Što su sve roditelji spremni učiniti da proguraju djecu na televiziju

Željko Špoljar, Bruno ŠimlešaU redakciji Arteista nagovarali su me da ne idem gostovat kod Šimleše u emisiju. Neka bolje to prepustim onom vremešnom gubitniku Špoljaru željnom bilo kakve, čak i najbanalnije petominutne slave.

Neka se on predstavi u emisiji kao ja i neka kaže da on zapravo piše sve ovo što ja pišem. Tako će ispasti intrigantnije – pseudonim, lažni identitet, to uvijek raspaljuje maštu čitatelja. Dokazalo se to i u slučaju Alena Bovića, odlično mu je išlo dok je pisao pod pseudonimom, a čim ga se odrekao i otkrio tko je i što je, nije bio više toliko zanimljiv. Ni Nora Verde se nije previše usrećila kad je otkrila da se umjesto Nora zapravo zove Antonela.

Ovaj put nisam htio popustiti. Želio sam i ja čuti taj zavodljivi zuj kamere dok sjedim u studiju, želio sam osjetiti kako je to kad ti studijski tehničari zabadaju ozvučenje na hlače, odozada, odmah iznad guzova. Izborio sam se da se idem autat u Šimlešinu emisiju.

Nisam mogao izdržat, odmah sam to javio staroj, znao sam da ću joj time zamazat oči što sam od čitave godine položio jedan jedini ispit, onaj kod Julijane Matanović. Jedino što nisam mogao pretpostavit da će se stara na tu vijest baš toliko izbezumiti od sreće… Njezin sin gostuje kod Šimleše! Kod Šimleše na kojeg sve njezine prijateljice i kolegice na poslu, vulgarno rečeno, svršavaju! Koga ona voli i gleda skoro isto koliko i Doktora Oza! Zamalo je pala u nesvijest, doviknula je Slavici neka joj razmuti šećera u vodi.

Da bi onda nabrijano saopćila: sutra odmah dolazi u Zagreb! Mora mi kupiti prikladnu robu za nastup, ne smijem je osramotiti, ajme kako je sretna, Bože hvala ti, da i ona napokon malo sreće osjeti! Njezin sin gostuje kod Šimleše! Sigurno će tu emisiju gledati i Mara Andrijina koja joj se uvijek podsmijehivala da ima sina idiota koji se čak i u osnovnoj jedva provlačio iz razreda u razred.

Smračilo mi se pred očima zbog tog što će doći u Zagreb, ali opet mi je jednim dijelom bilo i drago, fakat nisam imao nikakve modernije odjeće za televiziju, a nije mi bilo na kraj pameti trošit svoje pare za kupnju robe. Nikad to nisam radio, svoju lovu trošio sam na alkohol, cigarete, izlaske, čizburgere, a za odjeću mi se uvijek podrazumijevalo da mi je kupuje stara, čak i donje rublje, nisam tu bio izbirljiv, šta mi kupi, to nosim.

Kantu s govnima koja mi je već skoro dva mjeseca stajala u stanu, na leđima sam odnio na nasip i bacio u Savu. Za Jergovićevu kozu organizirao sam preko Srđana Sandića prijevoz u, eufemistički rečeno, hotel za kućne ljubimce u Sesvetama. Odvezli smo je do Sesveta u kombiju udruge Iskorak.

Stara ipak nije došla odmah drugi dan, iskrsnule su joj neke nove zajebancije oko Slavičine svadbe. Banula mi je u petak rano ujutro, a snimanje za Šimlešinu emisiju imao sam zakazano u podne.
Busom smo se odvezli do Evenju Mola. Stara je inzistirala da mi hlače i košulju kupi u Tomiju Hilfigeru, skupom butiku s odjećom klasičnih krojeva.

Valjda puna dva sata smo isprobavali te jebene hlače, sav sam se ispreznojavao u kabini. Stara je svako malo energično razgrtala zastor i upadala mi u kabinu s novim i novim krojevima hlača. Najveća bruka bila je kad mi je banula zajedno s nadrkanom prodavačicom, a ja sam baš bio samo u svojim dronjavim boksericama, koje su odostraga vrećasto ovješene kao da ih je opteretila šaka Bijelkinih brabonjaka. Totalno sam se izbezumio od srama, čak sam i nešto dosta grubo odbrusio staroj, nešto u stilu: luđakinjo prokleta! Na što je ona vrlo skulirano, s određenom dozom sadizma u glasu, pred prodavačicom mrtva hladna odvratila:

– De, de, šta se tu sad kao nešto sramiš golotinje… Pa već si u školu krenuo, a ja sam ti još u kadi morala navlačiti kožicu zbog one tvoje fimoze… Ni to nisi bio u stanju sam napraviti… Vrištao si kao da te kolju kad ti je trebalo prevući kožicu preko glavića!

