Proust mi je sve pokvario: nakon njega, suvremena proza je kao oglodana kost

Željko Špoljar piše o Proustu i onome što nam može reći o nama danas i o ovom izgubljenom vremenu.

Žao mi je što si Proustovu “Potragu za izgubljenim vremenom” nisam ostavio za čitanje za ovo vrijeme kad su kafići zatvoreni i kad nam je kretanje ograničeno zbog epidemije. Svih petnaest knjiga ili koliko ih već sadrži “Potraga za izgubljenim vremenom” pročitao sam pretprošlo ljeto kad se još moglo svuda kretati i ljudi se itekako kretali, avionima, autima, brodovima, ljeti bi se turisti po teškoj vrućini sjatili u Hrvatsku i teško mi je to bilo podnostiti, nije se od toliko ljudi moglo otići na more u sedmom i osmom mjesecu, trebalo se čekati kraj osmog mjeseca da se nekud krene – i u tom čekanju čitao sam “Potragu za izgubljenim vremenom”.

Jedan mi je psihijatar pričao da je, dok je bio student, jedno ljeto slagao roditeljima da mora učiti za ispite pa ostao u Zagrebu i pročitao čitavog Prousta. Vani žega, dosada, a on je ležao i čitao. I taj Proust kasnije mu je značio više od svih udžbenika psihologije što ih je morao prožvakavati na fakultetu.

Nema kutka psihe koji Proust nije osvijetlio, po tome je sličan Dostojevskom. O sličnosti Prousta i Dostojevskog pisao je Samuel Beckett u svojoj knjizi o Proustu:

Proustovu je kronologiju ekstremno teško pratiti, niz događaja dolazi na mahove, a njegov su karakter i teme, iako se čini da se pokoravaju gotovo ludim unutarnjim potrebama, prezentirane i razvijene s finim dostojevskijevim prezirom vulgarnosti mogućih ulančavanja. Proustov će nas impresionalizam vratiti Dostojevskom.

Nije lako pročitati čitavog Prousta. Dugo mi je trebalo da se zalaufam i uđem u to, još od gimnazije sam pokušavao i nikad ne bih odmaknuo dalje od “Puta k Swanu”, a i to bih pročitao s teškom mukom i naporom. Tek sam u sredovječnoj dobi postao prijemčiviji za taj stil. Morao sam poraditi i na disanju, to je preduvjet za čitanje Prousta – mora se sporo disati, a mozak imati stalno napregnut jer se sve kod njega razlaže sporo, opširno. Takav je Proust bio i u svojim pismima. Ako bi ga neki poznanik nečim povrijedio, Proust bi mu idući dan poslao pismo od desetak stranica u kojemu bi poznaniku potanko objasnio čime ga je taj povrijedio, a da toga nije ni bio svjestan. Proustovo pisanje nalikuje na sastavljanje izvještaja pisara koji te dočekuje na Posljednjem sudu i ispisuje ti sve što si pogrešno napravio u životu. Zato se Prousta i čita u nekom polumrtvom stanju usporenog disanja, pri čitanju Prousta i najmanji šum u stanu znao me iznervirati i uništiti mi koncentraciju. Ima Celine pravo kad kaže da su Proust i svi ti njegovi likovi već za života bili nalik sablastima.

U čitanju čitavog Prousta priječio me i čisto tehnički problem – kako nabaviti sve te knjige koje sačinjavaju “Potragu za izgubljenim vremenom”. Prije nekih deset godina bio sam na Hreliću s jednim hrvatskim literatom. Nagovorio sam ga prethodno da pročita čitave Krležine “Zastave”, učinio je to i bio je oduševljen. Obojica smo razmišljali tada da se možda uhvatimo u koštac s Proustom. Ja sam tad već iza sebe imao pročitan čitav “Rat i mir”, Mannov “Čarobni brijeg” i “Josipovu braću”, dakle knjižurine od više tomova. Ima nekog zadovoljstva u čitanju takvih romana sastavljenih od više knjižurina, totalno uroniš u taj svijet, potpuno zaboraviš na svoj život. Oni s manje zahtijevnim književnim ukusom valjda nešto slično dožive kad čitaju sve nastavke Zagorkine “Gordane” ili pak nastavke “Igre priijestolja.” 

