Što nam sve zrcali četvrta sezona Crnog zrcala?

Black Mirror (2011. – ), Sezona 4 (6 epizoda)
Kreirao: Charlie Brooker
Režija: Toby Haynes, Jodie Foster, John Hillcoat, Tim Van Patten, David Slade, Colm McCarthy
Scenarij: Charlie Brooker, William Bridges
Uloge: Jesse Plemons, Cristin Milioti, Jimmi Simpson, Michaela Coel, Billy Magnussen, Rosemarie DeWitt, Brenna Harding, Owen Teague, Andrea Riseborough, Kiran Sonia Sawar, Andrew Gower, Anthony Welch, Claire Rushbrook, Georgina Campbell, Joe Cole, Maxine Peake, Douglas Hodge, Letitia Wright

U prosincu 2011. britanski Channel 4 emitirao je trodijelnu sezonu serije Black Mirror koja je ubrzo stekla kultni status. Jednaka kvantiteta (a i kvaliteta) uslijedila je s drugom sezonom skoro dvije godine kasnije, a nakon što je sveprisutni Netflix otkupio ovaj britanski dragulj 2015., taj online streaming servis naručio je dodatnih 12 epizoda. Prvih šest sačinjavalo je treću sezonu, prikazanu u jesen 2016., a ostatku smo napokon mogli svjedočiti nedavno – 29.12.2017. na slobodu je puštena dugo iščekivana četvrta sezona kojoj i posvećujem ove retke. No, što je Black Mirror i što ga čini toliko posebnim? Jednom riječju: sve. Je li sama serija jednako mračna kao i njen zlokobni naslov? Ukratko: da. Povrh svojih primarnih značenja, Black Mirror nedvojbeno odražava našu kolektivnu potrebu za osvježavajućim, neočekivano inteligentnim i precizno razrađenim, duboko satiričnim i prvenstveno krajnje potrebnim projektom Charlieja Brookera, koji je nimalo suptilno inspiriran Zonom sumraka.

Ne, ovdje se ne radi o jednom koherentnom narativu koji povezuje likove i događaje. Kao i u svojim prethodnim sezonama, struktura Black Mirrora i dalje je bazirana na tome da svaka epizoda otkriva zasebnu priču sa zasebnim akterima i više nalikuje dugometražnom filmu, a nama omogućuje da ih gledamo kojim god redoslijedom poželimo. Ono što epizode i sezone povezuje centralna je tematika – propitivanje i uprizoravanje toga na koji način i do koje mjere doslovna crna zrcala u vidu ekrana svih oblika i veličina kojima smo okruženi imaju potencijal utjecati ne samo na razvoj naše kolektivne svijesti, već i na svijest pojedinca.

A budućnost (pa tako i ona razvoja naše svijesti), kakvom je Brooker vidi, nije nimalo obećavajuća.

Što bi se dogodilo kada bi na poslu podcijenjena i neuvažavana osoba mogla u slobodno vrijeme “pobjeći” u virtualnu stvarnost, tamo bivati kapetanom vlastitog broda i podčinjavati one kojima se u svom životu nikada ne bi suprotstavila? Kako će reagirati zaštitnički nastrojen roditelj kada mu se ponudi da, preko ekrana, ima uvid u lokaciju, razinu hormona, percepciju, a posljedično i kontrolu nad percepcijom svog djeteta? Koje će granice prijeći moćna žena kako bi zataškala vlastitu nelaskavu prošlost, pogotovo kada tehnologija omogućuje ovlaštenima da kopaju po tuđim sjećanjima? Je li moguće uz pomoć naprednih aplikacija odrediti nečiju istinsku kompatibilnost i bi li nam bilo lakše kada bi nas dotični softver unaprijed mogao obavijestiti na koliko nam je sati, dana, tjedana, mjeseci ili godina “namijenjeno” da budemo s nekim u ljubavnom odnosu? Na što liči pokušaj preživljavanja usred pustoši, kada te progone četveronožni roboti ubojice? Koje su potencijalne posljedice tehnologije koja omogućuje da fizički osjećamo bol drugih? Kako bi nam izgledao život da svijest bliske nam osobe imamo za cimera u našem biću? U konačnici – kako uznapredovala tehnologija utječe na naše procesuiranje, perpetuiranje ili projiciranje emocionalne boli?

No ipak, nisu samo ekrani kao takvi “crna zrcala” u kojima možemo vidjeti naš doslovni odraz. Crnilo koje percipiramo naposljetku odražava i na površinu izvlači sav zakopani mrak koji u ljudima čuči, sve što je gnjevno, bolno, ovisničko i opsesivno u čovjeku. I upravo u činjenici da se ta svjesnost tako kristalno jasno proteže kroz Brookerovo pisanje leži genijalnost njegove serije – nije u tehnologiji kao takvoj problem, već u onome za što je se koristi. “Crna zrcala” nastala su na našu sliku i priliku te kao takva olakšavaju život, ubrzavaju ga i otvaraju prostor čudesima, omogućujući nam produbljavanje i nadogradnju iskustva bivanja čovjekom. No, onoliko koliko reflektiraju svo naše stremljenje i svu želju za boljitkom, toliko mogu biti i pogubna kada nam odzrcale našu tamu i pruže joj priliku da se nekontrolirano razmaše.

