Što je više objeda i laži, Feral nam je miliji i draži

miljenko jergovic rodNikad u životu nisam imao surovije buđenje. Stan mi je bio rasturen. Elza je poluotvorenih usta spavala prebačena kao vreća preko Kurtovog brašnasto bijelog trbuha.

Iz vinom umazanog grudnjaka ispala joj je kruškolika dojka s pirsingom na mrko-smeđoj bradavici nalik vješalici za ručnike u nekom rumunjskom hostelu. Vojna kaca s nebačenim govnima stršala je na mom kuhinjskom stolu poput galskog stećka. Na licu mi je sve nešto bilo skoreno, kao da sam bio na alga-tretmanu lica kod doktora ljepote Močinića. Po smradu sam shvatio da su mi to po faci skorena govna.

Teškom mukom sam ustao i otišao se pokušat umit. Ali umio sam se u vlastitoj rigotini: iz mene je prošikljalo kao da je Čadež bacio granatu u zagađeni potok kod Karlovca. Organizam je izbacivao sve ono što sam ulio u sebe pod utjecajem gljiva. Rigotina mi je imala šarene, fantazmagorične oblike koje na svojim bajkovito oslikanim platnima ne bi uspio dočarati ni slikarski mag Zlatan Vehabović.

Vratio sam se u sobu i iznemoglo se stropoštao na kauč. Po glavi su mi se prevrtale slike protekle noći. Taj prokleti pijano nadrogirani sabat u Limbu… Nisam mogao razbrat što je od sveg tog bilo halucinacija, a što se zbilja dogodilo. Ona podivljala faca Srećka Horvata… I je li to uopće bio Srećko Horvat?

Kurt i Elza nikako da se probude. Nije se golim okom moglo vidjet ni da li dišu. Uhvatila me paranoja da su riknuli. I na sve to još mi je neko naglo rastvorio vrata stana. Murja ili još gore, SOA, zadrhtao sam od straha.

Odahnuo sam, ili zapravo nisam, kad sam ugledao Stojku. Krivozuba i totalno u nekom svom filmu počela mi je arlaukat da sam postao teška književna faca.

– Jebote, tibijefovac Saša Antić koji i sam želi postati literat, spomenuo te u svom antologijskom intervjuu na Modernim vremenima! Komadić su, odnosno dvije rečenice iz tog intervjua, prenijeli i u Jutarnjem… Tip ga je izravno pitao čita li išta od domaće proze, a on da ne, skoro ništa od tog ne čita, ali da mu prvo padate na pamet ti i Perišić!

To me malo trglo, neznatno. Previše sam bio sjeban da bih se nevino radovao takvim sitnim probitcima.

– Više bih volio da je nabrojo mene i Jergovića. Ovo znači da sam benigni stvarnoprozaš ko i Perišić… – prosro sam tek da nastavim konverzaciju i da Stojka ne skrene pažnju na Kurta, Elzu i kacu govana. Rut je negdje nestala.

– Ma, i Jergović je stvarnoprozaš… Ali, imaš pravo… Jergović i ti imate totalno drugačiju stvarnosnu prozu od Perišića i kompanije. Oboje beskompromisno rasturate po vlastitoj obitelji, ali i po javnim osobama koje u svojoj prozi navodite pod punim imenom i prezimenom. Pročitao si kako Jergović u Rodu dere po bivšem ministru Vujiću… Posprdno ga naziva hrvatskim Malroom i bez imalo uljepšavanja opisuje kako mu je taj Malro, odnosno Vujić jednom u Motovunu doviknu: „Mrš, smeće jedno bosansko, idi tamo odakle si i došao, da te mi ne bi tamo vraćali! A oko Vujića su sjedili neki režiseri i nisu se na to usudili zucnuti. Bojali su se da im ministar ne uskrati lovu za filmove – raspredala je Stojka, možda lagano nacvrcana. – Ali, baš kao i ti, ništa nije blaži, uglađeniji kad opisuje vlastitu obitelj. Za rođenje vlastite majke tvrdi da je kriva slaba kvaliteta tadašnjih zagrebačkih prezervativa i to što mu je djed bio „šuplja kurca“! A baku pak, ne bez određene dekadentne gordosti, prokazuje kao lezbijku.

– Pa to fakat ko da sam ja piso – iskašljao sam govnjivu gvalju iz grla.

