslikavanje, nego potraga za esencijom stvari i njezinim duhom. Ova je izložba dobar pokazatelj kako ovakva podjela više ne vrijedi, barem ne u kontekstu onoga što je izloženo jer na izložbi je prisutno previše Zapada da bi bilo dovoljno mjesta za Istok.

Foto: Inja Pavlić

U Osijeku se trenutno može vidjeti još jedna višegodišnja izložbena manifestacija namijenjena predstavljanju mladih umjetnika iz Osijeka i šire regije. Na izložbi pod nazivom „Bure baruta“ u Galeriji Kazamat već se sedmu godinu zaredom predstavljaju umjetnički dosezi autora mlađe generacije čime se stvorila izložbena platforma koja im pomaže da institucionaliziraju vlastite umjetničke pokušaje. Na sedmom izdanju djelima su se predstavili Luka Petrak, Mirna Pokorić i Dorian Trepić. Svi troje proizašli su iz skuta Umjetničke akademije u Osijeku gdje su ili već diplomirali ili, poput Trepića, još uvijek studiraju (prije završetka diplomskog studija Pokorić je završila studij na akademiji Širokom Brijegu).

Petrak se predstavio video radom „Waypoint“ koji je proizašao iz njegove diplomske radnje. Video koji prikazuje vijoreću zastavu sublimacija je niza slika na kojima se Petrak bavio motivom zastave koristeći je kako bi izgradio prostor platna. Prostor slike kao opreka stvarnom prostoru te slikani pejzaž kao opreka stvarnom pejzažu osnovni su interes mladog Petraka. Za razliku od ranijih – također distopijskih, ali koloristički puno snažnijih pejzaža inspiriranih svijetom računalnih igara – nova su platna prilično pročišćena te obilježena tek zastavama koje ukazuju na postojanje prostornosti unutar prizora – dojmu prostornosti doprinosi korištenje asfaltnog praha kojim se naznačuje postojanje tla i prostorne dubine. Na izložbi su slike izostavljene te se na uvid daje tek video kao sinegdohalni predstavnik slikanih sekvencija. Promjena medija omogućila je autoru nastavak procesa redukcije – ovoga puta ne samo unutar platna, nego i redukcije platna samog.

Foto :  Ivana Škvorčević

Redukcijskoga se pristupa držao i Dorian Trepić u „Digitalnim prostorima“. Sa svega nekoliko linija oblikovao je Trepić u Microsoft Paintu skladne kompozicije u kojima polazi od fotografija stvarnih prostora pročišćenih autorovom intervencijom. Dodatni naglasak printovima daje nabijeni kolorit. Šteta je, međutim, što je otisak jednoga printa izveden vrlo loše jer bitna je stvar kod redukcijskih djela nastalih na tragu minimalne umjetnosti da budu tehnički perfektno realizirana.

Mirna Pokorić predstavila se nizom djela u kojima se kao niti poveznice javljaju otisak, trag i memorija – osobno autoričino sjećanje, memorija Drugog ili pak sjećanje upisano u njezin radni prostora ili onaj u kojem izlaže. Tragovi koje autorica koristi nemaju vrijednost povijesnih činjenica, nego su dio imaginarnoga arhivskog sustava koji Pokorić gradi. Svoja, kao i tuđa osobna sjećanja ona podvrgava procesu destruktivne reinterpretacije ne bi li poništila postojeće te im dala novo značenje. Taj segment njezina pristupa radu zorno očituju fotografije iz dvaju albuma jedne osječke obitelji koje koristi kao matricu koju boja jajčanom temperom otiskujući je zatim na papir – iz jednog albuma u crno, a iz drugog u bijelo.

„Crni“ album arheološki rekonstruira tako što slaže njegov dekonstruiran negativ slijedeći prilikom apliciranja crnih otisaka fotografija raspored koji su one zauzimale u postojećem albumu. Kod „bijelog“ albuma otiskuje cijele stranice fotoalbuma koje potom stavlja u okvire za fotografije čime aludira na izvornu funkciju otisnutog materijala. Na nasuprotnim panoima jednog prostora galerije nalaze se murali koji svojim dimenzijama ponavljaju dimenzije ulaznih vrata kazamatskih prostora u kojima se nalaze atelijeri umjetnika, pa tako i autoričin. Za izvedbu jednoga murala koristi se otpala zidna prašina skupljena s poda sa svim pridruženim nečistoćama i pomiješana sa žumanjkom, dok se kod drugog umjesto prašine koristi pigment „Ostwald blue“.

Foto:  Ivana Škvorčević

Goethe, a shodno njemu i Kandinski, plavu boju vežu uz beskraj te nadčulnu i nebesku dimenziju što u odnosu na prvi mural pokazuje uspostavu dihotomijskoga odnosa između zemaljske dimenzije i onoga iznad. I ovom simbolikom autorica progovara u prvom licu povezujući prostor atelijera – koji je njezin prostor slobode – i svega onoga što se nalazi s vanjske strane vrata – grube i prljave realnosti. Uz spomenuta, izloženo je još nekoliko djela koja se naslanjaju na isti koncepcijski okvir.

Kao zamjerku se ovoj zapravo prilično razrađenoj koncepciji treba navesti način na koji su djela postavljena u prostor. Cjelina, naime, ostavlja konfuzan dojam čemu doprinosi nepostojanje legendi uz izloške koje bi svakako omogućile cjelovitije razumijevanje autoričine koncepcije, osobito zato što ovako posjetitelj nema nikakvu informaciju o isprepletenosti materijalnih ostataka korištenih u radu, sjećanja i autoričine intervencije – a to, konačno, čini onu bítnu dimenziju svih ovih izložaka.

Igor Loinjak

Foto: MLU Osijek i HDLU Osijek

 Ivana Škvorčević

Izložbu Bure Baruta u Galeriji Kazamat možete pogledati do nedjelje, 18. veljače 2018.

Osme dane grafike u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek možete pogledati do 8. ožujka 2018.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...