Kolega literat taj put je na Hreliću u jednoj kutiji našao poredane sve knjige iz “Traganja za izgubljenim vremenom.” Pogodio se s prodavačicom i kupio ih sve za nekih 80 kuna. Tjedan dana kasnije javio mi je, sav iznerviran, da ne može to čitat, da ima osjećaj da će mu se kurac odvojit od tijela ako to nastavi čitat. Vraća se, rekao je, Cormacu McCarthyu čiji je roman “Ovo nije zemlja za starce” tih dana upravo bio objavljen na hrvatskom. Taj sam roman prije nekog vremena posudio i pročitao. U nekom intervjuu Cormac se i obrušio baš na Prousta, rekao je da si nikad ne bi dopustio pisati tako dosadno. Ali nakon pročitanog Prousta, Cormacovi romani djeluju mi kao oglodana kost, zapravo to i nisu romani nego nešto kao ukoričeni scenariji. Šturi opisi radnje i hrpa dijaloga, daj me nemoj jebat s tim.

Poznanik literat je svoj komplet Proustovih knjiga uskoro bacio u stari papir jer su mu knjige općenito zatrpale nevelik stan. To ljeto kad sam odlučio pročitat čitavog Prousta gorko sam žalio što nisam otišao do poznanika literata i tada preuzeo od njega sve te knjige u zavodljivom Zorinom izdanju. Bio mi je nudio da ih dođem pokupiti prije nego ih je bacio u stari papir, a ja sam se oglušio. Nisam si to mogao oprostit. Prousta sam na kraju, knjigu po knjigu, morao posuđivat iz lokalne knjižnice. 

Nakon što pročitaš tako dugačke romane poput “Zastava” ili “Potrage za izgubljenim vremenom”, duša ti se teško otrgne od esencije tog štiva, pa tvoj duh dugo nakon čitanja kruži tim prostorima i krajolicima iz knjiga. I da bi si dao oduška, želiš čitat teorijske knjige o tim romanima, želiš vidjeti što su drugi rekli o tim romanima. Tako sam nakon Krležinih “Zastava” žudno iščitao Lasićevu knjigu “Struktura Krležinih Zastava“. Međutim, nakon čitanja Prousta baš i nisam našao puno teorijskih knjiga o njegovom djelu. Osim jedne biografske knjige o Proustovom životu i Beckettovog eseja jednostavno nazvanog “Proust”; naklada Ceres ga je 2010. objavila u Hrvatskoj.

Proustove knjige već su lagano blijedile u mom sjećanju (iako su možda ostale urezane u samu moju esenciju kao tekst pohranjen na hard disk, koji će se kad tad ponovo otvoriti, sigurno na elektroničkom posljednjem sudu), da bih onda prošlog vikenda u Jutarnjem listu pročitao popis knjiga koje treba pročitati u 2021., a koje su izašle u 2020. Jedna od njih nosila je naslov “Proust i znakovi”. Napisao ju je Gilles Deleuze. Preveo i predgovor napisao Boris Žličar. Potrudio sam se što brže doći do te knjige. Izašla je u Sandorfovoj biblioteci Mizantrop. Izuzetno privlačno izdanje, izdavač je uspio postići teško ostvariv spoj elitnog i džepnog izdanja. To je otprilike kao da želiš napisat roman koji će obožavati i književna elita i široka publika. 

