“Što sam naučio na planini”: Svi hvale književni prvijenac Milana Majerovića-Stilinovića

Umjesto da ih daruje prijateljima i(li) dijeli u nagradnim igrama, novinar, PR, a odnedavno i književnik Milan Majerović-Stilinović primjerke svoje nove knjige ostavlja slučajnim prolaznicima na planinama, kako bi njegove priče same našle put do čitatelja, baš kao što su planina, priroda i tišina pronašle put do njega te mu značajno utjecale na svakodnevicu i život općenito.

“Možda će jednom doći dan kad će ti noge biti umorne i reći ćeš – ne mogu. Neću. Danas kad će zrak biti preleden, ali staza prestrma. Ali danas nije taj dan”, tim riječima novinar, urednik, voditelj i savjetnik za odnose s javnošću Milan Majerović-Stilinović započinje svoju prvu knjigu “Što sam naučio na planini – Priče u hodu”, zabavnu, duhovitu i emotivnu priču o prirodi, ljudima, životu i, oprostiti ćete mi na ovom “spoiler alertu” – samome sebi.

Milana mnogi pamte kao novinara HRT-ove emisije “Latinica”, dok je posljednjih nekoliko godina u medijima najviše prisutan kao PR agencije HDS ZAMP i brojnih srodnih glazbenih projekata. Sve to zvuči prilično ozbiljno i možda je baš zato njegova knjiga, objavljena ovih dana u nakladi Libricona, proglašena pravim ljetnim iznenađenjem i idealnim štivom za vruće ljetne dane koje, udubite li se u Milanove priče, gotovo opipljivo osvježava savršeno dočarana atmosfera moćne planine.

Prekidi, Dalmacija i teror formatiranih radija: Pogledajte listu najvećih hitova 2019. godine

Poput brojnih velikih ostvarenja, i njegovo je krenulo iskreno, naivno i nevino. Početkom 2019. godine na Facebooku je pokrenuo istoimeni blog, a odlične povratne informacije te veliki interes planinara i onih koji će to tek postati doveo je do prvog “opipljivog” izdanja, knjige koja do javnosti jednim dijelom dolazi točno onako kako su do autora došle i sve napisane priče – potpuno spontano. Primjerke knjige Milan je, naime, dobro zapakirao i postavio ih na odabranim lokacijama na hrvatskim planinama, kako bi, poput poruke u boci, same našle svoje vlasnike, razveselile slučajne prolaznike i krenule u neki novi život.

Primjerke knjige Milan je postavio na omiljene mu planinarske lokacije, poput vrha Gorskog kotara te Medvednice

Iza dobro osmišljene priče kriju se, priča nam autor, brojni planinarski vikendi, upoznavanje novih ljudi, otkrivanja novih svjetova, te ono najvažnije – intimni razgovori s vlastitim sobom. Tko je Milan Majerović-Stilinović, što voli, što jako ne voli, što želi, a što je nekad htio? Većina toga nalazi se u predivnoj, ritmičnoj i literarno nadmoćnoj knjizi “Što sam naučio na planini”, ali nešto smo ostavili i za Arteistov intervju.

Polazak – uspon – vrh – silazak – povratak – pogled unatrag… Što je od svega toga najljepše, a što najteže?
Trebalo mi je dugo da krenem. Prve su se zakotrljale lako i glatko, jer sam ih pisao za svoju dušu, najprije samo za svoje prijatelje na Facebooku, nije bilo ni očekivanja ni pritiska. Ali ritam objavljivanja jedne priče otprilike svakih tjedan dana nakon nekoliko mjeseci je postao izazovan – uskoro sam otkrio da je u pisanju, kao u planini, svaki uspon težak, premda si možda krenuo iz zabave.

Jednom kad osvijestiš činjenicu da si stigao do točke promjene, u kojoj se davna maglovita ideja o mogućoj knjizi pretvara u konkretan cilj, postaješ sve zahtjevniji prema sebi. Prostor planine u kojeg sam smjestio knjigu širok je, ali prije ili kasnije zna biti i pomalo tijesan u smislu izričaja. Nisam htio ponavljati iste riječi ili fraze, niti iskustva. Ponuditi svakom pričom drukčiji uvid, a nekima i stil ili perspektivu pripovjedača, bilo je, kako je pisanje odmicalo, sve zahtjevnije. Trebalo je ljuštiti sve finije slojeve, ulaziti u nepoznatu polusjenu u kojoj nekad nisam ni sam znao što točno tražim, niti što ću naći. Za zadnje je priče ostalo grebanje po dnu, napipavanje po instinktu, čekanje da se one priče koje su samo muklo zabrujale u trbuhu, uobliče i probiju do značenja, prepoznavanja. To je možda bilo najteže dočekati. I konačno odlučiti da je sve to, u jednom trenutku, dovoljno dobro da se pod to može potpisati.