– Pa da! To ti govorim! Uostalom, šta nisi već sam sve to pročitao? Pa posudila sam ti Rod još onda kad je Raos mahnitao sa suzavcem…

Skurčeno sam, što bi rekao Smoje, mučao. Stojka je iz torbe šutke izvukla svježi, subotnji Jutarnji.  Smotanog u tuljac, bacila mi ga je na trbuh kao usmrđenog smuđa.

– Uostalom, mislim da ti Jergović kroz svoj najnoviji tekst šalje poruku da si mu drag… Piše u onoj svojoj Subotnjoj matineji o nekom Aliji Nametaku, ali kroz njega zapravo posredno progovara o tebi… Pročitaj, taj Alija Nametak je u svom „Sarajevskom nekrologiju“ također na rubu trača, pisao o svojim suvremenicima pod punim imenom i prezimenom. A Jergović je totalno lud za tim Alijinim pisanjem, tvrdi da je to nenadjebiva, vrhunska književnost! A pri tom tebi šalje mig… Jer ti to isto radiš! Ti si naš suvremeni, hrvatski Alija Nametak!

– Nikom se ja ne namećem… – promrmljao sam, prelistavajući Jutarnji.

Na šezdesetsedmoj stranici zabljesnula me ogromna Čadežova fotka u nekakvoj knjižnici. Na sebi je imao kožnu jaknu kakvu je nosio mladi Jergović. Prema kameri je isturio nekakvu knjigu s Tuđmanovom posvetom nekom generalu Šigljeviću, iz 1957.

Krenuo sam čitati tekst. Čadež je pisao o svojoj navodnoj novinarskoj potrazi za Pikasovom litografijom u Bosanskoj Dubici. U uvodu teksta totalno je skidao Jergovićev sugestivni stil, ono Jergovićevo bratimljenje s čitateljem, unošenje lijepih, gotovo baroknih literarnih opisa u reportažu, i stalno to titikanje, ti čitaoče… To me nasmijalo.

Ali onda sam naišao na rečenicu koja mi je presjekla, zaledila osmijeh: „U mjestašcu s oko tri hiljade duša…“  Kakvo mjestašce, kakve duše! Ta rečenica zazvučala mi je kao da ju je zatefterio neki ustaški pop-pisar… Da bi na kraju teksta Čadež somnambulno počeo spominjati austrougarski trg usred Bosne. I nekakve platane koje su zasadili masoni da bi za svagda demonstrativno ostavili svoj pečat… Jel to Čadež puko ko koštica ili je upućen u nešto što ja ne mogu ni naslutiti, proparalo me posred mozga.

Sjetio sam se da je Srećko Horvat sinoć govorio da je Čadež nakon ekspresno brzog izlaska iz austrijskog zatvora (onog istog u kojem je u Grazu dreždao i Sanader), nemilice počeo udarat po svim isturenijim hrvatskim ljevičarima, od Šnajdera do Šerbedžije… Pa sam se još sjetio da je Kuljiš u jednom tekstu usputno naveo kako je Čadež u svojoj prvoj zbirci pjesama Put u Holivud, izašloj u opskurnoj biblioteci „Pop i pop“, opisivao ratne zločine odreda u kojem je i sam Čadež vojevao… Jebem ti mater, pomislio sam ustrašeno, s kakvim se ja to tipom družim…

Onda sam pogledao u Kurta i u kacu govana na stolu koju je srećom neko jutros kad smo je dovukli iz Limba, začepio… Pa kad me Stojka pita otkud mi ta kaca, što je u njoj, reći ću da mi je stara poslala iz Đakova kiseli kupus, to će opravdat i taj odurni smrad, šta purgerica zna kako točno smrdi ukiseljeni kupus…

I čim sam pomislio na Đakovo, nije prošla ni minuta, a zazvonio mi je mobitel, stari me nazvao. Pijan je roptao: Udajemo Slavicu, udajemo našu snašu…  A onda me molio da dovdem i Čadeža na svadbu. Na spomen Čadeža iz usta mog starog, ponovo su me prošli hladni trnci. Šta se ovo događa…

– Dovedi mi tog sokola da ga upoznam, izljubim! Kako je naguzio onog srbočetnika Ivančića… Dolijao je Ivančić, ivanjskom mu vatrom bradurinu opečem! Stanove je, jahte kupovao dok smo mi na frontu muda ostavljali… I još nam u tom svom četničkom Feralu prikrpavao logore i ubijene, kako ih je zvao, srpske civile!