Ta tama ono je što Brookera zanima i u ovoj sezoni.

Nije mogućnost sulude virtualne stvarnosti napravila od ranije spomenute na poslu podcijenjene i neuvažene osobe psihopata – ona mu je samo dala poligon za to da svoju bol zbog nevidljivosti prekrije prividom moći, čineći da se njegovi virtualni robovi osjećaju kako se on osjeća, čime daje sebi na važnosti koju u stvarnom životu ne zna steći. To groteskno VR igralište ionako je samo do ludila potencirana manifestacija onoga što bi takva osoba činila u svijetu bez te tehnologije – vrtjela sličan film u svojoj privatnoj virtualnoj stvarnosti zvanoj mašta. Ali zaranjanje u prostranstva tehnologije otvara puno više mogućnosti za upadanje u crnu rupu (vlastite podsvijesti) i gubljenje u njoj. Zbog svoje priče, kreativnih rješenja i settinga koji bi mogao razveseliti pokojeg trekija, USS Callister svakako je jedna od kvalitetnijih epizoda sezone.

A potreba za kontrolom drugih uslijed naših vlastitih nedostatnosti (ili neispunjenosti) primjenjiva je i na roditelja koji uvijek želi sve najbolje za svoje dijete, no uz pomoć tehnološkog napretka put do pakla više nego ikada postaje popločen upravo tim dobrim namjerama. Jodie Foster režirala je Arkangel, koji uz navedeno na inovativan i krajnje zastrašujuć način pokazuje neopisivu formativnu važnost našeg izlaganja iskustvima i emocijama koje kratkoročno nisu ugodne, ali nas dugoročno čine kompletnim, snažnim i snalažljivim ljudima.

Na žalost, na noge kvalitetno osovljena sezona malo se poljuljala pri sredini s trećom epizodom Crocodile, čija je premisa puno obećavala, no realizacija nedovoljno pružila. Više nalik SF trileru nego ijedna druga epizoda, Crocodile slabo koristi cijeli spektar mogućnosti koji mu njegova tehnološka okosnica nudi, a glavni lik, premda glumački izvrsno kreiran i iznesen, daje premalo štofa za koji bismo se mogli uhvatiti. Od sličnog sindroma pati i predzadnja epizoda naziva Metalhead koja, iako moćno mučna, glumački snažna i sa završnom poantom koja odiše ljudskošću i dirljivošću (za razliku od Crocodile), slabiji utisak ostavlja od epizoda koje je s obje strane okružuju.

A to su Hang the DJ i Black Museum. Potonja nas vodi na obilazak muzeja punog poznatih nam “crnih” artefakata, zapravo skrivenih iznenađenja i referenci na prethodne epizode i sezone. A dok smo izloženi dvjema fascinantnim pričama unutar priče, od kojih jedna na trenutak podsjeća na Sense8, prije nego što krene istraživati najmračniju moguću stranu našeg potencijalnog osjećanja tuđih senzacija, ni ne razmišljamo o tome na koje nas se sve načine priprema za veliko finale prepuno originalnih twistova, emocionalnih udaraca, nevjerice…i odraza boli kao najveće pokretačke sile koja potpiruje pravednički bijes.

S Hang the DJ vodim vas pak kronološki dva koraka unatrag kako bismo krug zatvorili s tračkom nade. Dok je mnogi uspoređuju sa San Junipero, jednom od najhvaljenijih Black Mirror epizoda, Hang the DJ uspijeva svojom originalnom pričom, britkim humorom, fantastičnim obratima te oštroumnim propitkivanjem korelacije između tehnologije i veza biti najveće osvježenje sezone, koje ne isključuje činjenicu da pametno iznesena kritika i optimistično slavljenje ljubavi mogu koegzistirati u istoj kaši. Polazeći iz pozicije potpunog determinizma, u sklopu kojeg aplikacija preuzima funkciju sudbine, s twistom da, za razliku od sudbine, sudionicima “oda” vremenski okvir predviđen za svako partnerovanje, ova epizoda otvara zanimljiva pitanja o slobodnoj volji (je li i ona predeterminirana?) i u konačnici, neovisno o impliciranom odgovoru, slavi emocije kao apsolutno najvrjedniju valutu.

Dobra vijest je: s četiri od šest vrhunskih epizoda, Black Mirror i dalje održava razinu kvalitete na koju smo navikli, beskompromisno i krajnje neuljepšano nas suočavajući s vlastitim nesavršenostima i s čudovištem koje, ako ne pripazimo, lako možemo stvoriti. A to čudovište smo mi sami, ovisni o tehnološkom napretku koji koristimo kako bismo se popunili, ispraznili, pobjegli od sebe i, “igrajući se boga”, doskočili svojoj potrebi za apsolutnom kontrolom, u našoj neutaživoj želji za imanjem još i osjećanjem više. U Black Mirroru stoga možete uživati i od njega profitirati na više razina: oduševljavati se genijalno osmišljenim i ispričanim pričama s jedne, i ozbiljno se zagledati u seriju kao mračni odraz vlastitog potencijala s druge strane.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...