Nešto tako staro i iskonsko poput čovjeka u planini u tvom je slučaju u prvi plan došlo zahvaljujući nečem posve novom, a to je čovjek na društvenim mrežama. Kako gledaš na taj spoj klasičnog i modernog u cijeloj toj priči?
Volim igre oprečnosti, hod po rubu, prostor između koraka. Priča “StartUp” inzistira na povezivanju aktualne digitalne terminologije i starinskog, analognog iskustva koje donosi odvažan iskorak u prirodu. U tom se spajanju naizgled teško spojivog dobro zabavljam. Uobličavanje i prenošenje često samotnog i potpuno “isključenog” iskustva prirode na društvene mreže pokazalo se i inspirativnim i korisnim. Sve je počelo na osobnom Facebooku, a nakon otvaranja javnog bloga, otvorilo se i meni nepoznatim ljudima koji su u tim pričama pronalazili nešto poznato, čak svoje. Njihove su reakcije često bile štap potpore, u trenucima kad sam se znao pitati trebam li uopće dalje.

Sad, kad je knjiga gotova, socijalne mreže igraju novu ulogu: knjige kao poklon namjernicima ostavljam po planinama, fotografiram i dijelim te slike. Slučajni (?) nalaznici mi ponekad preko koda #šsnnp društvenim mrežama javljaju da su ih pronašli. Drugi ljudi koji to sve prate dijele zadovoljstvo iščekivanja pronalaska knjige, premda sami i bili daleko od mjesta radnje. Svi smo uključeni u istu igru, veselimo se zajedno iznenađenju i pretpostavljenoj sreći nepoznatih ljudi: to je spoj u kojemu uživam. Dakle, palac gore i smješko za zapuštene gorštake koji u panjevima nalaze papirnate relikvije.

Tvoji su tekstovi nevjerojatno ritmični, kao da su pisani za nekakvu glazbenu formu. Je li to posljedica cjeloživotnog kretanja među glazbenicima? Ili u tebi čitavo ovo vrijeme čuči glazbenik?
Hvala ti – ali do daljnjeg, ostajem u prvom redu pred pozornicom, to je moje omiljeno mjesto na nastupima mnogih prijatelja glazbenika. Volim razne vrste glazbe, i na svakakve se ritmove mogu zabaviti. Tako je i u hodu: može, a ponekad i treba, jako sporo, slow step, čak deep trance. Nekad je dobra koračnica idealna podloga. Nekad te drži blues, drugi dan obuzme the devil of disco. Dobro je kad si sam na stazi pa možeš malo vježbati i funky chicken. Tako sam i pisao priče, puštao da one vode i pronađu svoj ritam: zato sad neki u njima vide jazz improvizacije a drugi čuju šansonu. Neki moji frendovi iz muzičkih brda već su u njima pronašli i rap i druge njima čujne ritmove, pa napravili podlogu. Ja zasad vježbam samo usnu harmoniku u hodu, ali spreman sam čitati kad god i s kim god – ako se ove priče kome čine zahvalnim za neku vrstu glazbene dorade ili eksperimenta, ja sam za, ‘ajmo probati.

“Premalo je vremena u životu da bi imalo smisla skrivati tko si, što si i kako se osjećaš”

Knjiga o planini zapravo je knjiga o tebi, ako smijem primijetiti. Koji dio tebe ti je bilo najteže otkriti? I je li nakon otkrivanja palo nekakvo olakšanje, možda čak i katarza?
Iskustvo hodanja u planini, susreti i doživljaji “odozgo” pomoglo mi je da se sve manje opterećujem dojmom kojeg ostavljam na druge. Premalo je vremena u životu da bi imalo smisla skrivati tko si, što si i kako se osjećaš. Puno je stvari o kojima treba reći svoje mišljenje, iako na svom vlastitom prostoru, bez pretenzije da nekome drugome na njegovu terenu naturaš svoje mišljenje. Zato je taj teren pisanja od početka i medij u kojemu sam stvaram i kršim pravila, bez ustezanja i cenzure: olakšanje koje to donosi je stvarno. I da, neke su priče, pa i sama knjiga na kraju, donijele katarzu: izbaciti iz sebe nešto što se dugo nakupljalo i vidjeti kasnije da to rezonira kod drugih na pravi način, to je nagrada za grč kojeg si prehodao. Radilo se o temama pripadnosti, netrpeljivosti, ili samo dobrog starog olakšavanja u prirodi, bilo smiješno ili ozbiljno, trebalo mi je reći stvari iz kojih se jasno vide moje vrijednosti. Dobar osjećaj.