– Što više kleveta i laži, Feral nam je miliji i draži! – začuo sam Slavicu u pozadini.

– Šuti, krv ti irudovu, komunističku! – otresao se stari na nju, pa joj počeo popovat:

– Za Čadeža se trebaš udat, a ne za onog svog šmoklju iz Silosa… Vidio sam ja na slici, Čadež je naš, svijetla kosa, plave oči… Takav mi treba da mi pravog arijevca podari! Da mi unuk svojom plavom kosicom kao vermahtovska bengalka osvjetla ove tmurne, staračke dane… Da se onom Šerbedžiji zajedno u Krležin šešir poseremo ako samo prismrdi Vukovaru!

Još su me prali lagani, slušni halovi od svih onih jučer pojedenih gljiva, pa mi se glas od starog mijenjao u nekakav odurni demonski, nalik sablasnom rikanju tuljana za koje su Indijanci tvrdili da su u njima zarobljene duše pokojnih… Čadež, Vermaht, arijevske bebe, pobijeni srpski civili, Feralova jahta u splitskoj luci… Sve mi se to zakuhalo u mozgu kao vještičja kaša… Onda mi se pred, šupčarski rečeno, duhovnim okom ukazala ona fotka koju sam prije neki dan našao ispod kace s govnima i na kojoj je neko Čadežu flomasterom nacrtao hitlerovske brčiće. Užasnut vizijom, skoro pa u bunilu zafitiljio sam mobitel u zid. Srećom, nije se razbio, samo mu je ispala baterija; odbila se od madraca i pala Kurtu na čelenku.

Kurt je otvorio oči. Robotski je ustao i kao isprogramiran sjeo za laptop. Lupetao je neko vrijeme po tipkovnici, pa naglo pojurio u klonju, valjda se isto izrigati. Sjeo sam za laptop i vidio da je skajpirao Štulića. Stisnuo sam shift i Štulićeva faca pojavila se na ekranu.

– Ne vidim te, Kurte… – začuo sam ga kroz mini zvučnik. – Kako je sinoć prošlo? Jel se pojavila Suzi F.? Jel se odala? Jel ona zalila Tomića govnima? Ta špijunka… Da me ti ono, Kurte, nisi opametio, skoro pa kurcem prevaspitao u Beču, ta bi mi se nasisala krvi… Tako bi mi ga zbičila da bi mi odmah na granici naši sprašili metak u glavu. Ionako sam im već dovoljno digao tlak pjesmom „Nedeljni komentar“.

– Suzi F.? Jel to ona iz tvoje pjesme, Kada vidim Beč, pada mi na pamet Suzi F. O, Suzi F., danas sam tu, a sutra daleko – zapjevušio sam.

– Tako je, to je ona. A, ovo sutra daleko, to sam mislio na vječna lovišta.

Oblio me hladan znoj. Totalno isparanoiziran, isključio sam skajp. Sve je ovo neka suluda mreža koja seže daleko u prošlost… Nije život idi mi dođi mi. Sve to netko konstruira, baš kao u Kafkinom „Zamku“… Čim malo digneš glavu, čim se malo istakneš, već si se u nešto upleo, a da nemaš pojma u što… Pa da… A ja sam mislio da Grakalić pijan fantazira kad me uvjeravao u Cinkušu da je Malnar bio nešto kao jugoslavenski Đejms Bond, a da je on, Grakalić, iskonstruirao onu priču o Crnoj ruži kad su mladi darkeri olfo počeli izvršavati masovna samoubojstva. Da bi na kraju tajna služba iskoristila tu izmišljotinu i zapakirala Malnaru da je on guru tih mladih samoubojica, da ih on navodi na to. Pomoću Kastanjeda magije koju su ga naučili u Indiji…

Krenuo sam po internetu tražiti HTV-ove emisije na zahtjev. Htio sam naći snimku Petog dana, onu na kojoj Srećko Horvat priča vic o govnu. U mozgu mi je odzvanjalo da je Horvat u Limbu to spominjao, kako se namjerno išao uništit pričanjem tog vica. Ako taj vic fakat postoji, znači da sinoć nisam halucinirao .

Našao sam na guglu pun kurac klipova nazvanih „Srećko Horvat priča vic o govnu“. Ali koji god sam pokušao pokrenuti nije išlo, na ekranu se pojavljivala samo ona prašina, kao kad su smetnje na TV-programu. Guglao sam i guglao, da bih na kraju skužio da je sve te snimke s interneta pobrisala neka specijalna sajber služba Inpacq.com… Netko je naručio brisanje… Vjerojatno sam Horvat. To me isto zastrašilo.