Čitajući Prousta, stalno mi se po glavi motalo pitanje – kako se uspijeva sjetiti svih tih sitnica iz svog života? Čitajući ga, kao da sam njegovim rečenicama skidao skramu i s vlastitih sjećanja. Proustove knjige imaju šamansko ili psihoterapeutsko djelovanje. Kao da te hipnotiziraju pa ti se u hiponozi počnu odvrtati slike iz djetinjstva, mladosti. Zanimljivo je da mi se to nikad ne dogodi kad čitam “obične” autobiografske knjige.  Od takvih knjiga imam osjećaj kao da smeće svog sjećanja dodatno zatrpavam tuđim smećem. Otprilike kao kad ti za šankom netko prepričava događaje iz svog života. Pitao sam se zašto je to tako. Čitajući Deleuzeovu knjigu o Proustu, počeo sam dobivati mutne odgovore na to pitanje, morao sam naprezati mozak da ih pokušam shvatiti. I više sam ih, kao leptire u visokom letu, dodirivao nevidljivim pipcima duha, nego što sam ih uspijevao uhvatiti čeličnom mrežom razuma.

Već na samom početku knjige Deleuze postavlja kliničku dijagnozu:

Od čega se sastoji jedinstvo djela “U potrazi za izgubljenim vremenom”? Znamo barem od čega se ono ne sastoji. Ne sastoji se od memorije, od sjećanja, čak ni onog nenamjernog.

Pročitavši to, sjetio sam se da sam slično pročitao i u Beckettovom eseju. Uzeo sam knjigu i pronašao to mjesto na kojem Beckett piše: “Proust je imao loše pamćenje – kao što je imao i neučinkovitu naviku. Čovjek s dobrim pamćenjem ne sjeća se ničega jer ne zaboravlja ništa.”

Dalje kod Deleuzea pažnju mi privlači osvrt na Proustov opis Combraya: “Ostaje za objasniti zašto se, potaknut madlenom, Combray ne zadovoljava izroniti onakav kakav je jednom bio prisutan (običnom asocijacijom ideja) već izranja apsolutno u obliku u kojem nikad nije mogao biti doživljen, u svojoj esenciji ili svojoj vječnosti.”

Lucia Berlin u jednoj svojoj priči opisuje kako se zatekla sama u Parizu, pa je odlučila posjetit Combray koji zapravo ima drugo neko ime, ali na kartama danas uz to pravo ime piše i Combray. Dakle, sjela je na vlak i odvezla se u Combray, tamo posjetila kuću u kojoj je majka nekad mukotrpno uspavljivala maloga Marcela. Popela se na kat gdje se nekad nalazila spavaća soba malog Marcela i čitavo vrijeme nije se mogla načuditi kako je sve to malo, taj kat, stepenice, kuća. Dok je čitala knjigu zamišljala je da je sve to puno veće. Vjerojatno je doživjela nešto slično kao kad se nakon desetljeća izbivanja vratimo u kuću u kojoj smo boravili u djetinjstvu, čini  nam se tako prokleto mala, skučena, kao i dvorište pored nje. Imamo osjećaj kao da smo se našli u sasušenoj ljušturi nečega što je nekad u djetinjstvu bilo živo, veliko, prepuno zanimljivosti, svakojakih značenja.

No, vratimo se Deleuzeu i njegovoj dijagnozi da se u Proustovom romanu-rijeci ne radi o izlaganju nenamjerne memorije. Pa o čemu se onda radi? O priči o učenju, konstatira Deleuze. Još preciznije, o učenju knjiškog čovjeka.       

“Treba ukazati na Proustov platonizam: učiti znači prisjećati se. Ali, koliko god njena uloga bila važna, memorija djeluje samo kao sredstvo učenja koje ju nadilazi i svojim svrhama i svojim principima. Potraga je okrenuta prema budućnosti, a ne prema prošlosti.”

Shodno platonizmu, Deleuze nešto kasnije u knjizi navodi da je Proust u svom djelu pokušao dokazati mogućnost besmrtnosti duše: 