Nekad je dobra koračnica idealna podloga. Nekad te drži blues, drugi dan obuzme the devil of disco. Dobro je kad si sam na stazi pa možeš malo vježbati i funky chicken. Tako sam i pisao priče, puštao da one vode i pronađu svoj ritam: zato sad neki u njima vide jazz improvizacije a drugi čuju šansonu.

Pišući blog, a onda i knjigu, u nekom osnovnom obraćanju čitatelju, jesi li na umu imao ljubitelja prirode ili nekog kome je planinarenje strano? Pitam jer imam dojam da si planini kao takvoj nama neplaninarima napravio sjajan PR.
Često sam zapravo samo imao na umu samoga sebe: mnoge su priče možda najviše podsjetnici meni osobno, za budućnost. Neke su naravno i preporuke mojim poznatim i nepoznatim prijateljima, tips & tricks koje sam u svom ograničenom planinarskom iskustvu stekao, a ništa me ne košta podijeliti ih. U nekima je planina paravan, negdje doslovno glavna zvijezda kojom sam opčaran i zanesen. Prepustiti se tom zovu, dočekati trenutak u kom se usuđuješ pustiti glas i pridružiti se orkestru – da, to je jedan od razloga zbog kojih sam pisao ovu knjigu. Želim i dalje da što više ljudi do kojih će ona doći (ili oni do nje), ili uopće nikad neće čuti za sve ovo, napravi isto. Da iskorače iz rutine, krenu prvom stazom i ne budu prestrašeni kad shvate da su možda malo zalutali, da su izgubljeni. To zna biti i najbolji trenutak dana, onaj u kojemu pronalaziš ili izmišljaš nastavak.

Prvi potpis svečano je “pao” na Sljemenu

Onda, izmišljaš li nastavak? Planiraš li pisati i dalje u ovoj formi, postoji li možda novi nastavak priče iz planine?
Neke su se nove priče već napisale, neke traže svoj put, ali – pomalo. Na Facebook blogu od prije nekoliko mjeseci pričam i s drugim ljudima o tome što su oni naučili, to mi je veliki užitak, novinar u meni ne da mi da samo pričam o sebi. Ima puno drugih ljudi s raznih strana svijeta čije su priče jednako ili više zanimljive, i sretan sam kad ih pristanu podijeliti sa mnom. Planina i sama donosi nove prijedloge i ljude, a s njima i nove ideje za izražavanje u budućnosti. Svašta mi se već mota po glavi, ali sljedećih ću mjeseci ipak najviše uživati čitajući ove priče po raznim mjestima, po mogućnosti u planini. Sredinom rujna, na primjer, pozvan sam čitati na hodačkom festivalu Highlander Velebit, u Baškim Oštarijama. Hodati kroz dan, navečer uz vatru čitati ekipi sličnih čudaka – ‘di ćeš bolje?! U planu je i službena jesenska promocija knjige u centru Zagreba, pa druženje na mojoj omiljenoj Puntijarki na Medvednici… Malo ću stajati i družiti se, nahodao sam se do ovog mjesta, ne žuri mi se još dalje.

S obzirom na to da si kao novinar i PR uglavnom “čovjek iz pozadine”, kakav je osjećaj biti u prvom planu?
Dobar. Imam priliku većoj publici govoriti o stvarima koje su mi važne. Rado to činim. Dijelim – a kad dijelim, množim. Takav sam ti ja matematičar, uvik malo kontra.

Koja je dosad najljepša ili najzanimljivija povratna reakcija koju si dobio o knjizi?
Prije dva tjedna na kućni me telefon nazvala nepoznata gospođa iz staračkog doma u Vukovarskoj ulici u Splitu, doma čiji su štićenici već mjesecima u izolaciji zbog širenja korona virusa. Dan prije vidjela je na TV-u reportažu o meni i knjizi, pronašla broj u imeniku i nazvala, predstavila se i ispričavajući na smetnji objasnila: “Nekad sam i ja puno hodala po planinama, a sad smo tu već dugo svi kao u zatvoru. Kad biste mi je poslali, čini mi se da bih čitajući Vašu knjigu imala osjećaj da ponovno dišem gorski zrak, i hodam u slobodi”, rekla je i rasplakala se. Nadam se da joj se knjiga sviđa. Kad sljedeći put dođem u Split, eto me na kavu, gospođo Vesna, moram Vam je još potpisati.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More