Butikašica je razrogačenih očiju gledala malo u mene, malo u staru, kad da stoji u zoo vrtu i gleda kako majka čimpanza s vrha kaveza tupog majmunskog pogleda zapišava svoje mladunče na grani niže. I nju, kao gledaoca, to jako zabavlja, a opet strahuje od toga da i nju ne dohvati koja kap.

– On vam u podne nastupa kod Šimleše u emisiji… Bit će prikazano u utorak, svakako ga gledajte. Moram ga dobro zbigecati, ne može mi se na televiziji pojaviti kao drotar – povjerljivo će joj moja stara, kao da su dvije agentice na istom tajnom zadatku.

Mislio sam da ću se u toj kabini skljokat i krepat od srama. Proklinjao sam Šimlešu i tu njegovu jebenu emisiju. I sebe što sam se uopće kao zadnji jadnik pomamio za gostovanjem. Sad sam upravo trpio tešku pokoru za taj svoj izljev taštine.

Bilo je već dvadeset do podne kad smo napokon izabrali jebene hlače i košulju. Visilo je sve to na meni kao padobransko platno jer se mojoj staroj činilo da su mi sve hlače i košulje za broj premale.
Na izlasku iz butika, krajičkom oka začuo sam kako butikašica govori apatičnoj kolegici na blagajni:
– Neviđeno… Jesi vidla? Lik je totalni kripl…

Vani, umjesto da jebeno požurimo prema Prisavlju da do podne stignemo na snimanje, stara me počela prcat u mozak da u Konzumu kupimo bananu, jabuku i čokoladu.

– Moraš to pojest za koncentraciju. Banana će te smirit, a čokolada je odlična za rad mozga, da ne lupetaš neke gluposti pred Šmlešom… I na kraju svakako moraš pojest jabuku, Doktor Oz kaže da prije svakog svog nastupa pojede po jednu jabuku, kraljicu voća.

Samo da je skinem s kur…, odnosno s vrata, nabrzinu sam u sebe, kao u frape-miksalicu utrpao bananu, jabuku i čitavu tablu najjeftinije Braco i seka čokolade.

Na HTV smo stigli u podne i četrdeset i pet, podne i kvarat, rekli bi Dalmoši ili Mlečići, kako ih je Stojkin stari posprdno nazivao u alkoholnoj lucidnosti. Portir nas je jedva pustio, tvrdio je da je snimanje odavno počelo. Moja stara se nije dala, tvrdila je da je nemoguće da je snimanje počelo bez glavnog gosta, njezinog sina. Tom jadnom portiru izmoždenom od vrućine u upekloj kabini zaprijetila je i otkazom: ako nas ne pusti, sredit će da mu njezin stranački kolega, Milanović, osobno rokne otkaz.
– Ako je mogao nogirat s posla jednog Linića, di neće pišljivog portira!

Da bi se snašli na koji točno ulaz moramo ući u toj džinovskoj zgradi, hodali smo za tv-voditeljem Petrom Štefanićem koji se na porti pojavio baš kad nam je preplašeni portir podizao rampu. Dok smo tako hodali za njim, u jednom trenutku ukebao sam staru kako krajičkom oka, požudno odmjerava Štefanićevu minijaturnu, ali čvrstu zadnjicu čiji su skladan, jabučasti oblik dodatno naglašavale uske, tamnoplave, mornarske bermude.

Uglavnom, snimanje Šimlešine emisije upravo je završilo kad smo se mi pojavili pred studiom. Špoljar je šmugnuo pored mene kao preplašeni štakor, nije me ni pozdravio. Moja stara skoro pa se bacila na Šimlešu, rastezala mu ovratnik majice, kumila ga, molila da ponove snimanje… Kako su uopće mogli početi snimati bez mene… Zašto su svi u ovoj državi tako prokleto neodgovorni, a onda svu tu svoju neodgovornost svaljuju na Milanovićeva pleća, kukala je stara. Morale su je doći smirivati dvije plavuše iz organizacije. Stara im je pokušavala objasniti koliko je važno da nastupim u emisiji… Idući tjedan imam jako važne i teške ispite na fakultetu, lingvistiku kod strogog profesora Matasovića. Nastup u Šimlešinoj emisiji mogao bi pomoći da mi profesori progledaju kroz prste ako zaštekam na ispitu. Jedna od te dvije plavuše iz organizacije, ona malo jača u ramenima, podosta je cinično, čak i drsko upala mojoj staroj u riječ.