U duši onog koji je razotkriva, ili koji je samo razumije, esencija je nešto kao božanski uhićenik. Esencije su možda i same uhićene, umotale su se u duše koje ih individualiziraju. One postoje samo u tom zarobljeništvu, ali se ne odvajaju od ´nepoznate domovine´, koju u nas zajedno sa sobom umotavaju. One su naši taoci: one umiru zajedno s nama, ali ako su one vječne, i mi smo na neki način besmrtni. One čine smrt manje mogućom; jedini dokaz, jedina šansa, je estetska. Dva su pitanja također temeljno povezana: Pitanje stvarnosti Umjetnosti, pitanje Vječnosti duše. Smrt Bergotta pred malim komadićem Vermeerovog žutog zida postaje simbolička: ´U nebeskoj ravnoteži pred njim se pojavljivao, mijenjajući jedan od platoa, njegov vlastiti život, dok je drugi sadržavao komadić zida tako lijepo naslikanog u žuto. Osjećao je da je nepromišljeno jedan zamijenio drugim… Novi ga je udarac presjekao… Bio je mrtav. Mrtav zauvijek? Tko može kazati?´

Što je točno ovim rečeno, nije baš da razumijem, ali naslućujem, isto kao i kad Deleuze na početku poglavlja o pretapanju umjetnosti i vječnosti, kaže: “Naši vlastiti prozori, naša vlastita vrata su skroz duhovna: nema intersubjektivnosti osim umjetničke. Samo umjetnost daje ono što očekujemo od prijatelja, ono što bi uzalud očekivali od voljene. Samo umjetnošću možemo napustiti sebe, znajući da ćemo vidjeti Svemir koji nije isti kao naš i čiji će nam krajolici ostati strani kao oni na Mjesecu. Zahvaljujući umjetnosti, umjesto da vidimo samo jedan svijet, onaj naš, vidimo kako se umnožava, i toliko koliko ima originalnih umjetnika, toliko nam je i svjetova na raspolaganju, međusobno najrazličitijih…”

Nakon što sam pročitao do kraja Deleuzeovu knjižicu “Proust i znakovi”, osjetio sam potrebu pročitati zadnje poglavlje u posljednjoj knjizi “Potrage za izgubljenim vremenom”. To zadnje poglavlje posebno je impresioniralo i Becketta, pa ga u svojoj kratkoj knjizi o Proustu ovako prikazuje: 

Vozeći se do Hotela Guermantes, osjeća da je sve izgubljeno, da je njegov život niz gubitaka, lišen stvarnosti jer ništa ne preživljava, ništa od njegove ljubavi za Gilbertine, za Vojvotkinju de Guermantes, za njegovu baku, i ništa od njegove ljubavi za Albertine, ništa od Combraya i Balbeca i Venecije osim izobličenih prizora namjernog pamćenja, cijeli život, niz premještanja i prilagodbi, gdje niti tajanstvenost niti ljepota nisu svete, gdje sve, osim nesalomljivih stupaca neposustajuće dosade, je uništeno u bujici otpalih godina, život tako rastegnut u prošlost i beznačajan u budućnosti, tako krajnje lišen bilo kakve osobne i trajne potrebe, da njegova smrt, sada ili sutra ili za godinu ili za deset godina, bi bila prekid, ali ne i završetak.

 I tako Proustov pripovjedač na kraju “Potrage za izgubljenim vremenom” sumira: “Hannibal de Breaute – mrtav! Antoine de Mouchy – mrtav! Charles Swan – mrtav! Adalbert de Montmorency – mrtav! Baron de Talleyrand – mrtav! Sosthene de Doudeauville – mrtav!”

A sve te ljude što su jedan po jedan s vremenom umirali na stranicama “Potrage za izgubljenim vremenom”, Beckett u svome eseju ispraća riječima: “Otklanjaju prošlost, Oriane i Duc de Guermnates, Rachel i Bloch, Lengradin i Odetee, i mnogi drugi, noseći teret Saturna prema svjetlu koje će se uzdići, prema Uranu, zvijezdi Sabbath.”

 

*

*Roman “Petokoronaš” Emanuela Željka Špoljara prvi je roman o životu u doba korone u Hrvatskoj, a objavljen je paralelno u Srbiji i Hrvatskoj. Naručite ga na info@arteist.hr za 99 kuna, uz besplatnu dostavu i besplatan primjerak prvijenca Željka Špoljara, zbirke priča “Teškoće pri gutanju”.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More