Kurt se vratio iz klonje. Upoznao sam ga sa Stojkom. Njoj sam prodao spiku da je to neki njemački, aundergrand pisac, dovukao se u Hrvatsku na preporuku Ede Popovića. Ja sam ga ugostio, jer ga je Društvo pisaca odjebalo, nisu mu htjeli platiti ni hostel u Petrinjskoj, štede za put na londonski sajam knjiga.

Kurt mi je na engleskom počeo govorit da moramo otić kidnapirat Jergovićevu kozu u Vukomeričke gorice, to se mora izvršit. Stojka se oduševila tom idejom.

– Vi Nijemci ste totalno ludi, to je aundergrand! A ne ovi naši hrvatski šupci… Najveća aundergrand fora im je poslati Jagni Pogačnik rukovet ruža da joj zahvale na lijepoj kritici, to su, pričao mi je u kantini Marinko Koščec, patentirali Ferić i Simić – opet se nabrijala Stojka. – Ukrast Jergoviću kozu, to je to! Kako ludo, ful otkačeno! Točno mogu zamislit da je opičeni Bolanjo to išao napravit Markezu!

Uzela je s police iznad televizora Jergovićev „Rod“.

– Voljela bih i ja napisat ovakav roman o svojoj obitelji… Stari mi je neki dan priznao da mi je djed bio partizanski obavještajac u Zagrebu. Imao je krojačku radnju, a u podrumu je skrivao radio stanicu… Preko nje je dojavljivao nacističke položaje partizanima… Poslije je od partizana dobio stan u Babonićevoj…  Svaka obitelj nosi neku svoju priču, samo treba malo pročačkati – ufurala se Stojka.

Ko zna kolko bi nas još nastavila davit da nas Kurt oboje nije šokirao izravnim pitanjem jesmo li za svinganje. Elza se baš probudila. Dok se rastezala i druga joj je dojka ispala iz razlohavljenog grudnjaka.

Sav sam se zacrvenio od nelagode… I Stojka se zajapurila ko frajla Joca. Sad sam tek shvatio koliko nisam dorastao smjelim junakinjama, erotskim vražicama iz proze Mirjane Dugandžije kojima je svinganje kao meni jedenje graha u menzi na Strojarskom. Kakav sam ja odurni puritanac… Mirjana bi to vjerojatno odmah nanjušila i prezrela me kao što ja prezirem one smorove s FER-a dok popodne u Limbu uz jednu jedinu šalicu kave s mlijekom satima seru o kompjutorima.

Zgrozio sam se i od same pomisli na svinganje. To mi se činilo kao zajedničko tuširanje Limbovaca nakon onih njihovih nekadašnjih čuvenih nogometnih utakmica na igralištu pored mosta Mladosti. Tuširali su se Lasić, Nuhanović, Čadež, Sinan Guđević, Lasićev sestrić matematičar i još neki. Čadež mi je u pijanstvu priznao da su jedan drugog poskrivećki šacali, točno se znalo kakvog ko ima, poslije se o tome u potaji razglabalo. Ne pada mi na pamet ulaziti u potankosti i navodit veličine u centimetrima, ne želim fakat ispast ko onaj Jergovićev tračer Alija Nametak. Spomenuo sam to samo zato da bih što bolje oslikao zašto se gnušam svinganja. Gdje god se dva muškarca nađu gola, odmah si po difoltu odmjeravaju spolovila. Onaj koji ima veće, taj potajno likuje i poslije se pijan hvali.

Ne želim nikom dozvoliti da nada mnom likuje.  Pogotovo ne nekom istočnom Nijemcu, potomku STASI-jevca.

Stojka je u nelagodi zurila u naslovnicu Roda.

– Pogledaj tu ruku… Kao podignuta ruka nekog bombaša, atentatora koji umjesto bombe  drži razliveno govno – mrmljala je sebi u bradu, praveći se kao da nije ni čula Kurtov prijedlog.

Ponovo me oprala paranoja. Fakat, što je Vehabović htio reći s tom slikom? Zašto je baš nju Jergović odabrao za naslovnicu? U svemu sam vidio znakove zavjere, uništenja. Pa i u toj ruci koja grčevito drži razliveno govno… Kao da je sa naslovnice Roda gađala mene ravno u glavu.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More