– Joj, gospođo, dajte malo ohladite, nije vaš sin jedini u svemiru… Ako tako nastavite mogao bi vam završiti kao moj prijatelj Rašeta… Do šezdesete će se samo igrati, pisati pulp romane o vilama, vješticama i vampirima, a vi ćete mu za to vrijeme morat kuhat ručkove, peglat košulje, čistit stan jer niti jedna druga žena mu neće biti dovoljno dobra. Niti jedna neće biti poput onih svemoćnih seksi vampirica iz njegovih fantazi romana… Vaš sin mogao bi postati baš kao jedan od tih Rašetinih vampira, pit će vam krv na slamku kao nekad majčino mlijeko,, sve dok vas do kraja ne isisa i polegne u vampirski mrtvački sanduk na nekom socijalnom, sirotinjskom groblju.

Te brutalno iskrene, ubojite riječi, vidjelo se, malo su štrecnule moju nevoljnu staru. Nekako se umirila, pokunjila. Donja čeljust joj je podrhtavala, a nosnice joj se nadimale i ispuhivale kao dinarskoj vučici koja je, njušeći hladni vjetar, predosjetila da bi nadolazeća zima mogla biti pogubna za njezino kržljavo mladunče.

I tko zna kako bi sve to završilo da se kao neki deus eks makina u Molijerovim dramama, pred nama nije pojavio neki crnomanjasti tip, jedan od Šimlešinih gostiju. Predstavio se kao televizijski producent Nebojša Taraba. Odmah je krenuo iz neba pa u rebra, bez okolišanja je rekao da je zainteresiran epizode iz moje knjige pretvoriti u seriju u kojoj bi se isprepletalo igrano i dokumentarno, snimalo bi se na zbiljskim lokacijama Plitvičke, kao bivši Limbaš dogovorio bi s gazdaricom Selmom da većinu scena snimamo u Limbu… Pilot serije ponudio bi Šoši za treći program HTV. Stara i ja zblenuto smo ga slušali. Stara se prva snašla. Počela je producentu Tarabi besramno laskati da ima predivncu crnu kosu, još ljepšu od Gorana Višnjića i da je jako podsjeća na onog Indijanca u kožnoj jakni iz njoj najdraže serije „Život na sjeveru“.

– Tu seriju o mom sinu bi i trebali snimati kao neki hrvatski „Život na sjeveru“. Možete dolaziti i kod nas u Đakovo snimati, ja ću vam dati našu kuću na raspolaganje, tako da imate autentične lokacije… I svaki dan ću vam kuhati fine, kokošje juhe, samo da se potrudite i da od toga nešto bude. I vama će, dragi Nebojša, biti jako zanimljivo u Đakovu, osjećat će te se kao onaj Doktor iz „Života sa sjeveru“ kad je došao na Aljasku, pogotovo sad kad nam tamo opet ponovo zavlada HDZ…

Ja uopće nisam bio nešto posebno vesel, bilo mi je pun kurac svega. Ogledavao sam se oko sebe sve u nadi da ću negdje u tim hateveovskim labirintičnim hodnicima ugledati voditeljicu Dianu Roku. Ti HTV-ovi hodnici podsjećali su me na hodnike Sudske medicine. Zamišljao sam da sam mrtav, da ležim na jednom od stolova sudske medicine. I onda se nadamnom, sva u bijelom pojavljuje Diana Roko. Na leđima joj anđeoska krila, po ramenima joj se rasula duga, plava kosa. Prima me za ruku i vodi kroz tunel na čijem se kraju nazire neko prekrasno, nadzemaljsko svijetlo. Na kraju tog tunela dočekuje me, pomlađen i radostan, moj djed Bajo. Grli me, ljubi, tješi, uvjerava da je svim mojim poniženjima, trvenjima, mukama, mamurlucima, iznevjerenim nadama, služenju taštinama napokon došao kraj.

– Dida, dragi moj dida… Oprosti što ti na Svisvete nisam donio cvijeće na grob, nego sam u Đurđevcu mlado vino pio i sirovo torbao… – jedva čujno sam izustio, dok je moja stara i dalje, kao pijanac kojem nitko ne želi otvoriti, svojim udvoričkim riječima, kao šakama udarala po Tarabi.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More